Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-435/09 (I. M.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-435/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 435/09, rješavajući apelaciju Ive Marića osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 271 od 24. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-05-001100 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda broj P-423/01 od 9. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Marić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zagreba, koga zastupa z.z advokatska kancelarija Marice Đukanović i Mile Kovačevića, advokati iz Gradiške, podnio je 13. februara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 271 od 24. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001100 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjenm tekstu: Osnovni sud) broj P-423/01 od 9. maja 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-423/01 od 9. maja 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta koji je tražio da mu tuženi M. M (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed bager marke atlas tip AB1702D i tri kašike raznih dimenzija, veliki komplet cilindara i agregat za struju (u daljnjem tekstu: sporne mašine) u roku od osam dana od pravosnažnosti presude. Odbijen je takođe i tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 25.684,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 24. februara 2001. godine, kao troškove parničnog postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud proveo dokazni postupak saslušanjem apelanta kao parnične stranke. i jednog svjedoka, čitanjem kupoprodajnog ugovora od 10. augusta 1991. godine, carinske deklaracije od 28. maja 1986. godine i izveden dokaz vještačenjem po vještaku mašinske struke. Osnovni sud je naveo da je člano 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati povraćaj individualno određene stvari od držaoca s tim što mora dokazati da na stvari koju traži ima pravo svojine i kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Međutim sud je iz provedenih dokaza utvrdio da se stvari čiju predaju u posjed zahtjeva apelant ne nalaze u posjedu tuženog, što je osnovni uslov propisan u članu

37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. U svom iskazu, kako je zaključio Osnovni sud, apelant navodi da on ne zna u kakvom stanju su stvari, te da ima saznanja da je tuženi iste prodao, a činjenicu da se predmetne stvari čiju predaju u posjed traži nalaze kod tuženog, apelant je bio dužan dokazati. Po mišljenju Osnovnog suda, tužbeni zahtjev za naknadu štete je takođe neosnovan, jer su apelant i tuženi zaključili kupoprodajni ugovor za koji zakonodavac nije predvidio pismenu formu. Na takav zaključak upućuje i činjenica da je apelant primio 11.000 KM na ime predmetnog stroja a da je tuženi preuzeo isti, pa stoga bilo kakvo potraživanje apelanta iz tog odnosa mogu biti predmet nekog drugog spora, odnosno apelant je imao mogućnost tražiti raskid ugovora i eventualno naknadu štete koju je pretrpio.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001100 od 26. oktobra 2006. godine žalba apelanta je djelimično uvažena, te je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u prvostepenoj presudi je ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta kao i o troškovima postupka. Okružni sud je zaključio da ne stoje žalbeni navodi o povredi člana 8. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP RS) jer je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze koje je ponudio apelant i na osnovu izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Okružni sud je naveo da on nije vezan za navode apelanta niti tuženog već činjeničnim navodima tužbe i utvrđenjem koje se zasniva na ponuđenim dokazima za činjenične navode tužbe. Vezano za odnos tuženog prema predmetnoj parnici, Okružni sud je naveo da se tuženi držao pasivno jer tužbeni zahtjev nije ni pismeno osporio niti pristupio na ročište. Okružni sud se, primjenjujući pozitivno-pravne propise na utvrđene činjenica spora, pozvao na član 67. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim kad je zakonom drukčije određeno. Navedeno je da za ugovor o prodaji pokretne stvari zakonom nije propisana posebna forma te da se slijedom toga ugovor smatra zaključenim kad se stranke u smislu člana 26. ZOO sporazume o bitnim sastojcima ugovora a da su bitni sastojci ovog ugovora prdemet prodaje i cijena. Sud je dalje naveo da prema iskazu apelanta proizilazi da je među parničnim strankama zaključen ugovor o prodaji pokretnih stvari, obzirom da se prema članu 28. ZOO volja za zaključenje ugovora može izraziti izričito neposredno živim ili pisanim riječima odnosno opšteprihvaćenim znacima izražavanja volje (rukovanje, klimanje glavom i sl) kao i konkludentnim radnjama. Nadalje, prema zaključku Okružnog suda, apelant u svojoj izjavi ne iznosi činjenice iz kojih bi proizilazilo da je tuženi upotrebom sile i prijetnje ili prinude privolio apelanta da zaključi ugovor. Činjenice da je apelant u vrijeme kad su parnične stranke pregovarale o prodaji bio obučen u uniformu i što je bager odvezao u pratnju uniformisanih lica ne mogu poslužiti kao osnov za zaključak da je ugovor zaključen upotrebom prinude. Iz svega navedenog, prozilazi da apelant nije dokazao činjenice iz kojih bi se mogla utvrditi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva kako primarnog (povrat stvari) tako i sekundarnog (naknada štete), pa Okružni sud smatra da tužbeni zahtjev apelanta pravilno odbijen. U pogledu troškova parničnog postupka, kako je zaključio Okružni sud, nema mjesta odluci prvostepenog suda da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Kako tuženi nije učestvovao u prvostepenom postupku i nije postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka valjalo je samo ukinuti kao odluku suprotnu članu 386 ZPP RS.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 271 od 24. novembra 2008. godine, koju je apelant primio 24. decembra 2008. godine, revizija apelanta je odbijena. Prihvatajući zaključak nižestepenih sudova da je apelant bio vlasnik bagera sa opremom, a kako nije sporno da je tuženi apelantu dao 11.000,00 KM za bager sa opremom i isti preuzeo, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tada došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora između parničnih stranaka. Kod takvog stanja stvari nisu prihvatljivi revizioni navodi da nižestepeni sudovi nisu dali pravilnu ocjenu provedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP RS. Ovakav zaključak proizilazi iz revizionih navoda da sudovi nisu pravilno cijenili iskaz apelanta iz kojeg prozilazi da nije htio prodati bager sa opremom za tu cijenu, da mu je tuženi bez obzira na to stavio u džep 11.000,00 KM da se nije mogao suprostaviti, jer se osjećao nesigurno obzirom da je tuženi došao po bager i opremu sa uniformisanim licima. Ovo stoga, što suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je apelant, mada nezadovoljan iznosom od 11.000,00 KM zatražio sudsku zaštitu tek nakon sedam godina, pošto je primio navedeni iznos odnosno pet godina po prestanku rata. Kako je zaključio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju apelant nije mogao ostvarivati sudsku zaštitu zahtjevom za predaju u posjed odnosno zahtjevom za naknadu štete.

6. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant je, kako navodi u apelaciji, sve sporne činjenice dokazao u parničnom postupku i posebno činjenicu da nije došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora između parničnih stranaka. Apelant nije mogao prije da zaštiti svoja ustavna prava jer se nije nalazio u Bosni i Hercegovini, a kad je došao na ovo područje podnio je tužbu 26. februara 2001. godine. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i utvrdu povredu ustavnih prava kao i povredu materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanta da mu tuženi preda sporne mašine i naknadi štetu. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovan.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-435/09 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio