Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3536/08 (N. K.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3536/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3536/08, rješavajući apelaciju Nezira Kerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nezira Kerića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

001 239 od 25. augusta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-604/05 od 14. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj P:69/00 od 13. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nezir Kerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipraga, kojeg zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnio je 6. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 239 od 25. augusta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-604/05 od 14. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P:69/00 od 13. januara 2005. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog Radenka Perišića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja ugovora i dr., u kojoj je postavio dva tužbena zahtjeva. Primarnim tužbenim zahtjevom je tražio da sud utvrdi da je u cijelosti ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dana 5. augusta 1993. godine u Kotor Varoši između apelanta i tuženog (svoje potpise stranke su ovjerile u Osnovnom sudu pod brojem Ov.br.243/1993 i Ov.br.266/1993) te ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dana 5. augusta 1993. godine u Kotor Varoši pod brojem Ov.br. 774/1993 (na kojem su svoje potpise stranke ovjerile u Mjesnom uredu u Kotor Varoši) na osnovu kojih je apelant prodao svoje nekretnine tuženom i to upisane u PL k.č.br.1187/11 zv. «Strane» površine 619 m² i jednu porodičnu stambenu zgradu u izgradnji ležeću na istoj parceli sve upisano u PL br. 2023 KO Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), kao i zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu izda odgovarajuće isprave podobne za brisanje prava vlasništva i posjeda upisanog u korist tuženog kod nadležnog suda i organa uprave i upis apelanta kao vlasnika i posjednika predmetnih nekretnina. Supsidijarnim tužbenim zahtjevom apelant je tražio, u slučaju da sud nađe da je primarni tužbeni zahtjev neosnovan, da sud zbog neispunjenja raskine predmetne ugovore o kupoprodaji spornih nekretnina, te da se obaveže tuženi da apelantu izda odgovarajuće isprave podobne za brisanje prava vlasništva i posjeda upisanog u korist tuženog kod nadležnog suda i organa uprave i upis apelanta kao vlasnika i posjednika predmetnih nekretnina. Primarno postavljeni tužbeni zahtjev apelant je temeljio na odredbi člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a supsidijarni na odredbi člana 127. ZOO.

3. Presudom Osnovnog suda broj P:69/00 od 13. januara 2005. godine odbijen je kao neosnovan primarno postavljeni tužbeni zahtjev apelanta usmjeren na utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora . Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.700,00 KM. U toku postupka tuženi je postavio protutužbeni zahtjev, u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev apelanta, u kojem traži da mu apelant isplati po osnovu sticanja bez osnova iznos od 40.000,00 KM.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u dokaznom postupku izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Momčila Kovačevića od 6. oktobra 2004. godine, saslušao navedenog vještaka i izvršio uvid u dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 22. decembra 2004. godine, saslušao tuženog u svojstvu parnične stranke, saslušao svjedoka Milovana Tičića, izvršio uvid u DN rješenje broj 66/93 od 25. oktobra 1993. godine i ugovor o kupoprodaji od 5. augusta 1993. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je kao nesporno utvrdio da su apelant i tuženi zaključili predmetni ugovor ovjeren kod Osnovnog suda 25. oktobra 1993. godine pod brojem DN:63/93, dok je sporno da li je predmetni ugovor zaključen na 17.000,00 DEM ili 10.000,00 DEM kao i osnov tužbenog zahtjeva za «raskid ugovora». Sud je uvidom u spis DN:63/93 i predmetni ugovor utvrdio da je predmetna nekretnina i zgrada prodata za 10.000,00 DEM, što je potvrdio i svjedok Milovan Tičić u svom iskazu. Također, navedeno je da iz iskaza navedenog svjedoka proizilazi da je apelant od njega tražio da mu pomogne da proda kuću nakon čega je svjedok uspostavio kontakt između apelanta i tuženog koji su nakon što je tuženi pogledao kuću dogovorili kupoprodajnu cijenu za predmetne nekretnine u visini od 10.000,00 DEM. Istaknuto je da je navedena cijena u to vrijeme bila realna i da je tuženi apelantu isplatio cjelokupni iznos što je potvrdio i saslušani svjedok u svom iskazu, te je sud ocijenio neosnovanim navode apelanta da je iskorišteno stanje nužde i teške materijalne prilike apelanta. Svjedok je istakao da je apelant u predmetnoj kući stanovao sve do 1995. godine kada je napustio Kotor Varoš, te da apelantu niko nije prijetio niti prisilio da proda kuću. Također je navedeno da apelant nije dostavio dokaze da je na njega vršen pritisak na taj način da je nagovaran da proda svoje nekretnine ili da je nedopuštenim prijetnjama izazivan strah kod njega, što je potvrdio i tuženi u svom iskazu dodavši da je apelant njega nazvao i rekao mu da želi da mu proda kuću. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, dopune nalaza i iskaza vještaka, sud je utvrdio da cjelokupna vrijednost ulaganja u predmetni objekat nakon prodaje iznosi 53.435,00 KM.

5. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je između apelanta i tuženog došlo do zaključenja ugovora o prometu nepokretnosti na principu načela slobode uređenja obligacionih odnosa (član 10. ZOO), te da je kao temeljni osnov za zaključivanje predmetnog ugovora od strane ugovornih strana primijenjeno načelo savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO), tako da nije bilo zloupotrebe prava shodno okolnostima pod kojima je zaključen predmetni ugovor. Dakle, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nije utvrđeno postojanje prinude prema apelantu pa se tako zaključeni ugovor ne može smatrati apsolutno ništavim. Ovo iz razloga što kod apelanta nije postojao opravdano izazvani strah bez obzira na opšte poznate okolnosti pod kojima je zaključio predmetni ugovor za vrijeme ratnog stanja, te što je dokazano da je apelant nastavio stanovati u svojoj kući sve do 1995. godine kada je napustio Kotor Varoš i otišao za Ameriku. Osnovni sud je provedene dokaze prihvatio kao istinite i zaključio da predmetni ugovor nije ništav u smislu člana 141. ZOO jer se tuženi niti neko drugi nije koristio stanjem nužde, teškog materijalnog stanja kao ni eventualnom lakomislenošću apelanta ili njegovom zavisnošću da mora da proda predmetnu kuću. Također, je navedeno da tuženi nije ugovorio za sebe niti za treće lice korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je apelant njemu dao i učinio prilikom zaključenja predmetnog ugovora za iznos od 10.000,00 DEM, koja cijena je bila realna za vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora. S obzirom da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan sud nije odlučivao o protutužbenom zahtjevu tuženog.

6. Presudom Okružnog suda broj Gž-604/05 od 14. juna 2006. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u osporenom dijelu odluke o glavnoj stvari. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da je predmet spora odlučivanje o primarno postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio utvrđivanje ništavosti predmetnih ugovora te dosljedno tome predaju u posjed spornih nekretnina i promjenu upisa u zemljišnim knjigama te da je apelant tražio da sud, ukoliko odluči da je postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan, odluči o drugom zahtjevu apelanta kojim je tražio raskid predmetnih ugovora zbog neispunjenja. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud zakonito postupio kada je odlučio o primarno postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta bez odlučivanja o supsidijarno postavljenom tužbenom zahtjevu, s obzirom da je uslov da se odluči o drugom supsidijarno postavljenom tužbenom zahtjevu da primarno postavljeni tužbeni zahtjev bude pravosnažno odbijen. Iz navedenog proizilazi da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka zbog toga što prvostepeni sud nije istovremeno odlučio o drugom dijelu tužbenog zahtjeva. Također, sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u vezi visine ugovorene cijene koji su po apelantu doveli do pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju. Navedeno je da je prvostepeni sud u toku postupka na osnovu izjave tuženog i svjedoka Milovana Tičića utvrdio visinu ugovorene kupoprodajne cijene u iznosu od 10.000,00 DEM, dok je apelant u toku postupka preko svog punomoćnika predložio da se sasluša u svojstvu stranke međutim, na glavnoj raspravi održanoj 19. oktobra 2004. godine odustao je od izvođenja ovog dokaza uz obrazloženje da apelant nije mogao pristupiti na raspravu iz zdravstvenih razloga. Okružni sud je istakao da je u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U slučaju da na osnovu slobodne ocjene dokaza sud ne može utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o dokazivanju u smislu člana 126. ZPP-a. S obzirom da u konkretnom slučaju apelant nije u smislu člana 123. ZPP dokazao činjenice na kojima zasniva primarno postavljeni tužbeni zahtjev, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 126. ZPP odbio apelantov tužbeni zahtjev.

7. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju u kojoj je naveo, da su nižestepeni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo kada su zaključili da je predmetni ugovor valjan tj. da nema elemenata ništavosti, te je predložio Vrhovnom sudu da preinači drugostepenu presudu, usvoji njegov tužbeni zahtjev i poništi predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio presudu broj 118-0-Rev-06-001 239 od 25. augusta 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 26. i 28. ZOO kojima je propisano da je osnovni uslov kod zaključivanja ugovora o prodaji da se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora odnosno, da izjave volje ugovornih strana moraju biti učinjene slobodno i ozbiljno. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka ispravno utvrdio da je apelant namjeravao prodati predmetne nekretnine, te da je od svjedoka Milovana Tičića tražio da mu pomogne oko prodaje što je prema iskazu svjedoka «teško išlo» zbog ratnih okolnosti. Nakon što je apelant stupio u kontakt sa tuženim dogovorio je predmetnu kupoprodaju za 10.000,00 DEM za koju svjedok tvrdi da je tada bila «realna», a nakon toga apelant koristi predmetne nekretnine sve do 1995. godine kada odlazi u inostranstvo. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, i pored činjenice da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, apelant ničim nije dokazao da je predmetni ugovor zaključen protivno njegovoj volji odnosno, nije dokazao postojanje prijetnje i pritisaka na apelanta za zaključivanje predmetnog ugovora kojim bi apelant bio doveden u zabludu, kao ni to da je ugovor zaključen u stanju očigledne nesrazmjere, nužde i teške materijalne situacije apelanta. Također je navedeno da apelant nije dokazao da njegova izjava za zaključivanje predmetnog ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, te da pozivanje apelanta na ratne okolnosti samo po sebi, bez dokazivanja da su upravo te okolnosti bitno ograničile slobodu odlučivanja i volju apelanta i uslovile potpisivanje predmetnog ugovora, nisu od uticaja na odluku u ovom sporu. Vrhovni sud je na kraju naveo da je pravilno drugostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. Nadalje je Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navodi apelanta da je «diskriminisan» iz razloga što se nije mogao slobodno kretati, da nije smio primiti novac na ime kupoprodajne cijene predmetnih nekretnina, da je ostao bez redovnog primanja po osnovu rada i da nije mogao naći zaposlenje jer je bio mobilisan u radnu obavezu, budući da se ti navodi odnose na činjenično stanje, te da se isti u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZPP-a ne mogu isticati u ovoj fazi parničnog postupka.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje odnosno, da su redovni sudovi zaključili da «predmetni ugovori nisu zaključeni protivno volji tužitelja u okolnostima različitih pritisaka, te da bi te okolnosti uticale na odluku ugovarača, da apelant nije doveden u zabludu, te da ugovor nije zaključen u stanju očigledne nesrazmjere, nužde i teške materijalne situacije, i da nije dokazao da je njegova izjava za zaključivanje ugovora nije data slobodno i ozbiljno». Nadalje, apelant smatra da je tokom parničnog postupka dokazao da je kao pripadnik manjinskog naroda živio na području gdje je uspostavljena ratna vladajuća struktura većinskog naroda i gdje je bio bez zaštite osnovnih ljudskih prava, gdje su ljudi u strahu za vlastiti život i život članova svojih porodica napuštali svoja vjekovna prebivališta. Na kraju, apelant smatra da je predmetni ugovor sačinjen u uslovima njegove potpune obespravljenosti, te da je njegova apelacija osnovana i da joj Ustavni sud treba udovoljiti i osporiti presude redovnih sudova.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3536/08 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio