Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-346/09 (N. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-346/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 346/09, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kmž-08-000009 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-
KM-07-000025 od 14. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kmž-08-
000009 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-KM-07-000025 od 14. jula 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio njegovo puštanje na slobodu do okončanja postupka povodom predmetne apelacije pred Ustavnim sudom.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 346/09 od 26. februara 2009. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 041-0-KM-07-000025 od 14. jula 2008. godine maloljetni D. M. i maloljetni apelant su proglašeni krivim što su u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude počinili i to D. M. krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a apelant krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa članom 33. KZFBiH, pa su na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom odredbi čl. 41, 42, 49, 84. stav 1, 99, 100. i 101. KZFBiH osuđeni i to D. M. na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od deset godina, a apelant na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je poštujući načelo kontradiktornosti izveo velik broj dokaza, saslušao velik broj svjedoka, proveo niz vještačenja, te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu, pa je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno, kao i u njihovoj uzajamnoj vezi, na nesumnjiv način utvrdio da je maloljetni D. M. 26. novembra 2007. godine sa apelantom i poznanicima D. N. i H. A. angažirao taksistu Hasana Bilala da ih vozilom marke «Škoda Oktavija» odveze u Sarajevo pa kada su krenuli rekao je taksisti da skrene u mjesto Dubrave, što je ovaj i učinio, da bi zatim, s ciljem da ga usmrti i da nakon toga pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist prisvajanjem vozila, izvadio pištolj i iz neposredne blizine ispalio jedan hitac u predjelu glave nanijevši mu ranu uslijed koje je Hasan Bilal na licu mjesta podlegao. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelant skupa sa D. M. samoinicijativno, bez njegovog traženja, iz vozila iznio leš Hasana Bilala koji su sakrili u grm pored puta, a zatim su se svi skupa sa navedenim vozilom dovezli u naselje Rajlovac pored Sarajeva gdje su na sporednom putu apelant i D.M. skinuli i izbacili iz vozila autopresvlake i ličnu dokumentaciju Hasana Bilala i još neke sitnije stvari, a sve u namjeri prikrivanja tragova izvršenja krivičnog djela. Općinski sud je istakao da je navedeno potvrđeno iskazima i nalazima vještaka Branke Marjanović i Harisa Babića koji su na unutrašnjoj ručici zadnjih lijevih vrata pronašli papilarne tragove apelantovog lijevog kažiprsta. Također, prema iskazu svjedoka D. N., u Rajlovcu se apelant zamijenio sa maloljetnim D. M. za mjesto i lično preuzeo vožnju automobila koji je vozio sve do Ilidže a i kasnije se vozio u navedenom vozilu sa maloljetnim D. M. i A. H., što je apelant svojim iskazom i sam potvrdio. Općinski sud je, dalje, naveo da je iz iskaza svjedoka D. N. također utvrdio da je apelant odmah nakon što je ubijen Hasan Bilal dobrovoljno, zajedno sa D.M., iznio leš i ostavio ga pored puta. Nakon toga je apelant sjeo na mjesto vozača i odvezao se u pravcu Sarajeva gdje, također, nastavlja pružati pomoć D. M. skidajući presvlake sa vozila i uklanjajući lične stvari Hasana Bilala iz vozila koje baca u jarak. Navedeno je utvrđeno, kako je dalje istakao sud, i uvidom u zapisnik o izvršenom uviđaju PU Sarajevo od 6. decembra 2007. godine kada su prilikom pregleda lica mjesta pronađeni predmeti koji potječu iz vozila vlasništvo Hasana Bilala a nakon što je policija obaviještena da su pronađene stvari u ul. Rajlovačka do broja 37. Također je utvrđeno da je vještakinja Elvira Karahasanović pronašla biološki trag identificiran kao dio hirurške rukavce što ukazuje na izvjesnost da su se počinioci krivičnog djela bavili i uklanjanjem tragova otisaka u vozilu korištenjem hirurške rukavice. Apelant svojim iskazom koji je dao u svojstvu svjedoka, te svjedok D. N. ne osporavaju činjenicu vožnje, što ukazuje na izvjesnost da je apelant ostavio trag papilarnih linija na unutrašnjoj ručici zadnjih lijevih vrata automobila, jer je mijenjao mjesto u vožnji, obavljao je aktivnost uklanjanja tragova pri čemu je i doticao određena mjesta u vozilu, a nesporno je pronađen njegov papilarni trag, što je svojim vještačenjem potvrdila i detaljno obrazložila Branka Marjanović čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio.
5. Sud je u toku postupka vještačio apelantovu uračunljivost pa je na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. Hidajeta Jabančića utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv ali ne do stepena bitno pri čemu je na njegovu smanjenu uračunljivost prvenstveno utjecala njegova starosna dob, a što je vještak posebno detaljno obrazložio a sud u cijelosti prihvatio. U pogledu vinosti u vrijeme izvršenja djela, sud je utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem i da je bio svjestan da će preduzimanjem radnje izvršenja nastupiti zakonom zabranjena posljedica, koja je stvarno i nastupila. Na kraju, Općinski sud je, odlučujući o kazni koju će izreći apelantu, od olakšavajućih okolnosti ocijenio činjenicu da je u vrijeme izvršenja djela apelant bio maloljetan i smanjeno uračunljiv ali ne do stepena bitno, dok je od otežavajućih okolnosti ocijenio da je apelant i ranije činio krivična djela zbog kojih su određeni sudski postupci završeni ili još traju. Ocjenjujući navedeno, kao i iskazanu sklonost i upornost u izvršenju krivičnih djela, sud je, uvažavajući ciljeve specijalne i generalne prevencije, krivičnu politiku, stepen krivične odgovornosti, pobude zbog kojih je djelo izvršeno, okolnost pod kojim je djelo počinjeno bez ikakvog konkretnog povoda u ponašanju oštećenog Halila Bilala, jedinog hranioca porodice, ponašanje u toku suđenja u kojem apelant nije pokazao ni stvarno kajanje ni svijest o težini djela, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
6. Odlučujući o žalbama apelanta i D. M., Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Kmž-08-
000009 od 30. oktobra 2008. godine žalbu D. M. odbio kao neosnovanu i u odnosu na njega potvrdio prvostepenu presudu, a djelomično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela tako da se radnje apelanta za koje je prvostepenom presudom osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina pravno kvalificiraju kao krivično djelo pomoći počiniocu nakon izvršenja krivičnog djela iz člana 346. stav 3. KZFBiH. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. U obrazloženju ove odluke Kantonalni sud je istakao da je djelomično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odluci o pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela tako da se radnja izvršenja ovog krivičnog djela kvalificira kao krivično djelo pomoći počiniocu nakon počinjenog djela iz člana 346. stav 3. KZFBiH. Dakle, prvostepeni sud je pogrešno naveo da se radi o krivičnom djelu razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa članom 33. KZBiH jer je nesporno, a i na što žalba ukazuje, da se radi o krivičnom djelu pomoći počiniocu nakon počinjenog djela. U vezi sa apelantovim žalbenim prigovorima koji se odnose na ispitivanje svjedoka D. N. u okviru tužilaštva, taj sud je istakao da je svjedok D. N. u svojoj izjavi prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja izjavio da je dobrovoljno otišao u tužilaštvo i dobrovoljno dao svoju izjavu, te opisao vrijeme, način i mjesto izvršenja krivičnog djela, kao i cijeli događaj koji se desio 26. novembra 2007. godine. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je apelant saslušavan u toku glavnog pretresa u svojstvu svjedoka, da je polagao zakletvu kao i svjedok D. N. Prema stavovima sudske prakse, sud je dužan da po službenoj dužnosti pazi da li se radi o svjedoku koji se ne može zaklinjati, odnosno dati izjavu u toku krivičnog postupka. U slučaju pogrešne ocjene suda da se radi o svjedoku koji se ne može zakleti ili dati izjavu, to nema nikakvih procesnih posljedica, već se smatra kao da zakletva nije ni položena, odnosno data izjava. Sam iskaz svjedoka, kako je dalje pojasnio sud, zbog toga nije izgubio svojstvo dokaza i njegova valjanost se ocjenjuje kao i u odnosu na sve druge dokaze uključujući i iskaz drugih svjedoka. Dakle, iskaz kao iskaz se ocjenjuje pojedinačno i u vezi sa drugim iskazima koji su izvedeni u toku glavnog pretresa.
8. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je u cijelosti postupio po optužnom aktu, proveo sve dokaze, kako optužbe, tako i odbrane, te nakon analize svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi našao da se u apelantovim radnjama stječu elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Također, taj sud smatra neprihvatljivim apelantov žalbeni navod da je kazna zatvora u trajanju od sedam godina prestrogo odmjerena jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od kojih zavisi visina kazne i dao im odgovarajući značaj. Kantonalni sud je istakao da je za ovo krivično djelo propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, da se ne može postići svrha kažnjavanja sa blažom kaznom, da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, da je bio svjestan izvršenja svog djela i da je pristao na to jer je unaprijed obećao prvooptuženom da će mu pomoći u prikrivanju izvršenja krivičnog djela, a što je, kako je utvrđeno u toku krivičnog postupka, i ostvario.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelant, prije svega, smatra da je povrijeđen institut kontradiktornosti jer je tužilaštvo u dodatnom postupku saslušalo svjedoka D. N. Naime, pojasnio je apelant, dodatni dokazni postupak se otvara jedino onda kada se kao dodatni dokaz izvodi dokaz kojim se pobija neki dokaz izveden od suprotne strane, a kako ni jedan dokaz nije izveden od odbrane, nije bilo potrebe a ni zakonske mogućnosti za provođenjem dodatnog postupka u okviru tužilaštva. Apelant je, također, naveo da se povreda postupka ogleda i u tome što tužilaštvo nije dostavilo izjavu svjedoka D. N., tako da se nije mogao pripremiti da na glavnom pretresu unakrsno ispita svjedoka a to je jedini dokaz na osnovu kojeg je donesena osuđujuća presuda protiv njega. Apelant je istakao da ga je sud tretirao kao svjedoka prilikom iznošenja odbrane, te mu je sud naložio da položi zakletvu a zakonom je jasno propisan izuzetak od polaganja zakletve. Sud je prilikom apelantovog svjedočenja naložio prvooptuženom D. M. da napusti sudnicu, a kada je prvooptuženi D. M. davao iskaz, sudnicu je morao on napustiti, pa smatra da mu je na ovaj način uskraćeno pravo da ispituje sve dokaze s kojima je konfrontiran.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelantovi osnovni prigovori vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Također, apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo «da mu se osigura vrijeme i uvjeti neophodni za odbranu» i pravo na kontradiktoran postupak.
13. Apelant navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu odbrane jer mu tužilaštvo nije dostavilo izjavu svjedoka D. N. Ustavni sud naglašava da član 6. stav 3. tačka b. zahtijeva da se optuženom «osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane». Osnovni element u osiguravanju vremena za odbranu je da branilac bude blagovremeno postavljen, kako bi se ostavilo dovoljno vremena za pripremanje odbrane. U konkretnom slučaju, apelant ne navodi da nije imao dovoljno vremena da pripremi odbranu zajedno sa svojim braniocem. Ustavni sud naglašava da kada se optuženi i njegov branilac žale da im nisu osigurani odgovarajući uvjeti za odbranu, odgovornost suda je da odluči može li se nastaviti sa suđenjem a da se ne prekrši član 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Pri tome se mora voditi računa da pravo optuženog da slobodno komunicira sa svojim braniocem u pripremanju odbrane bude od apsolutno centralnog značaja za koncept pravičnog suđenja (vidi, npr., Evropski sud, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane prima facia neosnovani kada se takve tvrdnje zasnivaju isključivo na navodima da mu tužilaštvo nije dostavilo izjavu svjedoka D. N. tako da se nije mogao pripremiti da na glavnom pretresu unakrsno ispita ovog svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka b). Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije jer je tužilaštvo saslušalo svjedoka D. N. za što nije bilo potrebe. Također je istakao da je prilikom njegovog saslušanja u svojstvu svjedoka sud naložio prvooptuženom da napusti sudnicu, a kada je prvooptuženi davao iskaz, on je morao napustiti sudnicu, te mu je onemogućeno da ispita sve dokaze sa kojima je suočen.
15. U odnosu na apelantove navode o povredi člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima.
16. Odgovarajući na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud je, razmatrajući spis predmetne krivične stvari, zapazio da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Ustavni sud je, dalje, utvrdio da je saslušanje apelanta u svojstvu svjedoka provedeno kao dokaz u postupku a nakon što je sud prihvatio prijedlog apelantovog branioca da se apelant sasluša prvenstveno u svojstvu svjedoka jer branilac nije predlagao da apelant da samo svoju odbranu nego da se upravo sasluša u svojstvu svjedoka. Ustavni sud, također, primjećuje da je prilikom saslušanja prvooptuženog D. M. u svojstvu svjedoka, shodno članu 386. stav 4. ZKP, iz sudnice udaljen apelant, s obzirom na to da je, kako je već navedeno, u ovom postupku predloženo da se i apelant sasluša u svojstvu svjedoka odbrane. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prilikom saslušanja D. M. u sudnici na glavnom pretresu bio prisutan apelantov branilac koji je postavljao pitanja i vršio unakrsno ispitivanja, te stavljao primjedbe na njegov iskaz. Također, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je apelant u svojstvu svjedoka dao iskaz u prisustvu prvooptuženog D. M., apelantu pročitan iskaz D. M., koji je dat bez njegovog prisustva, nakon čega je i apelant stavio primjedbe na iskaz D. M., te je došlo i do fizičkog obračuna apelanta i D. M.
17. U vezi sa apelantovim navodima da je tužilaštvo u dodatnom postupku saslušalo svjedoka D. N., za što nije bilo potrebe, Ustavni sud zapaža da je svjedok D. N. dao izjavu pred tužilaštvom, koja je poslužila tužilaštvu da ocijeni da li će navedenog svjedoka pozvati da svjedoči na glavnom pretresu, što je i učinjeno. Naime, svjedok D. N. je pozvan da svjedoči na glavnom pretresu, te je tom prilikom omogućeno i apelantu i njegovom braniocu da ga detaljno unakrsno ispitaju a sudija za maloljetnike koji je vodio glavni pretres u dva navrata je odlagao pretres radi pripremanja unakrsnog ispitivanja ovog svjedoka u okviru odbrane, pa su neosnovani apelantovi navodi da nije imao mogućnosti da se pripremi za unakrsno ispitivanje navedenog svjedoka. Ustavni sud zapaža da je ove navode apelant isticao i u žalbi koju je razmatrao Kantonalni sud i koji je, očitujući se na ove apelantove navode, istakao da to što svjedok D. N. nije nabrojan među ostalim saslušanim svjedocima optužbe i odbrane u okviru tri prvostepene presude očito je previd tog suda, ali se iz obrazloženja presude vidi da je taj svjedok uveden kao dokaz a obrazloženje je sastavni dio presude. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.
18. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi očigledno ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi očigledno ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Naime, u odnosu na apelantove navode da mu je sud naložio da položi zakletvu, a zakonom je jasno propisan izuzetak od polaganja zakletve, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, osvrćući se na identične žalbene navode, pojasnio da je sud dužan da po službenoj dužnosti pazi da li se radi o svjedoku koji se ne može zaklinjati, odnosno dati izjavu u toku krivičnog postupka, međutim, u slučaju pogrešne ocjene suda da se radi o svjedoku koji se ne može zakleti ili dati izjavu, to nema nikakvih procesnih posljedica, već se smatra kao da zakletva nije ni položena, odnosno data izjava. Sam iskaz svjedoka zbog toga nije izgubio svojstvo dokaza i njegova valjanost se ocjenjuje kao i u odnosu na sve druge dokaze, uključujući i iskaz drugih svjedoka. U konkretnom slučaju, Općinski sud je u postupku izveo mnogobrojne dokaze i optužbe i odbrane i svoju presudu zasnovao na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza a ne samo iz iskaza svjedoka D. N., kako to tvrdi apelant. Općinski sud je istakao da je iskaz navedenog svjedoka potkrijepljen iskazom apelanta koji na skoro identičan način opisuje događaj koji je vezan za ubistvo Hasana Bilala a koje je izvršio prvooptuženi D. M. Prvostepeni sud je ocijenio iskaz apelanta koji je precizno opisao kako i na koji način je D. M. izvršio krivično djelo, te u čemu se sastoji njegova pomoć D. M. kao počiniocu nakon izvršenja krivičnog djela, kao i iskaze više stalnih sudskih vještaka iz raznih oblasti, iskaze svjedoka policajaca Š. M., V. Ć., Š. H., te zapisnike i fotodokumentaciju uviđajnih radnji na osnovu kojih je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen u vrijeme i na način naveden u dispozitivu prvostepene presude. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud preinačivši prvostepenu presudu u odluci o pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela tako da se radnja izvršenja ovog krivičnog djela kvalificira kao krivično djelo pomoći počiniocu nakon počinjenog djela dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje.
20. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačke b) i d). Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačke b) i d). Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati, te su, stoga, svi ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović