Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-415/09 (M. Š. i D. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-415/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-415/09, rješavajući apelaciju Milene Škoro i Danice Miletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Škoro i Danice Miletić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06- 000 501 od 24. decembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-344/05 od 13. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Škoro i Danica Miletić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Trebinja, koje zastupa Branko Šimović advokat iz Podgorice, podnijele su 11. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 501 od 24. decembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-344/05 od 13. februara 2006.
2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj P-547/2001 od 29. januara 2002. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev Jovana Vukalovića (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da sud poništi kao nezakonita rješenja tuženog ZDP„Elektrohercegovina“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 925, 926 i 927 od 26. jula 2001. godine o dodjeli stanova na korištenje prvoapelantici, drugoapelantici i Tarailo Nikoli , te da se tuženi obaveže da izvrši novo bodovanje svih podnosilaca zahtjeva za dodjelu stanova shodno Pravilniku tuženog koji je bio na snazi u vrijeme raspisivanje odluke tuženog o dojeli stanova 11. avgusta 2000. godine, te da se obaveže da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužitelj dana osporio rješenja tuženog od 26. jula 2001. godine, kojim su stanovi dodijeljeni prvoapelantici, drugoapelantici i Nikoli Tarailo. Naime, u tužbi je tužitelj naveo da je tuženi raspisao oglas za raspodjelu stanova 21. jula 2000. godine, a stambena komisija je 11. avgusta 2000. godine, izvršila bodovanje, izostavljajući tužitelja, zbog čega je tužitelj pokrenuo sudski postupak koje je bio zaveden pod brojem P-224/2000. U postupku P-
224/2000 donijeta je pravosnažna presuda kojom su poništena rješenja tuženog o dodjeli stanova od 26. septembra 2000. godine, te je tuženom naloženo da izvrši novo bodovanje i da uvrsti tužitelja u rang listu. Međutim, dok je postupak u predmetu P-224/2000 još bio u toku tuženi je izvršio izmjenu i dopunu Pravilnika o raspodjeli stanova, raspisao oglas i izvršio raspodjelu stanova (odnosno donio rješenja od 26. jula 2001. godine koja je tužitelj osporio u konkretnom slučaju). Tužitelj je naveo da je izmjena i dopuna Pravilnika izvršenja prije okončanja postupka, a u cilju njegove degradacije, na njegovu štetu, u nezakonito ponovljenom postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
4. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio su presudom Osnovnog suda P-
224/2000 od 18. decembra 2000. godine, koja je postala pravosnažna 22. avgusta 2001. godine, ukinuta rješenja tuženog o dodjeli stanova od 26. septembra 2000. godine. U međuvremenu (dok je bio u toku postupak u kojem je donijeta odluka P-224/2000), tuženi je 5. juna 2001. godine donio odluku o izmjenama i dopunama Pravilnika od 17. decembra 2000. godine, iz čega proizilazi da tuženi nije sačekao da se postupak okonča, već je raspisao oglas o raspodjeli stanova (21. juna 2001. godine), te je donio osporena rješenja od 26. jula 2001. godine. Međutim, prema mišljenju Osnovnog suda tuženi je mogao izvršiti izmjene i dopune Pravilnika i raspisati oglas za dodjelu stanova na osnovu izmijenjenog i dopunjenog pravilnika „jer je i sam mogao shvatiti da mu raniji pravilnik nije u skladu sa zakonom pa ga je morao izmijeniti i nakon toga provesti postupak za raspodjelu stanova“. Osim toga, prema mišljenju Osnovnog suda, sud nije nadležan da vrši ocjenu Pravilnika već da ocijeni zakonitost raspodjele stanova po tom pravilniku. Osnovni sud se pozvao na član 24. Zakona o stambenim odnosima, kojim je propisano da davalac stana na korištenje dodjeljuje stan u skladu sa pravilnikom, što je tuženi učinio u skladu sa izmijenjenim Pravilnikom. Osnovni sud je zbog navedenog odbio tužbeni zahtjev.
5. Okružni sud donio je presudu broj Gž-344/05 od 13. februara 2006. godine kojom je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio na taj način da je udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se radi o ponovnom postupku, te je s tim u vezi naveo da je nesporno da je tuženi raspisao oglas za dodjelu stanova 21. jula 2000. godine, te da je rješenjem od 26. septembra 2000. godine stanove koji su bili predmet raspodjele dodijelio apelanticama i Nikoli Tarailo. Nadalje je navedeno da je po tužbi tužitelja Osnovni sud donio presudu P-224/00 od 18. decembra 2000. godine, kojom su poništena rješenja tuženog o dodjeli stanova i tuženi obavezan da donese nova rješenja, a što je potvrđeno odlukom Okružnog suda Gž-159/01 od 22. avgusta 2001. godine. Navedeno je da je tuženi u međuvremenu, dok je trajao postupak po žalbi protiv odluke P-244/2000, odlukom od 5. juna 2001. godine izvršio izmjene i dopune Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika tuženog od 17. decembra 1998. godine, te ponovo raspisao oglas o raspodjeli stanova 21. juna 2001. godine, a nakon provedenog postupka donio nova rješenja o dodjeli stanova apelanticama i Nikoli Tarailo dana 23. jula 2001. godine koje je tužilac osporio tužbom u konkretnom predmetu.
7. Okružni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud je u osporenoj presudi P-547/01 zauzeo stav da je tuženi mogao na ovakav način da izvrši izmjenu Pravilnika o dodjeli stanova (ne čekajući okončanje sudskog spora), a što je potvrdio i Okružni sud u presudi Gž-393/02 od 26. novembra 2002. godine. Navedeno je da je, međutim, odlučujući po reviziju tužitelja Vrhovni sud donio presudu Rev-
265/03, od 10. maja 2005. godine, kojom je usvojio reviziju tužioca i ukinuo presudu drugostepenog suda, te predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Okružni sud je naveo da je u presudi Vrhovnog suda zaključeno da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je dovelo i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iz razloga što su pogrešno primijenili odredbe člana 24. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je naveo da se stambene potrebe radnika koji su se prijavili na oglas za raspodjelu stanova u izgradnji vrše na osnovu mjerila i kriterija iz Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika od 17. decembra 1998. godine, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prve odluke o dodjeli stanova (11. avgust 2000. godine) i prema potrebama koje su u to vrijeme postojale.
9. Okružni sud je dalje naveo da je, slijedeći uputstva iz presude Vrhovnog suda Rev-265/03, donio predmetnu presudu (broj Gž-344/05 od 13. februara 2006. godine) nakon održane javne rasprave. Sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvidu u rješenje Opštine Mostar-Zapad, zaključak o dozvoli izvršenja iste službe, zapisnik o primopredaji stana prvoapelantici, Odluku o izmjeni i dopuni Pravilnika za rješavanje stambenih potreba radnika tuženog od 5. juna 2001. godine, Pravilnik o rješavanju stambenih potreba radnika tuženog od 17. decembra 1998. godine, Odluku o utvrđivanju prioriteta za rješavanje stambenih potreba radnika tuženog od 20. jula 2001. godine i rješenja tuženog o dodjeli stanova apelanticama od 26. jula 2001. godine. Okružni sud je naveo da je cijeneći provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP) našao da je žalba osnovana iz razloga što je tuženi bio obavezan da nakon donošenja ranije presude broj P-224/00 od 18. decembra 2000. godine, koja je potvrđena od strane Okružnog suda Gž-159/01 od 22. avgusta 2001. godine, postupi po navedenoj odluci, a ne da (dok je postupak trajao) izvrši izmjene Pravilnika od 17. decembra 1998. godine te po tom izmijenjenom Pravilniku raspiše novi oglas o raspodjeli stanova. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 24. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa čl. 9. i 11. alineja 1., a što se prije svega odnosi na prvoapelanticu za koju je utvrđeno da joj je vraćen u posjed stan u Mostaru, tako da je ista u vrijeme podnošenja zahtjeva bila nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru.
10. Tuženi i apelantice, kojima su predmetnim rješenjima tuženog stanovi bili dodijeljeni na korištenje, kao umješači na strani tuženog su izjavili reviziju.
11. Vrhovni sud je donio presudu 118-0-Rev-06-000 501 od 24. decembra 2008. godine kojom je revizije odbio.
12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da predmet odlučivanja u ovoj parnici bio zahtjev tužitelja da se ponište rješenja tuženog o dodjeli stana apelanticama od 26. jula 2001. godine i da se tuženi obaveže da izvrši novo bodovanje za dodjelu stana prema oglasu br. 01-684/00 od 21. jula 2000. godine prema Pravilniku tuženog o rješavanju stambenih potreba radnika koji je bio na snazi u vrijeme donošenja ranije odluke o dodjeli stanova (11. avgusta 2000. godine).
13. Vrhovni sud je naveo da je raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud u presudi P-547/2001 utvrdio da su presudom istog prvostepenog suda broj P-
224/2000 od 21. jula 2000. godine poništena rješenja tuženog o dodjeli stana po konkursu od 21. jula 2000. godine, a tuženi je obavezan da donese novo rješenje o dodjeli stana po izvršenom bodovanju tužitelja. Ova odluka potvrđena je odlukom Okružnog suda broj Gž-159/2001 od 22. avgusta 2001. godine. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi prije donošenja drugostepene odluke - 5. juna 2001. godine izvršio promjenu Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika. Tuženi je u ponovnom postupku donio nova rješenja kojim je stan dodijelio apelanticama, koje je tužitelj osporio ovim postupkom 23. jula 2001. godine.
14. Vrhovni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud u presudi P-547/2001, od 29. januara 2002. godine našao da je tuženi mogao izvršiti izmjene Pravilnika i izvršiti dodjelu stanova po izmijenjenom Pravilniku, te je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Okružni sud u presudi Gž-344/05, od 13. februara 2006. godine je utvrdio da se prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila za dodjelu stana u izvršenju presude P-224/2000 morala uzeti u obzir stambena situacija radnika i ostali uslovi relevantni za dodjelu stana koji su postojali u vrijeme raspisivanja prvog oglasa za raspodjelu stanova, te se na te uslove primijeniti Pravilnik koji je važio u vrijeme raspisivanja oglasa (21. jula 2000. godine), zbog čega je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu na način da je udovoljio tužbenom zahtjevu.
15. Vrhovni sud je naveo da je drugostepena oduka Gž-344/05 od 13. februara 2006. godine zakonita. Prema mišljenju Vrhovnog suda bez uticaja su u ovoj pravnoj stvari tvrdnje iz revizije tuženog da su sudovi prilikom donošenja pravosnažne presude P-224/2000 od 18. decembra 2000. godine postupali nezakonito. Osporena presuda prema mišljenju Vrhovnog suda mogla se pobijati samo u tom postupku i to revizijom protiv drugostepene presude Gž-159/2001 od 22. avgusta 2001. godine .
16. Vrhovni sud je naveo da je premet ovog postupka zakonitost rješenja koje je tuženi donio u izvršenju pravosnažne presude Osnovnog suda broj P-224/2000 od 18. decembra 2000. godine. Vrhovni sud je naveo da su tom presudom poništena rješenja o dojeli stanova kao rezultat pogrešne primjene Pravilnika koji je važio u vrijeme raspisivanja oglasa za raspodjelu stanova (21. jula 2000. godine), dok se drugi dio presude odnosi na obavezu tuženog da donese nova rješenja, a po završenom bodovanju. Ovo, prema mišljenju Vrhovnog suda znači da je pravna situacija ocjene uslova za raspodjelu stanova nastala u vrijeme raspisivanja glasa od 21. jula 2000. godine i da se na tu pravnu situaciju imaju primijeniti opšti akti koji su bili na snazi u vrijeme nastanka te situacije, kao i da se rangiranje učesnika na oglasu prema uslovima za raspodjelu stanova ima učiniti prema uslovima koji su postojali u vrijeme raspisivanja oglasa. Svaka naknadna izmjena opštih akata ili uslova kao i eventualnih učesnika koji se javljaju na oglas ne može imati uticaj na raspodjelu stanova zbog kojih je oglas raspisan.
17. Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja na ishod postupka prigovori iz revizije tuženog i apelantica da su predmetni stanovi građeni namjenski, iz namjenskih sredstava kao i odluka Boračke organizacije iz Trebinja da borci i porodice poginulih boraca imaju prioritet u dodjeli stanova. Davanje prioriteta povoljnijim bodovanjem boraca i porodica poginulih boraca je predviđeno izmjenama i dopunama Pravilnika tuženog od 5. juna 2001. godine. Međutim, prema mišljenu Vrhovnog suda ovakav izmijenjeni Pravilnik se može primijeniti na raspodjelu stanova nakon njegovog stupanja na snagu, ali ne i na raspodjele koje se vrše prema ranijem raspisanom oglasu. Prema mišljenju Vrhovnog suda odluka Boračke organizacije Trebinje o obavezi pridržavanja člana
82. Zakona o pravima boraca nije mogla uticati na rangiranje učesnika na oglas budući da boračka organizacija ne može donositi obavezujuće odluke za lica izvan te organizacije i djelokruga njenih nadležnosti.
18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor iz revizije tuženog i apelantica da se u konkretnoj situaciji trebao direktno primijeniti član 82. Zakona o pravima boraca vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Prema mišljenju Vrhovnog suda ta odredba ne može se primjenjivati u raspodjeli stanova budući da se odnosi na obavezu pravnih lica, davaoca stanova na korištenje da u svojim opštim aktima obezbjede prioritete vojnim invalidima i porodicama poginulih boraca. Upravo po toj odredbi postupio je tuženi kada je izmijenio Pravilnik ali se prema mišljenju Vrhovnog suda te izmjene ne mogu odnositi na konkretnu situaciju iz navedenih razloga. Vrhovni sud je naveo da Pravilnik tuženog iz 1998. godine, prema kojem se ima izvršiti raspodjela sadrži odredbe o pravima boraca, a Vrhovni sud nije nadležan da odlučuje o njegovoj usklađenosti sa zakonom i Ustavom.
19. Apelantice se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i „čl. 34. i 36. Evropske konvencije i član 64. Bečke konvencije“. Prema mišljenju apelantica osporene presude su rezultat pogrešne ocjene dokaza i neuvažavanja cijelog postupka izdvajanja sredstava, oglašavanja i raspodjele stanova koju je izvršio tuženi. Apelantice osporavaju navedene presude navodeći da Vrhovni sud nije prihvatio izmijenjeni Pravilnik, kao i da je smatrao da nije bitna odluka Boračke organizacije da prioritete imaju borci i porodice poginulih boraca kao i da nije smatrao za bitnu činjenicu da se radi o namjenskim stanovima. Apelantice navode da je tuženi donio odluku o izgradnju tri stana na osnovu člana 82. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca i na osnovu člana 9. Pravilnika tuženog o rješavanju stambenih potreba radnika. Apelantice takođe navode da niko, uključujući tužitelja nije osporavao odluku Boračke organizacije. Apelantice navode da ne mogu odgovarati za nerad tuženog, odnosno za činjenicu da do 2001. godine nije usaglasio Pravilnik sa odlukom Boračke organizacije i članom 82. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Apelantice navode da nisu učestvovali u postupku u donošenju prvostepene i drugostepene presude. Apelantice navode da su sudovi postupali suprotno članu 34. Evropske konvencije, te da Ustavni sud u sklada sa članom
36. Evropske konvencije donese odluku kojom će poništiti osporene presude koje su suprotne „članu
64. Bečke konvencije“.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
22. Apelantice, kao umješači na strani tuženog, su izjavile reviziju protiv drugostepene presude. Apelantice osporavaju presude Okružnog suda i Vrhovnog suda, a povredu svojih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
23. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime iz presude Vrhovnog suda jasno proizilazi da je Okružni sud zaključio, a to je potvrdio Vrhovni sud da je tuženi u postupku dodjele stanova pogrešno primijenio izmijenjeni Pravilnik, odnosno uslove za rangiranje učesnika u postupku nije cijenio prema aktima i uslovima koji su važili u vrijeme raspisivanja odluke već po naknadno izmijenjenim aktima. Vrhovni su je jasno naveo da svaka naknadna izmjena opštih akata ili uslova, kao i eventualnih učesnika koji se javljaju na oglas ne može imati uticaj na raspodjelu stanova zbog kojih je oglas raspisan. Redovni sudovi su osporenim odlukama jasno naveli da odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca nisu relevantne za konkretnu pravnu situaciju, odnosno da se isti mogu primijeniti nakon što je izvršena izmjena Pravilnika na buduće slučajeve dodjele stanova. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Osim toga, navod apelantice da nisu učestvovale u donošenju prvostepene i drugostepene presude ne može se staviti „na teret sudu“ zato što apelantice nisu ni obuhvaćene tužbenim zahtjevom, a ukoliko su smatrale da mogu pomoći tuženom u sporu trebale su se u ranijoj fazi postupka „uključiti“ kao umješači. Ovo stoga što je učešće u predmetnom postupku u svojstvu umješača, u smislu odredbe člana 369. ZPP RS ostavljeno na dispoziciju stranaka odnosno umješača. Naime tom odredbom je propisano da lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti ovoj stranci te da umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu (član 371. ZPP RS). S obzirom da iz stanja spisa proizilazi da su se apelantice, u smislu navedenih odredbi, u predmetnu parnicu pridružile tek izjavljivanjem revizije to se njihovi navodi vezani za neučešće u prethodnim fazama postupka pred Osnovnim i Okružnim sudom, pokazuju u cijelosti neosnovanim.Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U vezi sa navodima apelantica da im je prekršen „član 34. i 36. Evropske konvencije“ Ustavni sud primjećuje da se radi o članovima kojima su utvrđena procesna pitanja u postupku pred Evropskim sudom, pa se neće upuštati u razmatranje istih. Isto se odnosi na paušalan navod apelantica da im je povrijeđen „član 64. Bečke konvencije“, jer isti nije jasan i ničim određen.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović