Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/09 («Žitozajednica» Sarajevo)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-322/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 322/09, rješavajući apelaciju «Žitozajednice» Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Žitozajednice» Sarajevo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001305 od 18. novembra 2008.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06- 000898 od 4. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1434/05 od 9. januara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Žitozajednica» Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Sarajevu, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001305 od 18. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000898 od 4. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1434/05 od 9. januara 2006 godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1434/05 od 9. januara 2006 godine utvrđeno je da je Zoran Vuković (u daljnjem tekstu: tužitelj) stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine na stanu koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Hamdije Kreševljakovića broj 40, po strukturi jednosoban stan (u daljnjem tekstu: predmetni stan) pa je apelant dužan priznati i trpjeti da tužitelju pripadaju prava koja pripadaju nosiocima stanarskih prava, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je apelantičin prijedlog za prekid postupka do okončanja postupka pokrenutog zahtjevom za preispitivanje Odluke CRPC-a broj 513-2885-1/1 od 2. septembra 2003. godine.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelju kao bivšem apelantičinom radniku dodijeljen predmetni stan u Dobrovoljačkoj ulici broj 34 (sada: Hamdije Kreševljakovića), apelantičino vlasništvo, u kojem je tužitelj živio sve do rata. Tužitelju je Odlukom CRPC-a od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine. Sud je, također, naveo da je nesporno da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja od 22. aprila 2003. godine odbijen tužiteljev zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao i činjenica da je zaključkom istog organa od 19. jula 2004. godine obustavljen postupak u predmetu zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a. Sud je na osnovu iskaza tužitelja, dovodeći ga u vezu sa dokazima (uvjerenjem iz MUP-a, PU Centar od 22. oktobra 2002. godine, te priznanicama o plaćanju troškova stanarine i dr.), utvrdio da je tužitelj u predmetnom stanu živio od dodjele 10. novembra 1977. godine, kada se uselio u predmetni stan i bio prijavljen sa boravištem na adresi Dobrovoljačka ulica broj 34, te da je tuženom plaćao stanarinu, vodu, zemljarinu i smeće sve do juna 1992. godine. Sud je odbio apelantičin prijedlog za prekid postupka do okončanja postupka pokrenutog po zahtjevu za preispitivanje Odluke CRPC-a broj 513-2885-1/1 od 2. septembra 2003. godine s obzirom na činjenicu da odluka u tom postupku ne predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, budući da se odlukom Komisije koja se osporava samo potvrđuje da li je neko bio u posjedu stana 1. aprila 1992. godine. Sud je dalje naveo da je u ovoj pravnoj stvari sporno da li se predmetni stan može smatrati stanom u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Sud je utvrdio da predmetni stan, iako se nalazio u prizemlju poslovne zgrade, nije samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje utvrđen kao namjenski stan za domara, nadstojnika zgrade-kućepazitelja, kako je to tvrdila apelantica, a što je uslov propisan članom 4. stav 1. tačka 3. ZSO, pa se predmetni stan ima smatrati stanom u smislu ZSO. Sud je, također, naveo da je iz Rješenja broj 160/77 vidljivo da se radi o stanu u smislu navedenog zakona, budući da je apelantica kao davalac stana na korištenje dodijelila tužitelju kao svom radniku ovaj stan, koji u navedenom rješenju nije označen da je namjenski. Sud je, također, istakao da apelantica u toku postupka nije dokazala da je svojim opštim aktom utvrdila da je ovaj prostor namjenski, te da je predmetni stan dodijeljen tužitelju kao kućepazitelju namjenski. Prema stavu suda, tužitelj je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu jer je ispunio dva osnovna elementa za sticanje stanarskog prava propisana članom 11. ZSO, punovažan akt i faktičko useljenje kao elemente konstitutivnog karaktera koji su međusobno povezani. Sud je naveo da je nesporno da tužitelj nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, ali da je za vrijeme stanovanja u predmetnom stanu apelantici plaćao stanarinu i ostale dažbine i na taj način izvršavao svoje obaveze kao nosilac stanarskog prava, a prema ZSO, apelantica nije tražila iseljenje tužitelja i nakon što je on prešao da radi u drugu firmu. S obzirom na navedeno, ocjenjujući načelo pravičnosti, te da predmetn stan predstavlja dom tužitelja u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000898 od 4. juna 2007. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge za svoje odlučenje koje kao pravilne u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine žalbene navode da je za utvrđenje da je tužitelj nosilac stanarskog prava bitno da je tužitelj bio u posjedu predmetnog stana u vrijeme podnošenja tužbe, pojašnjavajući da se tužbom traži utvrđenje prava koja je tužitelj imao prije 6. decembra 2000. godine. Kantonalni sud je istakao da je za utvrđivanje nositelja stanarskog prava bitno da je tužitelj bio u posjedu stana 30. aprila 1991. godine, odnosno do proljeća 1992. godine, dakle, niz godina prije 6. decembra 2000. godine. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantičine žalbene navode da je prvostepeni sud trebalo da prekine postupak zbog preispitivanja odluke CRPC-a, budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za rješavanje ove pravne stvari, tj. da su navedene prostorije stan, da ih je tužitelj koristio niz godina, ocjenjujući da je odluka CRPC-a u ovoj pravnoj stvari bez značaja.
5. Odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-07-001305 od 18. novembra 2008. godine kojim je reviziju odbacio, ocijenivši da je ona nedopuštena, budući da je vrijednost konkretnog spora 600,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te pravu na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje. Smatra da bitna činjenica da apelantica ima pravo vlasništva na poslovnoj zgradi u sudskom postupka nije ocijenjena, te da osporene odluke ne sadrže obrazloženje na kojima se temelji pravni stav suda, niti iz obrazloženja proizlazi osnovanost pobijanih presuda, kao ni zakonski osnov na kojima se temelje. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu, budući da je tužitelj stekao pravo da poslovne prostorije otkupi kao stan, što one nikada nisu ni bile, i time stekne pravo vlasništva. Također, ističe da joj je povrijeđeno i pravo na pristup sudu jer se Vrhovni sud, suprotno zakonu, nije uopće upuštao u meritum predmeta i reviziju odbacio kao nedopuštenu, bez valjanog pravnog obrazloženja. Osim navedenog, apelantica ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ispitujući dopustivost apelacije, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2168/07 od 14. jula 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu raniju apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, jer je pred Kantonalnim sudom u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda već bila donesena odluka o žalbi protiv koje je apelantica izjavila reviziju. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001305 od 18. novembra 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000898 od 4. juna 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedena presuda Kantonalnog suda bila donesena nakon što je apelantica podnijela prvobitnu apelaciju, a prije nego što je Ustavni sud odlučio o toj apelaciji, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanatičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, a apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Također, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Vezano za apelantičin prigovor da sudovi, nisu dali valjana obrazloženja u osporenim odlukama, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a navedena obrazloženja zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na pristup sudu s obzirom na to da odredba člana 237. stav 2. ZPP propisuje da „revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka“. U konkretnom slučaju vrijednost spora predmeta označena je na iznos od 600,000 KM, a Vrhovni sud, prema članu 237. stav 3. ZPP, nije ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud zapaža da je svoj pravni stav o dopuštenosti revizije, suprotno apelantičinim navodima, Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio. Prema tome, navedenim postupanjem Vrhovnog suda apelantici nije onemogućeno pravo na pristup sudu.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, ali da se apelantica pri tome nije izjasnila u čemu se ogleda povreda ovog prava, već je svoju apelaciju isključivo usmjerila na navodnu povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Budući da apelantica nije navela činjenice i dokaze na kojima zasniva ove navode, Ustavni sud ove žalbene navode nije mogao ispitati. Ustavni sud, također, primjećuje da apelanticu pred Ustavnim sudom zastupa stručno lice. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ove apelantičine navode treba odbaciti kao (prima facie) neosnovane.
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04).
15. Apelantica u apelaciji ničim nije potkrijepila navode o diskriminaciji u odnosu na pobrojana prava, niti je uz apelaciju dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim ove navode, a na drugačiji zaključak ne upućuju ni informacije i dokumenti predočeni Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni pa, u skladu s tim, zaključuje da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović