Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/09 (Z. Ž.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Dokazni postupak
  • Dostava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-385/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-385/09, rješavajući apelaciju Zore Žerajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zore Žerajić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-GŽ-08-000 185 od 15. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-P-07-000 086 od 7. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Žerajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, podnijela je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-GŽ-08-000 185 od 15. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-07-000 086 od 7. februara 2008. godine. Također, na zahtjev Ustavnog suda od 22. jula 2011. godine, apelantica je 28. jula 2011. godine dopunila apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-1-P-07-000 086 od 7. februara 2008. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Save Kovačević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i obavezana apelantica da tužiteljici isplati dug u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe (8. oktobar 2007. godine) do isplate i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.200,00 KM. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu i apelanticu te svjedoke V. Č. i M. K. i da je izvršio uvid u poziv apelantici da izmiri sporni dug.

3. Sud je istakao da je, na osnovu dokaza koje su izvele parnične stranke, utvrdio da je tužiteljica pozajmila apelantici iznos od 3.000,00 KM te da joj apelantica nije vratila novac u dogovorenom roku. Navedeno je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, koje je sud prihvatio jer su uvjerljivi a u najvećem dijelu se podudaraju i sa iskazom tužiteljice, posebno u dijelu koji se odnosi na predaju novca apelantici. Nadalje je sud istakao da tvrdnju apelantice da joj tužiteljica nije pozajmila novac nije prihvatio jer apelantica nije ni jednim dokazom potvrdila osnovanost svojih navoda, koji su suprotni iskazu tužiteljice i saslušanih svjedoka. Osim toga, navedeno je da je i apelantica prilikom saslušanja istakla da je, nakon prijema tužiteljicinog pismenog poziva da joj vrati novac, pozvala M. M. da to učini. Osnovni sud je istakao da je apelantica obavezna vratiti dug tužiteljici, u skladu sa odredbom člana 262. ZOO-a. Navedenom odredbom je propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi.

4. Okružni sud je Presudom broj 015-0-GŽ-08-000 185 od 15. decembra 2008. godine žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Osim toga, Okružni sud je dopunu apelanticine žalbe odbacio. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda. Pored toga Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku dao detaljno obrazloženje a posebno je obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka i usvojio tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbu člana 262. ZOO-a. Samim tim je, prema stavu Okružnog suda, neprihvatljiv žalbeni navod da je u obrazloženju prvostepene presude izostala ocjena dokaza, kao i da sud nije naveo propis na kom temelji presudu. Navedeno je da, u pogledu žalbenog prigovora koji se odnosi na iskaze svjedoka M. K. i V. Č.,koji su različito svjedočili o tome kako su novci predati apelantici, nije doveden u pitanje pravilan zaključak prvostepenog suda, a koji se tiče ocjene ovih dokaza. Pravno je odlučna činjenica da je tužiteljica apelantici predala novac, a tu činjenicu su svjedoci izričito potvrdili.

5. Osim toga, Okružni sud je navode da navod iz žalbe da je sud „ignorisao saslušati predloženog svjedoka u tužbi M. M.“ nije tačan. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je saslušanje ovog svjedoka predložila tužiteljica u tužbi ali da je , prema zapisniku sa glavne rasprave održane 16. januara 2008. godine, odustala od saslušanja ovog svjedoka. Okružni sud je istakao da je pravo svake od stranaka koje će dokaze izvesti i da su stranke dužne da izvode dokaze kojima će utvrđivati činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve a u skladu sa članom 7. stav 1. ZPP-a. Sud nije ovlašten po službenoj dužnosti izvoditi dokaze osim u slučaju izuzetka predviđenog odredbom člana 7. stav 2. ZPP-a. Navedeno je da je apelantica i sama imala mogućnost predložiti saslušanje ovog svjedoka. Činjenica da nije bila prisutna na pripremnom ročištu, ne znači da prijedlog za provođenje tog dokaza nije mogla predložiti u odgovoru na tužbu. Osim toga, iz spisa predmeta proizilazi da je apelantica bila uredno obaviještena o pripremnom ročištu, pa je njen žalbeni navod da je zakasnila (u žalbi navodi da je u sud došla u 14.00 h) zbog ne označenog časa početka tog ročišta nije osnovan. Nadalje je Okružni sud istakao i da je pozivanje u žalbi na izjavu svjedoka M. M. koju je on dao pred advokatom Obradom Ristićem, nije ni od kakvog značaja u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da dokazi trebaju da se izvedu neposredno pred sudom, u skladu sa odredbom člana 101. ZPP-a, da bi imali pravnu snagu.

6. Osim toga, Okružni sud je, dopunu žalbe apelantice koja je upućena sudu mimo roka za žalbu odbacio. Naime, ta dopuna žalbe je podnesak koji se ne može uzimati u razmatranje, osim u slučajevima u kojima sud od stranke izričito zatraži dodatno pojašnjenje, a u skladu sa propisom iz odredbe člana 214. stav 4 ZPP-a.

7. Apelantica navodi da joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da nije bila uredno pozvana na pripremno ročište od 26. decembra 2007. godine. Naime, apelantica navodi da je ona primila poziv za pripremno ročište ali da u pozivu nije bilo navedeno vrijeme održavanja ročišta. Prema mišljenju apelantice, ovakvim postupanjem i pozivanjem na pripremno ročište, ona je značajno oštećena jer joj je greškom suda uskraćeno pravo na „iznošenje svoje odbrane i predlaganje dokaza na pripremnom ročištu“. Osim toga, apelantica navodi da je iz tužbe vidljivo da je tužiteljica, kao ključnog svjedoka navela M. M. i koji je po tužbenom zahtjevu jedini koji je vidio navodno posuđivanje novca. U odgovoru na tužbu apelantica se nije protivila saslušanju ovog svjedoka te je u žalbi tražila da se ipak sasluša ovaj svjedok a koju činjenicu je sud potpuno zanemario jer bi iskaz ovog svjedoka mogao biti odlučan u ovoj tužbi, a posebno jer je nakon završetka glavne rasprave „dao izjavu kojom pobija sve navode tužiteljice“. Također, apelantica navodi da je nakon podnošenja žalbe saznala da je saslušani svjedoka M.K. umirovljen iz razloga što je psihički obolio, te je pribavila nalaz, ocjenu i mišljenje liječničke komisije i dostavila Okružnom sudu sa prijedlogom da se ovaj svjedok ponovno sasluša jer svjedok sa ovakvom dijagnozom se ni u kom slučaju nije mogao saslušati u svojstvu svjedoka, a posebno iz razloga što je izjava ovog svjedoka bila odlučna u ovom postupku. Zbog ovakvog propusta suda, apelantici nije „pružena mogućnost pravično suđenje jer je propustom suda nije stekla jednakopravnost u sudskom postupku“

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

12. U kontekstu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda te činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelantica, u okviru zakonom propisanih rokova i postupka, imala mogućnost izvođenja dokaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da je tužiteljica dokazala da joj apelantica duguje iznos od 3.000,00 KM, koju činjenicu je u smislu odredbe 123. stav 1. ZPP dokazala, dok je suprotno tome, Okružni sud u svojoj presudi istakao da je apelantica imala mogućnost tokom prvostepenog postupka da izvede dokaze u prilog svoje tvrdnji da nije dužna tužiteljici traženi iznos.

13. U odnosu na navode apelantice o pogrešnoj primjeni procesnog prava zbog „neuredne dostave“, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud već razmatrao ovaj navod o utvrdio da je neosnovan. Također, Ustavni sud, na osnovu uvida u zapisnik sa glavne rasprave od 16. januara 2008. godine, primjećuje da apelantica nije imala bilo kakvih primjedbi na postupanje suda pa samim tim i na dostavu poziva za pripremno ročište. Pored toga, Ustavni sud podsjeća i da je apelantica, ukoliko je eventualno primila poziv bez naznačenog sata početka pripremnog ročišta i održavanja pripremnog ročišta bez njene prisutnosti, imala mogućnost da, shodno odredbi člana 328. ZPP-a, traži povraćaj u pređašnje stanje, ako je do propuštanja došlo zbog opravdanog razloga, što je propustila učiniti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su istaknuti navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/09 (Z. Ž.) | Sudska praksa | Aktio