Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-425/09 (M. Đ)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-425/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 425/09, rješavajući apelaciju M. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Đ. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001196 08 U od 6. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1107570933 od 31. decembra 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 1107570933 od 27. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001196 08 U od 6. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 02/1-1107570933 od 31. decembra 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) matični broj 1107570933 od 27. aprila 2007. godine.

2. Rješenjem Administrativne službe matični broj 1107570933 od 27. aprila 2007. godine, apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju prema odredbama Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH («Službene novine F BIH» br. 18/04, 27/04 i 47/04 (u daljnjem tekstu: Uredba). U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u matičnu evidenciju aktivnih osiguranika Fonda PIO utvrđeno da apelant ima ostvaren neprekidan staž u periodu od 22. septembra 1998. godine do 18. decembra 2003. godine u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnem tekstu: MUP TK) u trajanju dužem od dvije godine što se prema odredbama člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Izmjene i dopune ZOR «Službene novine F BIH» broj 32/00) smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, odredbama člana 5. stav 2. Uredbe propisano je da se odredbe o priznavanju prava na starosnu penziju po Uredbi ne odnose na vojne osiguranike koji su zasnovali drugi radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka profesionalne vojne službe. S tim u vezi Administrativna služba je zaključila da se u ovoj upravnoj stvari nisu stekli uvjeti za priznavanje apelantu navedenog prava prema odredbama člana 5. stav 2. citirane Uredbe.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO koji je Rješenjem broj 02/1-1107570933 od 31. decembra 2007. godine žalbu odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz spisa predmeta vidljivo da je apelantu 11. decembra 1997. godine prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Federacije BiH, te da je apelant nakon toga nastavio rad kod predratnog poslodavca koji je trajao do 21. septembra 1998. godine. Nakon toga apelant je zasnovao novi radni odnos u MUP TK, privremenoj policijskoj Upravi Brčko - Ravne, počev od 22. septembra 1998. godine koji je bez prekida trajao sve do 18. decembra 2003. godine, što je registrovano u radnoj knjižici registarski broj: 28473/71 i matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika koja se vodi kod ovog nosioca osiguranja. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je odredbama člana 16. Izmjena i dopuna ZOR-a, propisano da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na period na period duži od dvije godine, kao i to da će se, ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopno ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 5. stav 2. Uredbe, između ostalog, propisano da se odredbe ove Uredbe ne odnose na vojne osiguranike koji su nakon prestanka profesionalne vojne službe zasnovali drugi radni odnos na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe kao i da je apelant zasnovao radni odnos u MUP TK, počev od 22. septembra 1998. godine koji je bez prekida trajao sve do 18. decembra 2003. godine, dakle neprekidnom trajanju dužem od dvije godine Fond PIO je zaključio da apelant ne ispunjava uvjete propisane navedenom uredbom za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika pod povoljnijim uvjetima.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 07 0 U 001196 08 U od 6. januara 2009. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 16. Izmjena i dopuna ZOR-a propisano da se ugovor o radu zaključuje na neodređeno i određeno vrijeme, te da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na razdoblje duže od dvije godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se pravilnim tumačenjem navedenih zakonskih odredbi pouzdano može izvesti zaključak da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe zasnovao drugi radni odnos na neodređeno vrijeme, kako su to pravilno utvrdili prvostepeni i drugostepeni organ u svojim rješenjima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 5. stav 2. Uredbe propisano da se Uredba ne primjenjuje na vojne osiguranike koji su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka profesionalne vojne službe. Imajući u vidu navedeno, kao i da je u postupku pred upravnim organima utvrđeno da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe zasnovao radni odnos koji se u smislu člana 16. Izmjena i dopuna ZOR-a smatra radnim odnosom na neodređeno vrijeme, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije mogao ostvariti pravo na vojnu starosnu penziju shodno odredbama člana 5. stav 1. Uredbe. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i apelantovi navodi iz tužbe o njegovoj navodnoj diskriminaciji i nepravilnoj primjeni materijalnog prava.

5. Apelant, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, je navodeći hronologiju postupka pred upravnim organima i sudom istakao da kao pripadnik Armije BiH, nije uspio ostvariti pravo na penziju pod povoljnijim uvjetima, iako su drugi učesnici rata pod istim uvjetima ostvarili navedeno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka upravnih organa i Kantonalnog suda sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, upravni organi i Kantonalni sud su sve prezentirane činjenice uzeli u obzir, te zaključili da je nesumnjivo dokazano da je apelant, nakon što mu je prestala profesionalna vojna služba, kod drugog poslodavca zasnovao radni odnos na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine koji se shodno relevantnim odredbama člana 16. Izmjena i dopuna ZOR-a, smatra radnim odnosom na neodređeno vrijeme. Također, Ustavni sud smatra da su i upravni organi i Kantonalni sud uzeli u obzir relevantne odredbe Izmjena i dopuna ZOR-a i Uredbe, o čemu su dali detaljne razloge. Naime, osporenim odlukama je u tri instance obrazloženo da je članom 5. stav 2. Uredbe eksplicitno propisano da se odredbe ove Uredbe ne primjenjuje u slučaju da je vojni osiguranik, nakon prestanka profesionalne vojne službe, zasnovao drugi radni odnos na neodređeno vrijeme. Također, jasno i nedvosmisleno su protumačene i relevantne odredbe člana 16. Izmjena i dopuna ZOR-a u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa na neodređeno vrijeme, koje eksplicitno propisuju da se radni odnos na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine, te da se u suprotnom smatra radnim odnosnom na neodređeno vrijeme.

12. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-425/09 (M. Đ) | Sudska praksa | Aktio