Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/09 (I. R.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-332/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 332/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Rašidkadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Rašidkadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001502 od 6. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Rašidkadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Haznadarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001502 od 6. novembra 2008. godine.

2. Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnijela je tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta i Alme Bušatlić (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja. Presudom Općinskog suda broj P-1966/02-A od 2. aprila 2004. godine utvrđeno je da su apelant i drugotužena, zaključivanjem Ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-1-

252/96 od 28. februara 1996. godine, postali nosioci stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ulica M. Ć. Ćatića broj 6/III, površine 63m2 (u daljnjem tekstu: veći stan), te da im je tog dana prestalo stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ulica M. Ć. Ćatića broj 6/IV, površine 31m2 (u daljnjem tekstu: manji stan), slijedom čega se smatra da je raskinut Ugovor o korištenju stana broj 05/MP-1-1204/87 od 19. marta 1987. godine koji je zaključen između apelanta i SIZ-a stanovanja Grada Sarajeva (stav I). Naloženo je drugotuženoj, kao nezakonitom korisniku manjeg stana, da taj stan napusti i slobodan od lica i stvari preda tužitelju, kao i da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 910,00 KM (stav II). Obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.277,00 KM (stav III).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajeva zaključio Ugovor o korištenju manjeg stana broj 05/MP-1-1204/87 od 19. marta 1987. godine, u kojem je stanovao zajedno sa drugotuženom i njihovom kćerkom do 1992. godine, kada su drugotužena i njihova kćerka napustile taj stan i stekle izbjeglički status u inostranstvu. Općinski sud je dalje naveo da iz zapisnika Sekretarijata za urbanizam i stambeno komunalne poslove Općine Stari Grad Sarajevo broj 05/1-372-561/95 od 1. novembra 1995. godine proizlazi da je apelant vansudskim putem izjavom otkazao ugovor o korištenju manjeg stana shodno odredbama člana 43. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Općinski sud je naveo da je nakon toga apelant sa Stambenim fondom Grada Sarajeva zaključio Ugovora o korištenju većeg stana broj 03/1-OH-1-252/96 od 28. februara 1996. godine, iz kojeg proizlazi da pravo korištenja tog stana ima apelant kao nosilac stanarskog prava i drugotužena i njihova kćerka kao članovi porodičnog domaćinstva. Nadalje, Općinski sud je naveo da su se apelant i drugotužena razveli na osnovu Presude tog suda broj P-906/97 od 19. decembra 1997. godine. Takođe, Općinski sud je naveo da je Rješenjem tog suda broj R-1461/98 od 10. aprila 2000. godine za nosioca stanarskog prava na većem stanu određen apelant, dok je to svojstvo prestalo drugotuženoj, s tim da je apelant obavezan da drugotuženoj obezbijedi nužni smještaj. S druge strane, Općinski sud je naveo da je drugotužena, nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu (1998. godine), podnijela zahtjev za povrat manjeg stana u posjed, povodom kojeg je Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo donijela Rješenje broj 23/1-372-2085/99 od 16. avgusta 2002. godine kojim je određeno da se taj stan vraća u posjed drugotuženoj kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava tj. apelanta.

4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kad nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva. Takođe, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 43. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da nosilac stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korištenju stana pisano, vansudskim putem, bez navođenja razloga za otkaz. Po mišljenju Općinskog suda, pravni odnos koji je nastao zaključivanjem ugovora o korištenju manjeg stana je po sili zakona prestao da postoji zaključivanjen novog ugovora o korištenju većeg stana. Naime, Općinski sud je ukazao da je drugotuženoj stanarsko pravo na manjem stanu prestalo ipso iure na dan 28. februara 1996. godine kada je apelant zaključio ugovor o korištenju većeg stana, a u kojem je decidno navedeno da su članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava drugotužena i njihova kćerka. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je drugotužena učestvovala u postupku određivanja nosioca stanarskog prava na većem stanu, što znači da je prihvatila da nije nosilac stanarskog prava na bilo kojem drugom stanu, te da je po osnovu korištenja većeg stana stekla pravo na obezbjeđenje nužnog smještaja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je, zaključivanjem ugovora o korištenju većeg stana, apelantu i drugotuženoj prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na manjem stanu, te da drugotužena nezakonito koristi manji stan, zbog čega je odlučio kao u st. I i II izreke presude. Odlučujući o troškovima postupka, Općinski sud je naveo da, po mišljenju tog suda, apelant nije dao povoda za podnošenje tužbe, te da apelantova pasivna legitimacija u predmetnom postupku proizlazi iz potrebe utvrđivanja prestanka jednog pravnog odnosa u kojem je učesnik. S obzirom na to, Općinski sud je, primjenom odredaba člana 389. ZPP, obavezao tužitelja da naknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.277,00 KM. S druge strane, Općinski sud je obavezao drugotuženu da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 910,00 KM shodno odredbama člana 386. stav 1. ZPP.

5. Odlučujući o žalbi drugotužene protiv prvostepene presude i o žalbi tužitelja protiv odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Gž-1686/04 od 27. februara 2007. godine kojom je apelantičinu žalbu usvojio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev, dok je odbio tužiteljevu žalbu. Obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.277,00 KM, a drugotuženoj u iznosu od 1.782,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kantonalni sud je naveo da je, u smislu navedene zakonske odredbe, za utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava drugotužene, bilo neophodno utvrditi da li su apelant i drugotužena živjeli u zajedničkom domaćinstvu ili ne. Naime, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su apelant i drugotužena živjeli u manjem stanu, u zajedničkom domaćinstvu, do 1992. godine, ali da je sporno da li su živjeli u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme zaključivanja ugovora o korištenju većeg stana, te nakon toga. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je drugotužena stekla izbjeglički status u inostranstvu 1992. godine, te da se vratila u Bosnu i Hercegovinu 1998. godine. Kantonalni sud je ukazao da se razdvojenost bračnih drugova u toku rata može okarakterisati kao privremeni prekid zajedničkog življenja, ali da je u pitanju drugačija situacija kada bračni drugovi nastave da žive odvojeno i nakon okončanja rata, što je u konkretnom slučaju rezultiralo razvodom braka. Po mišljenju Kantonalnog suda, u takvoj situaciji je ostalo neriješeno pitanje da li je drugotužena dala saglasnost apelantu da zaključi ugovor o korištenju većeg stana, odnosno saglasnost da otkaže ugovor o korištenju manjeg stana. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da ne postoji nijedan dokaz da je drugotužena uselila u veći stan, da je koristila taj stan, odnosno da je postojala zajednica življenja apelanta i drugotužene u većem stanu, te da je drugotužena postala sunosilac tog stana. S obzirom na to, Kantonalni sud naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je zaključivanjem ugovora o korištenju većeg stana od strane apelanta, drugotužena postala sunosilac stanarskog prava na tom stanu, te prestala biti sunosilac stanarskog prava na manjem stanu. U pogledu odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da je, primjenom odredaba člana 397. stav 2. ZPP, odlučio o troškovima cjelokupnog postupka, te je apelantu i drugotuženoj dosudio troškove parničnog postupka, u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, shodno odredbama člana 386. stav 1. ZPP.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001502 od 6. novembra 2008. godine kojom je reviziju usvojio, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio žalbu drugotužene protiv prvostepene presude i prvostepenu presudu potvrdio u I i II stavu izreke, dok je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio u III stavu izreke, tako što je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presudu Vrhovni sud je naveo iste razloge kao i prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, kojim je apelantici vraćen manji stan u posjed, doneseno na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji omogućava povratak izbjeglicama u svoje prijeratne domove. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se time ne obezbjeđuje trajno stanarsko pravo na nekom stanu na kojem je u međuvremenu to stanarsko pravo prestalo na osnovu nekog pozitivnog propisa. U pogledu odluke o troškovima postupka, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tuženi tj. apelant i drugotužena izgubili parnicu, te je stoga odbio njihove zahtjeve za naknadu troškova postupka shodno odredbama člana 397. stav 2. ZPP.

7. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelant smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda, kojom su preinačene nižestepene presude u dijelu odluke o troškovima postupka, protivna odredbama ZPP i Zakona o advokatskoj tarifi. Naime, apelant navodi da ni na koji način nije prouzrokovao vođenje predmetnog postupka, te da ne može snositi posljedice neznanja drugotužene koja je uporno pokušavala da zadrži stan koji su zajednički koristili do 1992. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 397. stav 2. ZPP propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 386. stav 1. ZPP propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci naknadi troškove postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, usvajajući reviziju tužitelja, preinačio drugostepenu presudu u pogledu glavne stvari i sporednog potraživanja tj. troškova postupka. Naime, Vrhovni sud je odbio žalbu drugotužene protiv prvostepene presude i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je usvojen glavni zahtjev tužitelja, te zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je slijedom toga odbio zahtjev tuženih tj. apelanta i drugotužene za naknadu troškova postupka. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlučenjem Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda budući da nespornim proizilazi da je tužielj u cijelosti uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom zbog čega se navodi apelanta vezani za odluku o troškovima postupka pokazuju u neosnovanim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant ne spori odlučenje o glavnoj stvari a koje je, shodno relevantnim odredbama ZPP-a ključno za odluku o troškovims postupka Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/09 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio