Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3129/11 (D. Đ.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3129/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3129/11, rješavajući apelaciju Dražena Đokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražena Đokića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003502 11 Kž 8 od 20. jula 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci – Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine u odnosu na član II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1. tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda,, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražena Đokića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003502 11 Kž 8 od 20. jula 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci – Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine u odnosu član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena

OBRAZLOŽENJE

1. Dražen Đokić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ Banja Luka, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003502 11 Kž 8 od 20. jula 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci – Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo pritvor protiv apelanta i da naloži da on odmah bude pušten na slobodu.

2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine, apleant je zajedno sa drugim optuženim, Davidom Maslićem (u daljnjem tekstu: D.M.), proglašen krivim za krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383. a) stav 3. u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Repbulike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. Istovremeno, Okružni sud je rješenjem broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine produžio pritvor u odnosu na apelanta i D.M. koji je bio određen i produžavan ranijim rješenjima Okružnog suda pobliže naznačenim u dispozitivu navedenog rješenja, tako da pritvor po tom rješenju može trajati «najduže još 9 (devet) mjeseci». Prema ostalim optuženim u istom krivičnom postupku koji su proglašeni krivim za krivična djela koja su im bila stavljena na teret, Okružni sud je ukinuo pritvor određen ranijim rješenjima.

3. U obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, Okružni sud je naveo da je pretresno vijeće zaključilo da u odnosu na apelanta i D.M. postoje pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), a u odnosu na apelanta i pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Naime, kako je obrazložio Okružni sud, u krivičnom postupku koji je rezultirao prvostepenom osuđujućom presudom, nesporno je utvrđeno da su apelant i D.M., kao organizatori, počinili krivično djelo organizovanog kriminala u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, dok su ostali optuženi počinili isto krivično djelo kao članovi zločinačkog udruženja. Okružni sud je naveo da se radi o organizovanom udruženju u kojem je «svako od optuženih imao tačno određenu ulogu u izvršenju krivičnih djela kroz duži vremenski period, pribavljajući na taj način novčana sredstva od prodaje droge». Okružni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke o produženju pritvora nakon donošenja prvostepene presude naročito cijenio okolnosti koje su pratile izvršenje djela, brojnost članova ovog zločinačkog udruženja, međusobnu povezanost optuženih, podjelu uloga u izvršenju kao i teške posljedice ovih djela «koje se ogledaju u ugrožavanju života i zdravlja naročito mlađe populacije». Okružni sud je naročito istakao da su članovi zločinačkog udruženja u dužem vremenskom periodu «sistematski i proračunato prodavali drogu mlađim licima utičući na taj način na stvaranje zavisnosti kod njih», pa je sve ove okolnosti ocijenio kao vanredne okolnosti relevantne za donošenje odluke o produženju pritvora.

4. Dalje, Okružni sud je naveo i da je za krivično djelo za koje su apelant i D.M. proglašeni krivim propisana kazna zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor, «čime je ispunjen opšti uslov za produženje pritvora predviđen članom 197. stav 1. tačka g) ZKP». Osim toga, Okružni sud je obrazložio i da su navedena krivična djela posebno teška s obzirom na način izvršenja i na njihove posljedice, «te kada se uzmu u obzir moguće reakcije roditelja konzumenata opojnih droga, to nesporno proizlazi da bi puštanje na slobodu [apelanta i D.M.] rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, posebno u mjestima gdje optuženi žive, a i šire, imajući u vidu činjenicu da je na ovim prostorima u sve većem porastu činjenje ovog krivičnog djela». Imajući sve ovo u vidu, Okružni sud je ocijenio da su u odnosu na apelanta i D.M. ispunjeni razlozi za produženje pritvora koji su propisani članom 197. stav 1. tačka g) ZKP-a.

5. Dalje, Okružni sud je zaključio da u odnosu na apelanta postoje i okolnosti koje ukazuju «na realnu mogućnost i opasnost da bi [apelant] puštanjem na slobodu mogao pobjeći, a ovo kod nespornih dokaza koje je kao dokaz odbrane sudu dostavio [apelant] da ima u vlasništvu stan u Banji Koviljači, stan u Budvi, te da nema stalnog zaposlenja u mjestu prebivališta». Okružni sud je ocijenio da su sve ovo okolnosti koje ukazuju da su ispunjeni i uslovi za produženje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Na osnovu svega što je navedeno, Okružni sud je zaključio da je prema apelantu i D.M. bilo neophodno produžiti pritvor, obrazloživši da je prilikom donošenja ovakve odluke vodio računa o odredbama člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) «koje se odnose na dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da trajanje pritvora svedu na najkraće nužno vrijeme i to samo ako se svrha ne može ostvariti drugom mjerom». U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da se u navedenim okolnostima svrha ne može ostvariti drugom, blažom mjerom nego samo produženjem pritvora.

6. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude kojom je proglašen krivim i kažnjen, kao i protiv prvostepenog rješenja o produženju pritvora. Vrhovni sud je, osporenim rješenjem broj 11 0 K 003502 11 Kž 8 od 20. jula 2011. godine, odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o produženju pritvora. U obrazloženju ovog rješenja, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na nepostojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela za koje je nepravosnažnom prvostepenom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se prilikom odlučivanja o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude «sud ograničava isključivo na to da li i dalje postoje zakonski razlozi za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka a), v) i g) ZKP». Stoga je, kako je naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud pravilno postupio kada je prvostepenim rješenjem utvrdio da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, iz činjenice da apelant ima dva stana u inostranstvu, da je bez stalnog zaposlenja, te imajući u vidu i težinu krivičnih djela i izrečenu kaznu, proizlazi zaključak o postojanju razloga za primjenu mjere pritvora po članu 197. stav 1. tačka a), odnosno zbog opasnosti od bjekstva.

7. Vrhovni sud je također zaključio da je pravilna odluka o produženju pritvora i u odnosu na pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka g), jer je prvostepenim rješenjem pravilno zaključeno da bi puštanje na slobodu apelanta i D.M., imajući naročito u vidu njihov položaj i ulogu kao organizatora zločinačkog udruženja, težinu, način izvršenja u posljedice krivičnih djela za koja su osuđeni, prouzrokovalo vanredne okolnosti i predstavljalo stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sve navedene okolnosti ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca, jer su u pitanju krivična djela za koja je zaprijećena kazna od najmanje 10 godina zatvora ili teža kazna i koja imaju i posebnu težinu «proisteklu iz načina izvršenja djela, brojnosti radnji i posljedice, te bi puštanje na slobodu [apelanta i D.M.] imalo za rezultat stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda».

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama suda prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U obrazloženju navoda koji se tiču prava iz člana 5. Evropske konvencije, apelant je vrlo detaljno izložio zašto smatra da su rješenja kojima je određen i produžavan pritvor prije donošenja prvostepene odluke nezakonita, mada u konkretnom slučaju to nisu rješenja koja su predmetnom apelacijom osporena. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je navodna nezakonitost tih ranijih rješenja imala utjecaja i na nezakonitost osporenih rješenja. U odnosu na osporena rješenja o produženju pritvora nakon donošenja prvostepene presude, apelant smatra da ta rješenja ne sadrže zadovoljavajuća obrazloženja o postojanju razloga za produženje pritvora. Naime, apelant smatra da nije dovoljno to što su sudovi naveli da apelant ima dva stana u inostranstvu, da je bez stalnog zaposlenja, te da su u vidu imali i težinu izrečene kazne. Apelant smatra da su sudovi morali navesti «koja su to dva stana, gdje se ta dva stana nalaze i čime dokazuju da [apelant] ima u vlasništvu dva stana u inostranstvu». Apelant također smatra da Vrhovni sud nije ni na koji način cijenio to što apelant do sada nije bio osuđivan, da je uvijek imao prebivalište u Republici Srpskoj i da ima teško bolesno dijete «koje je prinuđen voditi na liječenje i van Republike Srpske, što nikada nije krio». Apelant navodi da on nema nikakvog razloga da napušta teritoriju Republike Srpske i «da bježi u situaciji kada, kao porodičan čovjek, oženjen i otac dvoje djece mora voditi brigu i liječi teško oboljelo dijete». Također, apelant smatra i da je obrazloženje o postojanju pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) proizvoljno i bez konkretnih argumenata u odnosu na apelanta, jer smatra da sudovi nisu dobro i na zadovoljavajući način obrazložili razloge zbog kojih smatraju da bi došlo do prijetnje narušavanju javnog reda i mira. Apelant također navodi da je sud imao obavezu da u osporenim rješenjima utvrdi postojanje osnovane sumnje, a potom i druge razloge za pritvor i da obrazloži «na osnovu čega i kako utvrđuje postojanje osnovane sumnje da je [apelant] počinio krivično djelo».

9. U ostalom, vrlo opširnom dijelu apelacije, apelant navodi da je protiv prvostepene osuđujuće presude izjavio žalbu o kojoj još nije donesena odluka. Iako tu presudu nije osporio u apelaciji, ali je veoma detaljno izložio u čemu vidi kršenje prava na pravično suđenje u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene osuđujuće presude, smatrajući da su «povrede određenih prava koja su učinjena tokom ovog postupka [...] uticala i na donošenje rješenja o pritvoru tokom cijelog postupka, kao i na donošenje rješenja o produženju pritvora do pravosnažnosti presude».

10. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da on i njegova porodica «trpe veliku štetu», jer je on jedini hranilac četveročlane porodice, tj. supruge i dvoje maloljetne djece od kojih je jedno dijete teško bolesno i potrebna mu je puna njega i ljekarski tretman, što apelantova supruga «nije u mogućnosti da pruži i omogući oboljelom djetetu». Apelant smatra da bolest jednog i uzrast drugog djeteta «govore u prilog tvrdnji da [apelant] nema nikakvih uslova, a ni potrebe da bilo gdje bježi, a njegovo puštanje na slobodu sigurno i apsolutno ne bi dovelo ni do kakvih vanrednih okolnosti, kao ni do narušavanja javnog reda i mira», te da činjenica da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci zatvora ne opravdava njegovo zadržavanje u pritvoru.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

a) Navodi u odnosu na član 5. Evropske konvencije

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira da li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka

a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost «zakonitog lišenja slobode nakon izricanja osuđujuće presude», pri čemu se fraza «osuđujuća presuda» ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A br. 7, stav 9). Također, «zakonitost» pritovora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka

a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A broj 63, stav 35).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora cijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim i kažnjen, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor kao jednom od organizatora zločinačkog udruženja radi proizvodnje i prometa opojnim drogama, uz određenje da taj pritvor može trajati «još devet mjeseci», što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora. Stoga je neosnovan apelantov navod da su u konkretnom slučaju sudovi morali utvrditi postojanje osnovane sumnje, jer se ovdje , kako je već rečeno, radi o situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne o situaciji koju predviđa član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije koji zahtijeva postojanje osnovane sumnje kao uslov «zakonitosti» pritvora, između ostalog, «radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti».

15. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude iz dva razloga: prvo, zato što su, s obzirom na okolnosti slučaja, utvrdili da postoji realna opasnost od bjekstva (član 197. stav 1. tačka a) ZKP-a) i, drugo, zato što su s obzirom na okolnosti slučaja utvrdili da postoji opasnost od uznemirenja javnosti odnosno narušavanja javnog reda (član 197. stav 1. tačka g) ZKP-a). Oba ova pritvorska razloga sudovi su obrazložili detaljno i na način koji Ustavni sud ne može dovesti do zaključka da je takva odluka donesena proizvoljno i bez odgovarajućeg obrazloženja, a apelant ne ukazuje ni na neke proceduralne greške. Takav zaključak ne može promijeniti ni to što apelant smatra da su prilikom odlučivanja o produženju pritvora sudovi morali uzeti u obzir da on nije ranije kažnjavan i da je otac dvoje maloljetne djece od kojih je jedno teško bolesno. Naime, sve ovo su olakšavajuće okolnosti koje sud treba cijeniti prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne prilikom odlučivanja o optužbi, a ne prilikom odlučivanja o tome da li postoje razlozi za pritvor koji su propisani zakonom. Također, neosnovan je i navod da sudovi nisu obrazložili zašto su zaključili da apelant ima dva stana u inostranstvu, jer je već u prvostepenom rješenju jasno navedeno da je sam apelant pružio dokaze o tome da ima stan u Banji Koviljači i u Budvi.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Navodi u odnosu na član 6. Evropske konvencije

17. U odnosu na apelantove navode da mu je prekršeno i pravo iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03)

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču određivanja mjere pritvora nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude protiv apelant, te da je predmetni postupak u fazi odlučivanja o žalbi protiv te presude. Budući da apelantu osporenim odlukama produžen pritvor, a nije konačno riješeno o optužbama protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se tiču povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana. 6. Evropske konvencije, apelacija preuranjena.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3129/11 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio