Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/09 (M. B.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-380/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 380/09, rješavajući apelaciju Miladina Baranca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Baranca podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 K 000 892 08 Kž od 28. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 K 000 892 07 K o d 4. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Baranac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Zufer Pjano advokat iz Goražda, podnio je 10. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 K 000 892 08 Kž od 28. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 K 000 892 07 K od 4. jula 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 K 000 892 07 K od 4. jula 2008. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 354. stav 2. u vezi stava
1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnejm tekstu: KZ RS) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM te je odlučeno da ukoliko se kazna ni prinudnim putem ne može naplatiti bit će izvršena na način da će se za svakih započetih 50,00 KM kazne odrediti jedan dan zatvora. Presudom je apelant oglašen krivim i za počinjeno krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od 90 dana te je apelant obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka i vještačenja u ukupnom iznosu od 388,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenih dokaza pobliže navedenih u presudi utvrđeno da je apelant u svojstvu direktora Centra za socijalni rad u Višegradu (u daljnjem tekstu: Centar) u vremenskom periodu 2001, 2002. i 2003. godine svjesnim kršenjem čl. 44. i 71. Zakona o socijalnoj zaštiti RS (u daljnjem tekstu: Zakon) očigledno nesavjesno postupao u vršenju službe. Navedeno je da je apelant bez prethodno provedenog upravnog postupka i neutvrđivanja bilo kojih kriterija predviđenim tim zakonom i kriterija donesenih Odlukom upravnog odbora Centra od 1. augusta 2002. godine, sa sredstvima dobijenim na ime Odluke Vlade RS o subvenciji potrošača električne energije iz kategorije domaćinstava („Službeni glasnik RS“ broj 27/99) i Odluke o subvenciji potrošača električne energije iz kategorije domaćinstava Vlade RS („Službeni glasnik RS“ broj 17/02), sredstva namijenjena za tu subvenciju za najugroženije kategorije stanovništva, a koja je JMDP „Elektrodistribucija“ RS ZDP „Elektrodistribucija“ tokom 2001, 2002. i 2003. godine odobravala Opštini Višegrad a opština dio tih sredstava (u iznosu od 402.500,00 KM) usmjeravala Centru, raspolagao na način da je dostavljao spiskove licakorisnika usluga i štićenika Centra, „Elektrodistribuciji“ (sa šiframa brojila utroška električne energije drugih a ne tih lica i naznakom subvencioniranih iznosa novčanih sredstava) a da je „Elektrodistribucija“ korisnicima čije su šifre brojila bile navedene na spisku doznačavala označeni novčani iznos sa spiska. S tim u vezi, navedeno je da je apelant tim sredstvima raspolagao suprotno njihovoj namjeni iako je bio svjestan da krši zakone i druge propise i da usljed toga može nastati veća imovinska šteta koja je i nastupila tako što je od iznosa od 402.500,00 KM iznos od 53.796,87 KM dodijelio zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja, dok je preostali iznos od 348.703,13 KM dodjeljivao bez provedenog upravnog postupka i korištenja kriterija predviđenih članom 44. Zakona i navedenim odlukama pa su subvencije dobila lica čije su šifre brojila bile navedene na spisku a koja nemaju status korisnika prava iz socijalne zaštite čija su imena bila upisana na spisak, čime je licima kojima je subvencija bila namijenjena pričinjena šteta u iznosu od 348.703,13 KM.
4. Navedeno je i da je utvrđeno da je apelant u istom svojstvu i periodu, u namjeri da sebi i drugima pribavi imovinsku korist, iskoristio svoj službeni položaj direktora tako što je sredstvima dobijenim na ime navedenih odluka Vlade RS, umjesto korisnicima socijalnih subvencija, dodijelio radnicima Centra, sebi lično, računovođi Zdravku Milićeviću tako što je na spisku upisano ime korisnika socijalne pomoći ili štićenika Centra dok je pod šifrom potrošača električne energije upisana šifra radnika Centra i to licima i u iznosima pobliže navedenim u presudi (kako bi im kompenzirao neisplaćene iznose toplog obroka i regresa), čime je na taj način navedenim licima pribavio imovinsku korist u iznosima navedenim u presudi, dok je licima kojima je subvencija bila namijenjena pričinjena imovinska šteta. Utvrđeno je i da su umjesto lica kojima ime nije evidentirano da se ne bi znalo da su korisnici subvencije, navođena imena korisnika socijalne pomoći i štićenici Centra, te da je licima poimenično navedenim u presudi koja nisu imala pravo na subvencije, uplaćeni iznosi subvencije od 2.620,00 KM te da je na taj način tim licima pribavljena imovinska korist u iznosu navedenom u presudi za koji su oštećena lica kojima su subvencije bile namijenjene. U presudi je navedeno da je utvrđeno i da je apelant pravnim licima i institucijama (pobliže navedenim u presudi) dodijelio subvencije u iznosima također pobliže navedenim u presudi u ukupnom iznosu od 43.091,87 KM čime je pribavio sebi imovinsku korist u iznosu od 802,00 KM i pravnim licima koja ne spadaju u kategoriju domaćinstava u iznosu od 52.994,87 KM što ukupno iznosi 53.796,87 KM čime je za navedeni iznos oštetio lica kojima je subvencija bila namijenjena.
5. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenih dokaza optužbe i odbrane, te vještačenja i drugih dokaza navedenih u presudi, utvrđeno da je nesporno dokazano da je apelant počinio krivična djela nesavjestan rad u službi i zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenje kao dva odvojena krivična djela. Osnovni sud je obrazložio da je kod ocjene svih dokaza, svakog posebno i u međusobnoj vezi, detaljno analizirao sve radnje apelanta i izveo zaključak da te radnje imaju inkriminisani karakter budući da navedeno proizilazi iz iskaza svjedoka optužbe i svjedoka odbrane koji su dati na pretresu i u potpunosti su podudarni i u međusobnoj vezi sa izvedenim materijalnim dokazima. Pri tom je Osnovni sud naveo i da su „faktički svi svjedoci, kako svjedoci optužbe tako i svjedoci odbrane, izjavili da su od Centra dobili subvenciju električne energije iz kategorije stanovništva a da nisu dobili nikakvo rješenje u kome bi Centar obrazložio njihov status najugroženije kategorije stanovništva, mnogi su dobili veće iznose od 30-50 KM, mnogi nisu nikada pripadali kategoriji najugroženijih stanovnika.“ Prema navodima Osnovnog suda, kada se ima u vidu da je Odlukama Vlade RS-a i Zakona propisana obaveza provođenja upravnog postupka a da u konkretnim slučajevima ti postupci nisu provođeni i dovođenjem te činjenice u vezu sa zaključcima koji su izvedeni iz iskaza svjedoka, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da je apelant propustio da postupa po smjernicama iz odluka Vlade RS, Zakona i obavezama iz upravnog postupka koje kao direktor Centra nije na zakonit način sprovodio. Osim toga, navedeno je da krivično djelo nesavjestan rad u službi i krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja koja su apelantu stavljena na teret može počiniti samo neko ko ima svojstvo službenog lica a kako je apelant obavljao poslove direktora Centra, to je po ocjeni Osnovnog suda, „odlučna činjenica da je time utvrđeno svojstvo službenog lica na strani optuženog.“
6. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je cijeneći umišljaj kod apelanta zaključio da je apelant u odnosu prema oba krivična djela umišljajni izvršilac obzirom da je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje a sve sa namjerom da sebi i drugome pribavi imovinsku korist, da je iz radnji apelanta vidljivo da je svjesno preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret i to protivno odredbama zakona. Navedeno je da apelant, također, svjesno nije preduzeo radnje na koje ga je zakon obavezivao kao i da je svjesno zloupotrijebio službeni položaj i nesavjesno radio u službi iako je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da usljed takvog postupanja može nastupiti teža povreda prava drugoga ili veća imovinska šteta, što se i dogodilo. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je oglasio apelanta krivim za počinjena navedena krivična djela i izrekao mu navedene kazne.
7. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu izjavili i apelant i Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo, Područna kancelarija Višegrad (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo). Okružni sud je donio presudu broj 91 0 K 000 892 08 Kž od 28. oktobra 2008. godine kojom je žalbu Tužilaštva odbio kao neosnovanu a žalbu apelanta djelimično uvažio tako što je preinačio prvostepenu presudu i to tako što ga je u odnosu na krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 354. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS oslobodio od optužbe, a u odnosu na krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
8. U obrazloženju presude je navedeno da su radnje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. KZ RS postavljenje alternativno i to u tri pojavna oblika: kao iskorištavanje službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenja granica službenog ovlaštenja i nevršenje službene dužnosti te da je u stavu 3. tog člana inkriminisano vršenje neke od ovih radnji u namjeri da učinilac sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist. Iz navedenog, prema obrazloženju Okružnog suda, proizilazi da ova odredba KZ RS ne traži da se utvrdi činjenica za koga se pribavlja ta imovinska korist već da je sud dužan da utvrdi da li je učinilac za sebe ili bilo koga drugog tu imovinsku korist pribavio. S tim u vezi, Okružni sud je ponovio u prvostepenom postupku utvrđeno činjenično stanje i naveo da su, s obzirom da je prvostepeni sud na zakonit i pravilan način utvrdio činjenice, neosnovani žalbeni navodi apelanta da se obzirom da nisu navedena imena lica kojima je šteta pričinjena ne može zaključiti da postoji krivično djelo, a samim tim i odgovornost apelanta. Nadalje, Okružni sud je naveo da je sve bitne činjenice u vezi postojanja i izvršenja navedenog krivičnog djela prvostepeni sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza a prvenstveno na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i nalaza vještaka ekonomske struke i drugim materijalnim dokazima. Navedeno je da su svi saslušani svjedoci – zaposleni u Centru, saglasno izjavili da su tačni navodi da su oni kao radnici Centra a zbog neisplaćenih sredstava po osnovu toplog obroka i regresa, stavljani na spisak za dobijanje novčanih sredstava iz subvencije električne energije i da su te iznose i dobili,. Sud je istakao da su iskazi ovih svjedoka potvrđeni nalazom vještaka ekonomske struke i drugim u presudi navedenim dokazima. Navedeno je i da je prema odluci Vlade korisnike sredstava za subvenciju električne energije trebao određivati nadležni opštinski organ uz saradnju Centra i Boračke organizacije te da je Centar po tom osnovu i sačinjavao spiskove. Istaknuto je i da su ti spiskovi trebali biti sačinjavani po kriterijima socijalne zaštite ali da je, suprotno tome, apelant stavljao na spisak lica iz radnog odnosa u Centru koja ne ispunjavaju propisane kriterije i koje je apelant stavljao na spisak iako je bio svjestan da ih ne ispunjavaju a sve u namjeri pridobijanja imovinske koristi sebi i tim licima. „Bez obzira na propuste opštinskog organa i nadležnog organa „Elektrodistribucije“ ne može se dezavuisati i zanemariti nezakoniti rad i postupanje direktora Centra kao ovlaštenog službenog lica u sačinjavaju spiskova za dodjelu subvencije na način kako je to naprijed navedeno, s obzirom da činjenicu da je dodjela subvencije u potpunosti realizovana upravo na osnovu spiskova koji su sačinjavani u Centru i to bez ikakve ispravke i izmjene“, čime je, prema obrazloženju Okružnog suda, nesporno ispunjen i drugi konstitutivni element krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz čega proizilazi da je dokazano da je apelant zaista i počinio predmetno krivično djelo.
9. Okružni sud je, međutim, naveo da, kada je u pitanju krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 354. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS za koje je apelant oglašen krivim i izrečena mu novčana kazna, činjenično utvrđenje prvostepenog suda nije zasnovano na dokazima koji pružaju siguran osnov za činjenični i pravni zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, zbog čega je žalbu apelanta u ovom dijelu Okružni sud ocijenio osnovanom. U vezi s tim, nadalje, je navedeno da su u pravcu utvrđivanja predmetne inkriminacije pred prvostepenim sudom provedeni dokazi saslušanjem svjedoka uživaoca subvencije, nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i drugi dokazi. Navedeno je da se predmetno krivično djelo sastoji u kršenju zakona ili drugih propisa, propuštanju dužnog nadzora ili u drugom očigledno nesavjesnom postupanju u vršenju službe od strane službenog lica, odnosno da je radnja izvršenja ovog krivičnog djela očigledno nesavjesno postupanje u vršenju službe. Međutim, sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može izvesti zaključak da je dokazano da je apelant u okviru svojih dužnosti direktora Centra, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupao u vršenju službe i da je bio svjestan da usljed njegovog postupanja može nastupiti teža povreda prava drugog ili veća imovinska šteta odnosno da je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi. Zbog navedenog, Okružni sud je u ovom dijelu uvažio žalbu apelanta i oslobodio ga optužbi da je počinio navedeno krivično djelo. Okružni sud je naveo da budući da je apelant predmetnom presudom oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo nesavjesno postupanje u službi, te uzimajući u obzir da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve olakšavajuće okolnosti za koje i Okružni sud smatra da predstavljaju osnov za ublažavanje kazne, pa je, s tim u vezi, preinačio prvostepenu presudu i u odnosu na izrečenu kaznu zatvora tako što je apelantu izrekao uvjetnu osudu sa utvrđenom kaznom zatvora od tri mjeseca a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Pri tom je Okružni sud naveo da smatra da se ovako utvrđenom kaznom, koja je u srazmjeri sa težinom djela i stepenom krivične odgovornosti apelanta, može postići adekvatna mjera kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja i uticati na apelanta da u buduće ne čini krivična djela.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da nikada nije raspolagao novčanim sredstvima za subvenciju električne energije niti da je davao naloge za uplatu novčanih sredstava za lica koja su ispunjavala uvjete za subvenciju. Također navodi da je tačno da je Centar sačinjavao spiskove ali da bi oni bili validni prethodno ih je morala ovjeriti nadležna služba Opštine Višegrad kao i za svakog korisnika subvencije izdati potvrdu nakon čega su spiskovi dostavljani „Elektrodistribuciji“ Višegrad koja je na osnovu spiskova odobravala subvenciju. S tim u vezi, apelant je naveo da spiskovi koje je sačinjavao Centar nisu imali izvršnu snagu i da se po njima nije moglo priznati pravo na subvenciju licima sa spiska te da smatra da je oglašen krivim za radnje za koje nije odgovoran, za koje nije dokazano da je počinio i koje ne spadaju u djelokrug poslova direktora Centra te da su štete nastale propustima nadležnog opštinskog organa i službe „Elektrodistribucije“ koji su isplatili subvenciju licima koja na nju nisu imala pravo a ne njegovim radnjama.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je oglašen krivim i osuđen za krivično djelo a da nije dokazana njegova krivica što potpada pod domen član 6. stav 2. Evropske konvencije odnosno princip in dubio pro reo, pa će Ustavni sud u ovoj odluci razmotriti i pitanje kršenja navedenog principa.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud nije našao ništa što bi upućivalo na zaključak da su sudovi na proizvoljan način primijenili materijalno pravo ili da je došlo do bilo kakvih nepravilnosti u postupku koji je vođen protiv apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret odnosno da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
17. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge,a koje je prihvatio i Okružni sud, zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su u pogledu toga sudovi dali sasvim precizno obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno i koje zadovoljava standarde Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanta na činjenicu da spiskovi na osnovu kojih je ostvarivana subvencija za utrošak električne energije, a koje je sastavljao Centar na čijem je čelu apelant bio, nisu provjeravani u nadležnoj općinskoj službi i u „Elektrodistribuciji“ zbog čega smatra da ne snosi odgovornost i krivicu za nastalu štetu, budući da je u postupku pred nadležnim sudovima, kako je to u osporenoj presudi obrazložio i Okružni sud, nedvojbeno dokazano da je apelant svojevoljno sastavljao navedene spiskove (te pored zaposlenika Centra uvrstio i sebe na spisak), između ostalog, s ciljem kompenzacije neisplaćenog toplog obroka i regresa, te da je tako počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Okružni sud, ne dovode u sumnju odluku sudova o krivičnoj odgovornosti apelanta za djelo za koje je oglašen krivim niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa indubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su i svi ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović