Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-407/09 (M. A.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-407/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 407/09, rješavajući apelaciju Miodraga Ateljevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Ateljevića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-08-000 051 od 23. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj K-159/05 od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Ateljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-08-000 051 od 23. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-159/05 od 26. juna 2008. godine. Takođe, na zahtjev Ustavnog suda od 2. septembra 2011. godine, apelant je 13. septembra 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj K-159/05 od 26. juna 2008. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i Dražena Radića (u daljnjem tekstu: saoptuženi), apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u tački 1 izreke presude zajedno sa saoptuženim počinio krivično djelo krađe iz člana 231 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10, u daljnjem tekstu: KZ RS), u vezi s čl. 20 i 23 KZ RS. Osnovni sud je na osnovu čl. 32, 38 i 39, za navedeno krivično djelo apelantu i saoptuženom izrekao kaznu zatvora u trajanju od po dva mjeseca. Osim toga, saoptuženi je proglašen krivim da je radnjama koje su opisane u tački 2 izreke presude počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZ RS za koje mu je izrečena uslovna osuda na način preciziran u izreci presude. Nadalje, apelant je, na osnovu člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09, u daljnjem tekstu ZKP RS) obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 550,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kog je utvrdio da je apelant, 17. februara 2005. godine, skupa sa saoptuženim radnjama pobliže opisanim u tački 1 izreke presude, u namjeri da otuđe putničko vozilo jeta reg. oznaka 576-T-978, vlasništvo Dalibora Medana, u vrijednosti od 1.500,00 KM, koje su nepoznata lica u noći 11/12 februara 2005. godine otuđili iz garaže Anđe Pudar i ostavili ga u blizini kuće Nova Miletića, na lice mjesta dovezao svojim putničkim vozilom marke ford-eskort reg. oznake 359-T-515, a nakon toga po izlasku iz spomenutog putničkog vozila, saoptuženi je prišao prednjim desnim vratima spomenutog putničkog vozila marke jeta držeći u ruci kontakt ključ za otključavanje tog vozila, dok je apelant iz gepeka svog putničkog vozila uzeo akumulator i ponio ga prema putničkom vozilu marke jeta. Navedeno je da su tom prilikom, ovlaštena lica PS Trebinje, koja su vršila opservaciju lica mjesta, apelanta i saoptuženog lišili slobode. Osim toga je navedeno da su 1. aprila 2005. godine oštećenom Daliboru Medanu vraćeni putničko vozilo marke jeta reg. oznaka 576-T-978 (za koje je naknadnom provjerom utvrđeno da su izdate od PS Nevesinje za teretno motorno vozilo marke zastava) te kontakt ključ od tog vozila i njemačka saobraćajna dozvola koji su privremeno oduzeti od saoptuženog . i pohranjeni u CJB Trebinje..

4. U prvostepenoj presudi je navedeno da je sud na glavnom pretresu proveo dokaze koje je predložila optužba (saslušanje oštećenog Dalibora Medana i 11 drugih svjedoka, te dva vještaka i više pobliže opisanih materijalnih dokaza), i dokaze koje je predložila apelantova odbrana (saslušanje apelanta i saoptuženog u svojstvu svjedoka i dva materijalna dokaza), na osnovu kojih je donio odluku i proglasio apelanta krivim. Naime, sud je istakao da je cijenio provedene dokaze pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu stekao potpune jasno uvjerenje da su saoptuženi i apelant na način, u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret.

5. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud je, shodno odredbi člana 28 KZ RS, kao olakšavajuće okolnosti za apelanta cijenio činjenicu da je on nezaposlen i do tada neosuđivan, a kao otežavajuću okolnost sud je cijenio činjenicu da učestalo čini krivična djela koja su mu stavljena na teret na području nadležnosti Osnovnog suda. Navedeno je da se samo izricanjem kazne zatvora, na apelanta može uticati da više ne čini ovakva ili slična krivična djela, te da je kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca adekvatna i da će se njom postići cilj specijalne i generalne prevencije.

6. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili apelant i Okružno tužilaštvo iz Trebinja (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo). Okružno tužilaštvo je žalbu izjavilo zbog odluke o krivičnoj sankciji, a apelant zbog svih razloga predviđenih odredbama ZKP RS-a.

7. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Kž-08-000 051 od 23. oktobra 2008. godine odbio, kao neosnovanu, apelantovu žalbu, a uvažio žalbu Okružnog tužilaštva te preinačio ožalbenu presudu Osnovnog suda tako da je apelanta, za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U obrazloženju presude sud je naveo da su neosnovani svi apelantovi žalbeni navodi. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je nakon analize prvostepene presude zaključio da u njenoj izreci nema nikakvih nejasnoća, niti između izreke i obrazloženja. Osim toga, Okružni sud je istakao da ni između pojedinih dijelova obrazloženja ne postoji bilo kakvo protivrječje. Slijedom toga, Okružni sud je naglasio da apelantove uopštene tvrdnje o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka ne mogu naći podlogu u sadržaju pobijane presude.

8. Okružni sud je istakao da nisu osnovni ni apelantovi žalbeni prigovori upućeni činjeničnoj osnovi pobijane presude. U vezi sa ovim žalbenim osnovom, Okružni sud je naveo da se navodi žalbe svode na osporavanje činjenice da je predmetno vozilo marke jeta ukradeno iz garaže Anđe Pudar, odnosno na tvrdnju da su apelant i saoptuženi kupili vozilo u Mostaru, a da je do njihovog hapšenja došlo prilikom nastojanja da otklone kvar na vozilu. Suprotno tvrdnjama iz žalbe, prvostepeni sud je na prihvatljiv način dao obrazloženje zašto vjeruje jasnim i uvjerljivim dokazima optužbe a, istovremeno, zašto svjedočenja apelanta i saoptuženog. nisu podobna da se prihvate kao vjerodostojna. Navedeno je da prvostepena presuda sadrži valjan zaključak da dokazi izvedeni na glavnom pretresu pružaju dovoljno osnova da se apelant i saoptuženi proglase krivim da su kao saizvršioci pokušali da otuđe predmetno putničko vozilo u namjeri da njegovim prisvajanjem pribave sebi protivpravnu imovinsku korist.

9. Nadalje, u pogledu žalbe Okružnog tužilaštva, Okružni sud je istakao da je prigovor osnovan i da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca neadekvatna počinjenom krivičnom djelu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud precijenio apelantove olakšavajuće okolnosti, a s druge strane da nije dao adekvatan značaj otežavajućim okolnostima koje se ogledaju u porastu krivičnih djela na području koje pokriva Osnovni sud, kao i visokom stepenu apelantove krivične odgovornosti i društvene opasnosti navedenog krivičnog djela. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da istaknute okolnosti čine opravdanim da se apelantu izrekne kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, jer se ovako utvrđenom kaznom ostvaruje svrha kažnjavanja propisana odredbom člana

28 KZ RS.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da se presuda zasniva na činjenici da je predmetno vozilo bilo u garaži Anđe Pudar, odakle je otuđeno. Međutim, apelant ističe da nije dokazano da je vozilo bilo u garaži niti da je izvršen uviđaj u garaži. S tim u vezi, apelant ističe da su samo dva svjedoka (za koje apelant navodi da su u prijateljskoj i rodbinskoj vezi) izjavila da je garaža obijena i da se predmetno vozilo nalazilo u njoj. Osim toga, apelant ističe da na okolnosti obijanja garaže nisu saslušani ni korisnik ni vlasnik garaže. Nadalje, apelant ističe da je sud predmetno vozilo „nezakonito“ prije okončanja postupka vratio oštećenom, čime je „onemogućen postupak utvrđivanja vlasnika vozila“. Također apelant navodi da je predmetno vozilo pripadalo njemu i saoptuženom, te da su ga kupili Vrapčićima. Apelant ističe da sud nije saslušao ni svjedoka Miljana Đikova, na okolnosti „nađenog talona“. Apelant smatra da je istraga u ovom predmetu „loše“ provedena „jer ključne stvari nisu provedene“, zbog čega predlaže da se apelacija usvoji.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje Ustavni sud Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U vezi s iznesenim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nesumnjive razloge iz kojih je izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno. Dalje, Ustavni sud konstatuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o apelantovoj žalbi, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna.

15. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi, dakle, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu ili da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim presudama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-407/09 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio