Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/09 (ZENTRA ENTERPRISES LTD Dollard House Welington Quay Dublin 2-Eire)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-439/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 439/09, rješavajući apelaciju Zentra Enterprises LTD Dollard House Welington Quay Dublin 2-Eire, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zentra Enterprises LTD Dollard House Welington Quay Dublin 2-Eire podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001385 od 4. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zentra Enterprises LTD Dollard House Welington Quay Dublin 2-Eire (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Šehović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001385 od 4. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-976/03 od 19. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000 362 od 11. oktobra 2006. godine, tuženi Energoinvest d.d. Sarajevo Marketing Division Energokomerc Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati iznos od 124.162.882,00 ITL, što odgovara iznosu od 125.416,93 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope zatezne kamate od 1. decembra 1991. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 25.578,96 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu Općinskom sudu podnio 20. novembra 2000. godine kojom je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime cijene za isporučenu robu isplati iznos od 299.575.385 ITL (u daljnjem tekstu: sporno potraživanje) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. decembra 1991. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka prema odluci suda. U činjeničnom osnovu tužbe apelant je naveo da je firma Micro M S.R.L. iz Trsta, Italija, apelantu od maja do novembra 1991. godine isporučila robu u vrijednosti od 299.575.385 ITL i fakture za plaćanje cijene za isporučenu robu, te da je firma Micro M S.R.L. navedeno sporno potraživanje ugovorom o cesiji prenijela na apelanta 30. decembra 1996. godine o čemu je tuženi obaviješten pismom od 11. juna 1999. godine. Općinski sud je, takođe, utvrdio da je među parničnim strankama sporno pitanje rokova nastupanja zastare spornog potraživanja, pa je uvidom u fakture na ime isporučene robe utvrđeno da su one izdate tokom 1991. godine, a uvidom u sadržaj faksa tuženog od 28. juna 1996. godine da je tuženi istim dokumentom priznao sporni dug i da je sporno potraživanje dospjelo na plaćanje krajem 1996. godine, što je utvrđeno primjenom člana 125. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Činjenicu da li je došlo do prekida rokova zastare spornog potraživanja, koji prigovor je tuženi istakao, smatrajući da iz sadržaja faksa od 28. juna 1996. godine proizlazi da on predstavlja samo uopšteni odgovor na zahtjev za plaćanje određenih potraživanja i da se samo radi o rutinskim faksovima kojima je tuženi u periodu dok je još trajalo ratno stanje ili neposredno nakon njega pokušavao održati kontakte sa prijeratnim poslovnim partnerima, te ističe da, i kada bi se prihvatilo da spomenuti faks na neki način predstavlja priznavanje spornog duga, postavlja se pitanje na koji dug se on odnosi jer to iz sadržaja faksa ne proizlazi. Osim toga, tuženi je, takođe, tokom trajanja postupka osporavao da lice koje je navedeni faks od 28. juna 1996. godine potpisalo (Farida Tičić, odnosno Farida Fočo) apsolutno nije imalo ovlaštenje za potpis ovog dokumenta, jer ono nije nikad imalo kontakt sa firmom Micro M S.R.L. Općinski sud je, nakon izvršene ocjene svih izvedenih dokaza, zaključio da je tuženi faksom od 28. juna 1996. godine priznao navedeni dug, jer je lice koje je potpisalo faks od 28. juna 1996. godine - Farida Tičić u to vrijeme bila zaposleno kao predstavnik tuženog i vodilo poslove sa inostranstvom, tako da je odbijen kao neosnovan prigovor tuženog o nastupanju rokova zastare spornog potraživanja. Općinski sud je, na kraju, zaključio da je tuženi faksom od 28. juna 1996. godine priznao sporni dug prema apelantu zbog čega je došlo do prekida zastare u smislu člana 387. Zakona o obligaconim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te pošto je apelantova tužba za isplatu spornog potraživanja podnesena sudu 20. novembra 2000. godine, ovaj sud je primjenom čl. 17, 36. stav 1, 387. i 454. ZOO odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbama Zakona o sudskim taksama.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženi izjavio žalbu protiv prvostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbene navode tuženog ovaj sud je odbio kao neosnovane, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju apelantovih faktura izdatih tuženom 1991. godine utvrdio da dug tuženog prema apelantu iznosi 124.162.882,00 ITL, a što odgovara iznosu od 125.416,93 KM, da je tuženi faksom od 28. juna 1996. godine priznao dug prema apelantu, zbog čega je došlo do prekida toka zastare predmetnog potraživanja u smislu člana 387. ZOO, te da je apelant podnio tužbu sudu za isplatu navedenog potraživanja 20. novembra 2000. godine. Prema tome, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu u smislu da je tuženi dužan apelantu izmiriti sporni dug sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Kantonalni sud je, takođe, odbio kao neosnovan prigovor tuženog da je pogrešan zaključak prvostepenog suda u vezi sa prekidom rokova zastare predmetnog potraživanja na temelju faksa tuženog od 28. juna 1996. godine, tvrdeći da je navedeni faks sačinjen i potpisan od radnika tuženog koji nije bio ovlašten za potpisivanje tog dokumenta, te da je stoga bez ikakvog značaja. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da tuženi, ukoliko i dalje smatra da je ovaj faks potpisan od neovlaštenog lica i da mu je time pričinjena šteta, može tražiti da se to utvrdi i neovlašteno lice obaveže na naknadu štete u drugom odgovarajućem postupku. Takođe, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode tuženog o pogrešnom utvrđenju prvostepenog suda da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, jer iz stanja spisa proizlazi da je tuženi u prvostepenom postupku izričito osporavao sporni dug samo zbog zastare, a ne i zbog drugih razloga pa je, u skladu sa odredbom člana 207. ZPP, zaključio da ove činjenice tuženi nije mogao iznositi u žalbi i jer nije pružio dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001385 od 4. decembra 2008. godine reviziju tuženog uvažio, nižestepene presude ukinuo i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je, takođe, utvrdio da je apelant dužan tuženom nadoknaditi troškove spora u iznosu od 4.767,00 KM.

6. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da tuženi izjavljenom revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se apelantov tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Vrhovni sud je utvrdio da je revizija tuženog osnovana, jer iz činjeničnog stanja proizlazi da su parnične stranke pravna lica, da su bile u međusobnom poslovnom odnosu, da se utužena sporna potraživanja apelanta prema tuženom odnose na račune iz 1991. godine i da iznose 124.162.882,00 ITL, te da je tuženi apelantu 28. juna 1996. godine uputio faks sljedeće sadržine: Zbog brutalne agresije na našu zemlju, nismo bili u mogućnosti da obnovimo kontakte sa vama. Dio fabrike Energoinvest je, nažalost, izvan naše kontrole, među kojima i oni koji su proizvodili opremu koju su kupovali dijelovi vaše kompanije. Mi želimo da nastavimo saradnju s vama i po stvaranju uslova obnovićemo naše obaveze. Želimo da do toga dođe što prije. Imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova kojim izražavaju stav da je tuženi slanjem faksa apelantu citirane sadržine priznao sporni dug zbog čega je nastupio prekid tokova zastare predmetnog potraživanja, u smislu člana 387. ZOO, te da sporno potraživanje nije zastarjelo u skladu sa članom 371. ZOO, Vrhovni sud je u vezi sa prigovorom tuženog vezano za zastaru predmetnog potraživanja zaključio da tuženi pravilno revizijom ukazuje da su pobijane nižestepene odluke donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, uvidom u spis predmeta Vrhovni sud je utvrdio da se u ovom slučaju radi o međusobnim potraživanjima pravnih lica iz ugovora o privredi, da je apelant tužbu sudu podnio 20. novembra 2000. godine a prigovor zastare blagovremeno istaknut, te da je stoga na konkretan pravni odnos trebalo primijeniti odredbu člana 374. ZOO, a ne član 371. navedenog zakona. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da ovako pravno stanovište proizlazi iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 619/04 od 27. maja 2005. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 69/05) i Odluke Ustavnog suda FBiH broj U 2/08 od 27. maja 2008. godine („Služene novine FBiH“ broj 41/08) imajući u vidu stav da „međusobna potraživanja društvenopravnih lica“ treba tumačiti kao „međusobna potraživanja pravnih lica“.

7. Apelant se žali da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001385 od 4. decembra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je osporena presuda zasnovana na izmijenjenom stanovištu sudske prakse u vezi sa računanjem rokova zastare potraživanja između pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, koja je u odnosu na konkretan postupak izmijenjena nakon donošenja prvostepene i drugostepene presude, da nije utemeljena na zakonu, jer kako navodi odredbe ZOO jasno propisuju kada nastupa zastara potraživanja, pa smatra da se sudovi moraju pozivati samo na zakon, a ne na usvojenu sudsku praksu. Apelant, takođe, ističe da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti rok zastare od tri godine kao što je učinio, pozivajući se na odluku Ustavnog suda BiH smatrajući da je na ovaj način Vrhovni sud izašao iz svoje nadležnosti.

Relevantni propisi

8. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 2.

Učesnici obligacionih odnosa jesu preduzeća i druge društveno-pravne osobe, pojedinci i građansko-pravne osobe.

Član 25.

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno.

(2) Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori što ih preduzeća, te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njihovog poslovanja ili u vezi s tim djelatnostima.

[...] Član 361.

1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. [...] Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Član 374.

(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. (2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije odnosi na apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbe ZOO u vezi sa računanjem rokova zastare spornog potraživanja. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je zasnovana na izmijenjenom stanovištu sudske prakse u vezi sa računanjem rokova zastare potraživanja između pravnih lica iz ugovora o prometu robe koja je u konkretnom slučaju izmijenjena nakon donošenja prvostepene i drugostepene presude, te nije utemeljena na zakonu i da stoga Vrhovni sud nije mogao primijeniti rok zastare od tri godine, kao što je to učinio, pozivajući se na odluku Ustavnog suda.

13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, zašto apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Vrhovni sud je naveo detaljne razloge da se u konkretnom slučaju radi o međusobnim potraživanjima pravnih lica iz ugovora o privredi, da se apelantova sporna potraživanja prema tuženom odnose na račune iz 1991. godine, pa s obzirom na to da je apelant tužbu sudu podnio 20. novembra 2000. godine, a da je je tuženi blagovremeno istakao prigovor zastare predmetnog potraživanja, 28. juna 1996. godine, priznavanjem spornog duga u smislu člana 387. ZOO, iz kog razloga je nastupio prekid tokova zastare predmetnog potraživanja, koja kao takva prema odredbi člana 374. ZOO zastarijevaju za tri godine. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, kada je Vrhovni sud reviziju tuženog ocijenio osnovanom, a apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan s tim da je Vrhovni sud svoj stav u vezi sa primjenom relevantnih odredaba ZOO u vezi sa računanjem rokova zastare međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o privredi u konkretnom slučaju još samo dodatno potkrijepio i praksom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/04 od 27. maja 2005. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 69/05) i Odluke Ustavnog suda FBiH broj U 2/08 od 27. maja 2008. godine („Službene novine FBiH“ broj 41/08).

14. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant, također, smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/09 (ZENTRA ENTERPRISES LTD Dollard… | Sudska praksa | Aktio