Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/09 (M. H.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-445/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 445/09, rješavajući apelaciju Mersihe Husić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mersihe Husić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-

08-001 809 od 23. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-08-000 029 od 14. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mersiha Husić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-001 809 od 23. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-08-000 029 od 14. novembra 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-08-000 029 od 14. novembra 2008. godine apelantiČin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je Nedžad Purić (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršio smetanje posjeda apelantice na način što je ispuštajući tečnost iz svog stana smetao apelantičin posjed, te naloži tuženom da uspostavi stanje koje je bilo prije smetanja i ubuduće se suzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja, te nadoknadi joj troškove postupka, odbijen je kao neosnovan. Apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.263,60 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da tuženi niti svojim radnjama, niti propuštanjem dužne pažnje nije učinio bilo kakvu radnju kojom bi ometao miran posjed apelantičinog stana. Dalje, iz radnog naloga JKPVIK d.o.o. od 24. decembra 2007. godine, kao i iskaza saslušanih pet svjedoka sud je utvrdio da je u zgradi u kojoj apelantica i tuženi imaju stanove u istoj vertikali zaštopana vertikala glavnog voda kanalizacije, te da vodoinstalateri treba da urade odštopavanje kanalizacije. Iskazima svjedoka koji su saslušani na iste okolnosti sud je poklonio puno povjerenje, ocjenjujući način na koji su pred sudom davali iskaze očito bez namjere da bilo kome pogoduju, opisujući stanje kakvo su zatekli u stanu tuženog i poslove koje su obavljali na kanalizacionoj cijevi, tzv. vertikali, a posebno iz razloga što je u opisanom radnom nalogu tačno i naloženo obavljanje ovakvog posla. Prema stavu suda, da bi se tuženom stavilo na teret da je izvršio smetanje apelantičinog posjeda, morala bi postojati njegova radnja, namjera ili barem radnja propuštanja koju bi lično učinio, a kojom bi ometao ili spriječio apelanticu u mirnom korištenju posjeda, što u ovom slučaju nije postojalo. Sud je dalje naveo da je odredbama člana 2. stav 1. alineja

14. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada («Službeni glasnik USK» broj 6 od 30. jula 2001. godine) propisano da se zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima i uređajima zgrade smatraju «vertikalne kanalizacione instalacije od uključenja odvoda iz stana do priključka na gradsku kanalizacionu mrežu». Dalje, sud je naveo da je odredbama člana 3. citiranog zakona propisano da «etažni vlasnici kao suvlasnici imaju nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva nad zemljištem pod zgradom i trajno korištenje zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu», pojašnjavajući da je ista ova odredba sadržana i u članu 22. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO). Sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do kvara, odnosno zaštopavanja cijevi koja predstavlja zajednički dio ili uređaj zgrade, te da tuženi ovakvo stanje nije prouzrokovao svojom voljom, budući da je nesporno utvrđeno da se voda najprije pojavila u njegovom stanu. Sud je istakao da bi bilo van svake logike da je tuženi prouzrokovao štetu sebi da bi smetao apelantičin posjed, jer ovom štetnom događaju, kao i posljedicama tuženi nije doprinio, pa se ovaj štetni događaj, u smislu odredbi ZOVO, i ne može smatrati činom smetanja posjeda. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo protupravnog uznemiravanja, niti oduzimanja apelantičinog posjeda od tuženog iz člana 80. ZOVO, pa je odlučio kao u izreci pobijane odluke.

3. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž -08-001 809 od 23. decembra 2008. godine apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja odbijena je kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud utvrdio odlučne činjenice, te na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a za svoj pravni stav dao potpuno jasne i argumentovane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio odredbe iz člana 8. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je donio nezakonito i nepravilno rješenje. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su izreka i obrazloženje prvostepenog rješenja u skladu sa članom 191. ZPP, te zaključio da navedene zakonske odredbe prvostepeni sud nije povrijedio. Također je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da tuženi nije izvršio smetanje posjeda apelantice jer za to bi trebala postojati njegova radnja, namjera ili barem radnja propuštanja koju bi lično učinio, a kojom bi ometao ili sprečavao apelanticu u mirnom korištenju posjeda, koja u ovom slučaju nije postojala, niti je izvedenim dokazima utvrđeno. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio član 2. stav 1. alineja 13. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada kojim je propisano da se zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade smatraju vertikalne kanalizacione instalacije od uključenja odvoda iz stana do priključka na gradsku kanalizacionu mrežu. Kantonalni sud također je istakao da je članom 3. citiranog zakona propisano da etažni vlasnici kao suvlasnici imaju nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovoma i nedjeljivo pravo vlasništva nad zemljištem pod zgradom i trajno korištenje zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu, pojašnjavajući da je ista ova odredba sadržana i u članu 22. stav 1. ZOVO. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o smetanju posjeda, te da nije bilo protupravnog uznemiravanja, niti oduzimanja posjeda apelantice od tuženog prema članu 75. stav 2. i čl. 80. i 83. stav 1. ZOVO, jer je do izlijevanja vode u apelantičinom stanu došlo iz vertikalne kanalizacione instalacije u zgradi koja nije bila u faktičkom posjedu tuženog.

4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica ističe da je u konkretnom slučaju sud na utvrđeno činjenično stanje trebalo da primijeni ZOVO, a ne Zakon o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada. Apelantica je istakla da je nesporna činjenica da je došlo do uznemiravanja posjeda od tuženog i to ispuštanjem štetnih imisija iz stana tuženog u njen stan usljed čega su se u njenom stanu pojavile vlaga i voda, te neprijatan miris. Smatra da tužbeni zahtjev nije u vezi sa pravnim pitanjem vezanim za Zakon o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada koji su sudovi primijenili, niti je od važnosti za utvrđivanje posjedovne zaštite. Također, navodi da je pogrešan zaključak suda da nije bilo protupravnog uznemiravanja, odnosno da nije svojom voljom tuženi prouzrokovao nastalo smetanje, jer je došlo do zaštopavanja u uređajima koji čine zajednički dio, a do uznemiravanja posjeda došlo je od tuženog, odnosno iz stana tuženog u pogledu vode, vlage i neprijatnog mirisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoj pravni stav da se u konkretnom slučaju nije radilo o smetanju posjeda, te da nije bilo protupravnog uznemiravanja, niti oduzimanja posjeda apelantice od tuženog shodno članu 75. stav 2. i čl. 80. i 83. stav 1. ZOVO. S obzirom na to da su sudovi utvrdili da takvog smetanja nije bilo, te da je u konkretnom slučaju do izlijevanja vode u apelantičinom stanu došlo iz vertikalne kanalizacione instalacije zbog kvara, odnosno zaštopavanja cijevi koje predstavljaju zajednički dio ili uređaj zgrade, koje tuženi nije prouzrokovao, apelantičin tužbeni zahtjev je odbijen. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Dalje, apelantica ukazuje i na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kojim je garantirano pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Imajući u vidu da osporenim rješenjima ni na koji način nisu dovedena u pitanja ova apelantičina prava, odnosno da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, prima facie neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/09 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio