Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-369/09 (L. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-369/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj broj AP 369/09, rješavajući apelaciju Leposave Medić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Leposave Medić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 002368 08 Gž od 22. januara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 002368 08 I od 5. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Leposava Medić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 002368 08 Gž od 22. januara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 I 002368 08 I od 5. septembra 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 80 0 I 002368 08 I od 13. maja 2008. godine do okončanja postupka oko dodjele stana solidarnosti, tj do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji.
2. Po prijedlogu tražitelja izvršenja S.D. (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 002368 08 I od 13. maja 2008. godine, određeno je izvršenje protiv apelanatice kao izvršenika, radi ispražnjenja i predaje u posjed nekretnine, pobliže označenih dispozitivom ovog rješenja, a na osnovu izvršne isprave-odluke Osnovnog suda udruženog rada Tuzla broj RS-221-89 od 5. juna 1989. godine koja je potvrđena odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-5402/89 od 24. januara 1990. godine, te zaključka broj 3 Odluke o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda broj CH/01/8030 od 27. juna 2007. godine.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 002368 08 I od 5. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 I 002368 08 Gž od 22. januara 2009. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor apelantice izjavljen protiv rješenja Osnovnog suda broj 80 0 I 002368 08 I od 13. maja 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da su izvršne isprave na osnovu kojih je tražitelj izvršenja pokrenuo izvršni postupak i dalje na snazi, te da apelantica nije uspjela dokazati da su izvršne isprave stavljene van snage ili da su bez pravnog dejstva. Također je istaknuto da apelantica nije navela niti jedan razlog koji bi u smislu odredbe člana 47. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07; u daljnjem tekstu: ZIP) spriječio predmetno izvršenje, te je primjenom člana 49. ZIP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali na utvrđeno činjenično stanje zbog čega smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena navedena prava.
5. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS-a“, broj 59/03,85/03,64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za prigovor Član 47.
Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:
1) ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti, 2) ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrñeno da je bez učinka 3) ako su se stranke, javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave, trajno ili za odreñeno vrijeme, tražiti izvršenje, 4) ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje, 5) ako je izvršenje odreñeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena, 6) ako tražilac izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave odnosno ako nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika, 7) ako nije ispunjen uslov koji je odreñen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drugačije propisano, 8) ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, 9) ako je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za odreñeno vrijeme, odgoñeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja, 10) ako je nastupila zastarjelost potraživanja o kojem je odlučeno izvršnom ispravom. Član 49.
(1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.
(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.
(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cjelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdala svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud je zaključio da se apelantica paušalno pozvala na kršenje ovih prava, odnosno u apelacjii nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja navedenih ustavnih prava na koje se poziva apelantica vjerovatna ili moguća. Ustavni sud takođe zaključuje da se u konkretnom slučaju osporenim rješenjima odlučivalo o prigovoru apelantice protiv rješenja Okružnog suda broj 80 0 I 002368 08 Gz od 22. januara 2009. godine u kojem postupku se odlučivalo o pravima apelantice na koje se žali u apelaciji, a da osporenim rješenjima apelantica nije uspjela dokazati da su izvršne isprave na kojima se temelji rješenje Okružnog suda od 22. januara 2009. godine, stavljene van snage ili da su bez pravnog dejstva. Ustavni sud, stoga, smatra da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica se pozvala takođe na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, međutim, ni na koji način nije obrazložila navode o kršenju ovih prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu povredu navedenog prava s obzirom da je ovo pravo akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović