Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-493/09 (F. Z.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-493/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 493/09, rješavajući apelaciju Fikrete Zirić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikrete Zirić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-001 670 od 16. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-P-07-001812 od 10. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikreta Zirić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 19. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-001 670 od 16. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-07-001812 od 10. oktobra 2008. godine.
2. Tužbom radi smetanja posjeda DOO «Grand-De» Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), Edvin Demirović (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) i Enes Demirović (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) su zatražili da se utvrdi da ih je apelantica smetala u posljednjem mirnom posjedu službene prostorije-kancelarije. Općinski sud je Rješenjem broj 017-0-P-07-001 812 od 10. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, utvrdio da je apelantica smetala prvotužitelja u posljednjem posjedu službene prostorije-kancelarije smještene u poslovno-stambenoj zgradi u Ul. H. Ćemerlića broj 8 na način što je 20. augusta 2007. godine na ploči garaže koja je njeno vlasništvo poredala 4-5 redova cigle i time zatvorila dnevnu svjetlost koja bi ulazila sa bočne strane kuće drugotužitelja, onemogućivši ulazak dnevne svjetlosti u kancelariju prvo i trećetužitelja. Apelantici je naloženo da u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja premjesti naslagane cigle na udaljenost najmanje jedan metar od prozora tužitelja, te joj je zabranjeno ovakvo ili slično smetanje ili uznemiravanje posjeda tužitelja pod prijetnjom novčane kazne. Odbijen je tužbeni zahtjev drugo i trećetužitelja da se apelantici naloži da ukloni sve fasadne cigle sa betonske ploče svoje garaže zbog navodnog slijevanja kišnice na bočnu desnu stranu kuće tužitelja, a uzrokovano naslaganim ciglama.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je u pogledu prigovora neblagovremenosti tužbe istakao da je neosnovan, jer je na osnovu štambilja pošte Bihać utvrđeno da je tužba predata 19. septembra 2007. godine, a u sudu registrovana 20. septembra iste godine. Smetanje posjeda je, prema izjavama parničnih stranaka, počinjeno u augustu 2007. godine a tužitelji su za smetanje saznali 20. augusta 2007. godine iz čega proizlazi, kako je zaključio Općinski sud, da je tužba podnesena blagovremeno. Neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su tužitelji u posjedu predmetne kuće i poslovnog prostora, kako je utvrđeno uviđajem na licu mjesta i iskazima stranaka, pa kao posjednici imaju aktivnu legitimaciju podnošenja tužbe za zaštitu od smetanja posjeda. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP) u odredbi člana 425. propisuje predmet raspravljanja po tužbi zbog smetanja posjeda. To je, kako je dalje navedeno u obrazloženju, raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja posjeda, pa je stoga isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnoj osnovi i savjesnosti, odnosno nesavjesnosti posjeda. Uviđajem na licu mjesta u prisustvu vještaka, geometra Mirsada Rakovića Općinski sud je utvrdio da je znatan dio prozora tužitelja zaklonjen naslaganim ciglama (građevinskim materijalom) apelantice, da je zaklonjena u prosjeku 1/3 stakla prozora zbog čega kroz prozor tužitelja izvana dopire manje dnevne svjetlosti, te da je građevinski materijal apelantice od prozora udaljen samo 28 cm. Budući da među strankama nije sporna činjenica da je prvotužitelj posjednik kancelarije, apelantici je naloženo da naslaganu ciglu koja se nalazila od prozora kancelarije na udaljenosti od 28 cm udalji od prozora najmanje jedan metar, te joj je zabranjeno da ubuduće čini ovakvo ili slično smetanje posjeda. Apelantici nije naloženo, kako je tužba zahtijevala, da potpuno ukloni građevinski materijal sa ploče garaže koja je u njenom vlasništvu, jer ona kao vlasnik garaže ima pravo držati svoje stvari i njima raspolagati. Sud je uvjerenja, kako je dalje navedeno u obrazloženju, da će pomjeranje naslagane cigle na garaži na udaljenost od najmanje jedan metar od prozora tužitelja otkloniti zapreku dopiranju svjetlosti.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001 670 od 16. decembra 2008. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je utvrdio sve odlučne činjenice, te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, a u rješenju su nevedeni jasni, potpuni i argumentovani razlozi koje je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud. Općinski sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno utvrdio činjenicu uznemiravanja, odnosno smetanja posjeda, pravilno ocijenio provedene dokaze i izveo pravilan zaključak, budući da je u predmetima koji se tiču smetanja posjeda isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika.
5. Apelantica smatra da joj je rješenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Pobijanim rješenjima su, kako je istakla apelantica, zanemarena njena vlasnička prava koja se protežu i na zračni prostor iznad objekta, dakle, iznad njene garaže. Pored navedenog, povredu ovog prava apelantica vidi u brzini rješavanja predmeta od Kantonalnog suda, jer je od donošenja prvostepenog rješenja postupak okončan za dva mjeseca. Apelantica je istakla da joj je prekršeno i pravo na imovinu budući da joj je ograničeno pravo vlasništva koje joj pripada na osnovu Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Povredu prava na dom nije obrazlagala.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi, žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Odbijajući apelantičinu žalbu, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo za koje je u obrazloženju dao potpune, jasne i argumentovane razloge. S obzirom na to da je predmet raspravljanja ove tužbe posljednji faktički posjed i čin smetanja posjeda, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika, neosnovano je apelantičino pozivanje na pravo posjeda zračnog prostora iznad njene garaže. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, u vezi sa apelantičinim navodima da su redovni sudovi brzo donijeli odluke o tužbi, a zatim žalbi iako postoji veliki broj predmeta koji još uvijek čekaju na rješavanje, Ustavni sud ukazuje da je u odredbi člana 424. ZPP propisano da sud koji postupa po tužbama radi smetanja posjeda mora obratiti naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora, prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Dakle, po samom zakonu radi se o postupku koji je sumaran i hitan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelantica se, također, žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava apelantica nije posebno obrazložila, već se njeni navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović