Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-32/09 (Z. K.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-32/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 32/09, rješavajući apelaciju Zorana Kožula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Kožula podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 000439 08 Kž od 15. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Kožul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, podnio je 5. januara 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 000439 08 Kž od 15. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 K 000439 07 K od 7. marta 2008. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i mjestu navedenom u izreci presude počinio krivično djelo šumske krađe iz člana 299. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je sud na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu odredbi čl. 7, 42, 49, i 62. KZ FBiH i člana

202. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tesktu: ZKP FBiH), izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da sudu plati paušal u iznosu od 20,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi Kantonalnog tužilaštva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), i to saslušanje svjedoka Brace Oroza i uvid u prijavu za šumsku štetu sa imovinsko pravnim zahtjevom od 22. maja 2003. godine, knjigu panjeva šumske štete i izvod iz kaznene evidencije za apelanta), te da je analizom provedenih dokaza utvrdio da je apelant 22. maja 2003. godine u šumi vlasništvo u odjelu 45. GJ „Zahor –Jasikovica“ na području općine Fojnica, radi krađe oborio tri stabla bukve ukupne drvne mase 12,18 m3 i na taj način nanio štetu oštećenom JP „Šume Herceg- Bosne“ d.o.o. Mostar, Šumarija Gojevići općina Fojnica za iznos od 619,60 KM. Općinski sud je nadalje obrazložio da je saslušani svjedok Braco Oroz istakao da je kao lugar, 22. maja 2003. godine vršio vanredni obilazak terena u odjelu 45 GJ „Zahor Jasikovica“ te da je naišao na tri oborena trupca bukve, dok je u neposrednoj blizini primijetio apelanta koji je u ruci držao „capin alatku“, a njegov brat Goran Kožul motornu pilu. Općinski sud je također naveo da je svjedok istakao da su pronađeni trupci bili dužine 4 do 5 metara, te da su odgovarali panjevima koje je također pronašao na licu mjesta. Općinski sud je također istakao da je navedeni svjedok potvrdio da na licu mjesta nije obavio razgovor sa apelantom i Goranom Kožulom, jer su se nakon njegovog dolaska autom udaljili sa lica mjesta, ali je protiv apelanta napisao prijavu jer je postupio po nalogu svog pretpostavljenog da se pišu prijave lica koja se zatekne na licu mjesta budući da su na tom terenu bile ogromne šumske štete.

4. Općinski sud je nadalje obrazložio da je prihvatio iskaz navedenog svjedoka cijeneći da je iskaz dat od službene osobe–lugara koji kao profesionalac u okviru svog radnog zadatka vodi računa o sječi drva i čuvanju šume. Pored toga, Općinski sud je naveo da je iskaz navedenog svjedoka u cijelosti saglasan sa materijalnim dokazima u spisu i to prijavom za šumsku štetu i imovinsko-pravnim zahtjevom od 22. maja 2003. godine i knjigom panjeva šumske štete. S tim u vezi sud je istakao da je cijenio činjenicu da svjedok nije zatekao apelanta u trenutku kada je vršio bespravnu sječu stabala, ali po mišljenju suda i sama činjenica da je svjedok zatekao apelanta na licu mjesta sa „capin alatkom“ u ruci i njegovog brata sa motornom pilom i da je mjerenjem oborenih trupaca utvrdio količinu drvne mase, upućuje na zaključak da je upravo apelant izvršio bespravnu sječu u državnoj šumi.

5. Općinski sud je također naveo da je apelant u svojoj odbrani negirao da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Međutim, sud je obrazložio da ovakvu apelantovu odbranu nije mogao prihvati budući da nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio istinitost svojih navoda, utvrđujući pri tome da su ti navodi u suprotnosti i sa ostalim provedenim dokazima. Nadalje, budući da navedena drvna masa nije bila doznačena, po mišljenju suda, apelant je bio svjestan da vrši sječu u državnoj šumi bez odobrenja, te da je samim tim znao i morao znati da čini krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Navedeno je da su se u radnjama apelanta, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, te na činjenicu da je apelant imao namjeru da za sebe stekne imovinsku korist, stekla bitna obilježja bića krivičnog djela šumske krađe iz člana 299. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. S obzirom na navedeno sud je zaključio da je kod apelanta postojala svijest i volja za preduzimanje krivično-pravnih radnji koje su mu stavljene na teret, te je zaključio da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa umišljajem.

6. Prilikom odluke o vrsti i visini krivične sankcije, Općinski sud je naveo da je imao u vidu sve okolnosti koje u smislu odredbe člana 49. KZ FBiH utječu na visinu kazne, pri čemu je od olakšavajućih okolnosti cijenio da je apelant lošeg imovinskog stanja, a od otežavajućih okolnosti apelantovu raniju osuđivanost. Nadalje je navedeno da je sud apelantu primjenom odredbi čl. 59, 60. i 62. KZ FBiH izrekao krivično pravnu sankciju za koju je ocijenio da je adekvatna težini počinjenog krivičnog djela i da će se izrečenom mjerom upozorenja tj, uvjetnom osudom u konkretnom slučaju u potpunosti omogućiti ostvarenje svrhe krivično pravnih sankcija predviđenih članom 42. KZ FBH. Odluku o paušalu, Općinski sud je temeljio na odredbi člana 202. ZKP FBiH.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi Tužilaštva protiv prvostepene presude, donio presudu broj 097-0-Gž-07-000354 od 23. septembra 2008. godine kojom je žalbu uvažio, te preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, primjenom odredbi člana 50. tačka b) i 51. stav 1. tačka c) KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Budući da je Tužilaštvo izjavljenom žalbom prvostepenu presudu pobijalo zbog odluke o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je zaključio da utvrđene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u konkretnom slučaju nisu sporne jer se iste ne osporavaju ni žalbom tužioca. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud prilikom izricanja prvostepene presude nije u dovoljnoj mjeri cijenio jačinu povrede zaštićenog dobra i učestalost ove vrste krivičnih djela na prostoru tog Kantona, težinu predmetnog krivičnog djela i njegove štetne posljedice, a ranijoj osuđivanosti apelanta kao otežavajućoj okolnosti, nije dao adekvatan značaj, na šta po mišljenju suda, žalba Tužilaštva s pravom ukazuje. Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da je apelant istovrsni višestruki povratnik, pa budući da izrečena uvjetna osuda u odnosu na apelanta u ranijim slučajevima nije dala očekivane rezultate, Kantonalni sud je zaključio da žalba tužioca s pravom ukazuje da olakšavajuće okolnosti u konkretnom slučaju ne opravdavaju ponovno izricanje ove vrste sankcije. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na apelantovoj strani precijenio olakšavajuće okolnosti, dok je podcijenio otežavajuće okolnosti kada mu je u konkretnom slučaju izrekao uslovnu osudu, jer se po mišljenju suda krivično pravna zaštita ne može ostvariti samo upozorenjem uz prijetnju kaznom, niti bi se time postigla svrha kažnjavanja. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da je iz navedenih razloga, uvažio žalbu tužitelja, te apelantu uzeo utvrđenom kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koju je prvostepeni sud utvrdio primjenom instituta ublažavanja utvrdivši da je ispod posebnog minimuma propisane kazne za predmetno krivično djelo, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do pet godina. Po mišljenju suda izvršenjem izrečene kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci ostvarit će se svrha kažnjavanja iz člana

33. KZ FBiH.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava, jer smatra da je „povrat fakultativna otežavajuća okolnost i nedjeluje automatski kao obavezna otežavajuća okolnost“. Nadalje, apelant smatra da „za ocjenu da li povrat mora biti otežavajuća okolnost odlučujuće je da li su i u kojoj mjeri učinjena djela čvršće integrirana u samu ličnost počinitelja“. Apelant također smatra da je Kantonalni sud „bio dužan da u skladu sa stanovištem sudske prakse cijeni činjenicu proteka dužeg vremenskog perioda od počinjenja krivičnog djela“. Također apelant smatra da je Kantonalni sud trebao cijeniti i činjenicu da „u međuvremenu nije učinio drugo krivično djelo“, što po njegovom mišljenju „pruža sasvim pouzdane osnove za prognozu o njegovom budućem ponašanju“. Pored toga apelant smatra da je sud propustio da cijeni i činjenicu da je on osoba bez stalnog zaposlenja i da izdržava porodicu s malodobnom djecom od povremenog rada u Hrvatskoj.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u čemu se ogleda povreda ovih apelantovih prava, već da se ti njegovi navodi isključivo odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-32/09 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio