Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/09 (D. V. i A. J.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Krivični postupak
  • Dostava
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-500/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-500/09, rješavajući apelaciju Davorina Vrljića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davorina Vrljića i Ajdina Jašarevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Kž-08-000 045 od 20. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 07-56-K-007567-06-K od 31. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Davorin Vrljić i Ajdin Jašarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jablanice, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnijeli su 19. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Kž-08-000 045 od 20. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-

56-K-007567-06-K od 31. decembra 2007. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 07-56-K-007567-06-K od 31. decembra 2007. godine apelante kao suizvršitelje oglasio krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i Davorina Vrljića (u daljnjem tekstu: prvoapelant) osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci. Navedenom presudom je ista kazna utvrđena i za Ajdina Jašarevića (u daljnjem tekstu: drugoapelant), s tim što mu je na osnovu člana 65. stav 1. KZ FBiH opozvan uvjet iz presude istog suda broj K-55/05 od 11. maja 2005. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, nakon čega je drugoapelant primjenom odredbi člana 54. KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci. Istom presudom oštećeni Sead Piralić (u daljnjem tekstu: oštećeni) je na temelju člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu, a temeljem člana 202. st. 1. i 3. ZKP apelanti su obavezani da solidarno snose troškove krivičnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na glavnoj raspravi izveo dokaze Kantonalnog tužiteljstva Mostar i to saslušanje svjedoka-oštećenog, zatim saslušanje više drugih svjedoka, saslušao je vještaka medicinske struke, pročitao nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicinske struke i izvršio uvid u druge materijalne dokaze. Također, je izveo dokaze odbrane apelanata, saslušanjem više svjedoka koje je predložila odbrana apelanata. Na temelju provedenih dokaza, cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, iskaz oštećenog, nalaz vještaka, te dokaze materijalne prirode, Općinski sud je utvrdio dokazanim da su apelanti 4. februara 2005. godine oko 22,30 sati u Jablanici u ulici Pere Bilića ispred Zanatskog centra, vozeći se u putničkom motornom vozilu marke golf, kojim je upravljao prvoapelant retrovizorom okrznuli po ruci oštećenog koji se kretao kolovozom uz ivicu trotoara, nakon čega su zaustavili vozilo, izašli iz istog i prišli oštećenom upućujući mu psovke i prijetnje. Zatim je prvoapelant prvi udario pesnicom oštećenog u lijevu stranu glave, da bi mu s druge strane prišao drugoapelant i udario ga pesnicom u desnu stranu lica. Apelanti su zatim udarce ponovili više puta, a nakon što je oštećeni pokušao da se povuče i tom prilikom pao, apelanti su mu ponovo prišli i nastavili ga tući nogama i rukama u predjelu glave i tijela psujući mu «ubij drota ...», nakon čega je oštećeni na trenutak izgubio svijest. Apelante je od oštećenog razdvojio policajac R.K. koji je naišao, nakon čega su se apelanti udaljili u svom vozilu sa lica mjesta. Tom prilikom oštećeni je zadobio ozljede lake prirode. Na ovaj način, po utvrđenju suda, apelanti su kao suizvršitelji vršenjem nasilja i izazivanjem tuče drugog lako tjelesno ozlijedili i ugrozili građanski mir, pa su se u njihovim radnjama stekla sva bitna subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela nasliničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Općinski sud je utvrdio da su apelanti prilikom izvršenja krivičnog djela postupali sa umišljajem, jer su bili svjesni činjenica da su vršenjem nasilja i izazivanjem tuče drugog lako tjelesno ozlijedili i ugrozili građanski mir gdje je bilo okupljeno više ljudi, ali su te posljedice htjeli, što znači da su krivično djelo počinili sa direktnim umišljajem. Analizirajući provedene dokaze, cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Općinski sud je utvrdio dokazanim da su apelanti počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret.

4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelanti su se žalili Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 007-0-Kž-08-000 045 od 20. januara 2009. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je navedenu presudu donio nakon održane javne sjednice vijeća u prisutnosti Kantonalnog tužitelja iz Mostara, drugoapelanta i branitelja apelanata.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je sjednica vijeća održana u odsutnosti uredno obaviještenog prvoapelanta. Prvoapelantu je obavijest o sjednici vijeća dostavljena na adresu iz presude, ali se pošiljka vratila sa naznakom dostavljača da se isti nalazi «u zatvoru», iako je prvoapelant ranije upozoren na obavezu da svaku promjenu boravišta prijavi sudu, a što se odnosi i na odlazak na izdržavanja kazne, kao i na posljedice nepostupanja po tome. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud ipak izvršio provjeru navoda dostavljača kako bi se obezbijedilo prisustvo prvoapelanta na sjednici. Uprava KPZ Mostar je obavijestila Kantonalni sud da se prvoapelant ne nalazi na izdržavanju kazne u toj ustanovi, a upitom u KPZ Zenica je utvrđeno da ni tamo prvoapelant ne izdržava kaznu. Zbog toga je obavijest stavljena na oglasnu ploču suda, čime je dostavljanje, kako je zaključio Kantonalni sud, uredno izvršeno, pa je sjednica održana i bez prvoapelanta, a u smislu člana 319. ZKP.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se prema žalbenim navodima presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je navedeno da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da je oštećeni bio pasivni učesnik u događaju, jer iz iskaza svjedoka N.Dž, R.K. i J.H.slijedi da je oštećeni bio nasilan, da je prvoapelantu psovao «ustašku majku» i prijetio da će oba apelanta ubiti iz pištolja, pri čemu se hvatao za pojas, a sve to nakon što je izazvao incident krećući se po sredini ulice i udaranjem šakom po vozilu apelanata, te da iz iskaza svjedoka R.J. i A.H. slijedi da se oni ne sjećaju događaja, jer su nakon što su uživali alkohol sa oštećenim, otišli kući, znajući da je oštećeni sklon incidentnom ponašanju. Kantonalni sud je obrazložio da budući da je žalbeno vijeće ovlašteno da presudu ispituje jedino u okviru žalbenih navoda, ono nije u mogućnosti da istu ispita izvan naprijed navedenih žalbenih prigovora pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga prvostepena presuda nije ispitana na okolnosti postojanja bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede KZ BiH, jer ovi žalbeni osnovi nisu obrazloženi.

7. Kantonalni sud je obrazložio da se svi žalbeni prigovori apelanata odnose na inserte događaja koji su prikazivani iskazima svjedoka i to na njegove nebitne dijelove, odnosno na periferne činjenice. Ustvari, kako je naveo Kantonalni sud, žalba samo ukazuje na dijelove iskaza svjedoka, ali se ne dotiče njihovog stvarnog uticaja na zaključke prvostepene presude o tome da su apelanti počinili krivično djelo onako kako je ono opisano u izreci presude. Ovo se prvenstveno odnosi, kako je dalje navedeno u obrazloženju, na zaključak da su oba apelanta, bez ikakvog razumnog ali i opravdanog razloga (kretanje oštećenog po kolovozu uz ivicu trotoara je bilo zbog otežanosti kretanja po trotoaru) izišli iz vozila, vratili se do oštećenog i počeli ga udarati pri čemu su mu prijetili i psovali ga. Kako je za ovakav zaključak prvostepeni sud dao valjano obrazloženje, navodeći pri tome činjenične osnove kojih se žalba uopće ne dotiče i ne dovodi u sumnju, Kantonalni sud je odlučio da su ti žalbeni navodi neosnovani. U odnosu na svjedočenje A.H. koji je odstupao od iskaza datog u istrazi, navedeno je da je njegov raniji iskaz prvostepeni sud prihvatio kao vjerodostojan i u vezi toga je dao određene razloge, a čiji sadržaj žalba potpuno zaboravlja u konkretizovanju svojih prigovora. Isto se odnosi i na sadržaj iskaza svjedoka R.K. o tome da su oba apelanta udarala oštećenog i da je reakcija oštećenog uslijedila tek nakon što je svjedok R.K. spriječio dalje napade na oštećenog. Žalba također ne komentira iskaze svjedoka odbrane da su oba apelanta po izlasku iz vozila krenula prema oštećenom, te da su navedeni svjedoci u bliskim odnosima sa apelantima i da s toga prvostepeni sud ne prihvata njihove iskaze. Kantonalni sud je zaključio da se navedeni žalbeni prigovori ne mogu uvažiti kao osnovani i podobni da dovedu u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu postojanja svih bitnih elemenata krivičnog djela. Isto tako prvostepeni sud je dao ocjenu iskaza svjedokinje dr. F.D, ali i nalaza vještaka medicinske struke. Činjenica da svjedokinja nije odmah po prijemu oštećenog radi ukazivanja ljekarske pomoći, konstatovala sve povrede, njihov karakter i uticaj na konačnu dijagnozu, ne može dovoditi u sumnju nalaz vještaka o postojanju tjelesnih povreda koje su ocijenjene kao lake tjelesne povrede. Također, nalaz ovog vješataka, kako je zaključio Kantonalni sud, se ne može dovesti u sumnju činjenicom da je nalaz dao na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče svega dva dana nakon povređivanja, a tim više što se žalbom ne dovodi u sumnju vjerodostojnost te dokumentacije.

8. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su istakli da presuda Kantonalnog suda nije utemeljena na zakonu zbog toga što je poziv za javnu sjednicu vijeća koje je raspravljalo po žalbi apelanata, Kantonalni sud prvoapelantu dostavio putem oglasne ploče, pozivajući se na odredbu člana 319. ZKP. Apelanti smatraju da navedena odredba nije niti u kakvoj vezi sa navodima obrazloženja presude Kantonalnog suda, da bi se na takav način mogla izvršiti bilo kakva dostava, pa i dostava poziva za žalbeno vijeće. Apelanti su dalje naveli da takva dostava se ne može smatrati urednom i na taj način se po mišljenju apelanata «na mala vrata» uvodi suđenje u odsutnosti, a što je izričito protivno KZ FBiH i ZKP. Zbog navedenog apelanti smatraju da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvoapelantu onemogućeno da ravnopravno i sukladno odredbama ZKP raspravlja u predmetnom postupku. Apelanti su dalje naveli da su sudovi poklonili vjeru iskazima svjedoka-oštećenog, koji je, kako apelanti navode, zapravo i izazvao tuču. Također, su naveli da sudovi nisu cijenili izjavu oštećenog: «Da sam imao pištolj, oni sada ne bi sjedili gdje sjede». Dalje su naveli da je oštećeni policajac i da se navedena izjava može smatrati prijetnjom apelantima pred samim sucem. Apelanti su dalje istakli da su sudovi polovično prihvatili izjave oštećenog i drugih saslušanih svjedoka na glavnoj raspravi. Smatraju da se iskaz oštećenog nije mogao uzeti kao vjerodostojan, već naprotiv usmjeren na terećenje i stavljanje odgovornosti na apelante. Dalje su naveli da je povrijeđen ZKP i zbog toga što je prihvaćen iskaz svjedoka A.H. iz istrage, a ne sa glavne rasprave. Također, smatraju da je nalaz vještaka medicinske struke neutemeljen, kao i da sudovi nisu pravilno cijenili iskaz dr. F.D, koja je kritične večeri ambulantno primila i obradila oštećenog i otpustila ga kući. Naveli su da je vještak medicinske struke svoj nalaz temeljio na naknadno izvađenim liječničkim nalazima od strane oštećenog.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale zbog povrede prava na pravično suđenje, kako je zagarantirano članom 6. stav 3.c) i d) Evropske konvencije, jer je poziv za sjednicu vijeća Kantonalnog suda koje je odlučivalo o žalbi apelanata, prvoapelantu dostavljen putom oglasne ploče i što je sjednica vijeća održana bez prisustva prvoapelanta. Ustavni sud ističe da je članom 319. ZKP propisano da će se o sjednici vijeća obavijestiti tužitelj, optuženi i njegov branitelj. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi detaljno obrazložio zašto je odlučio da prvoapelanta o sjednici vijeća obavijesti putem oglasne ploče suda i da je takav način dostavljanja u konkretnom slučaju smatrao urednim. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP-1665/06 u kome se apelant žalio na povredu prava na pravično suđenje, jer mu optužnica nije lično dostavljena, već je istaknuta na oglasnoj ploči Općinskog suda u Kiseljaku, zaključio da «u slučaju kada se apelant žali da mu nije lično uručena optužnica, a u vrijeme dostavljanja optužnice apelant nije bio dostupan državnim organima, već je ona uručena njegovom braniocu po službenoj dužnosti, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije» (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-1665/06 od 26. februara 2009. godine, stav 44, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 63/09). U odnosu na žalbu apelanata da je sjednica vijeća održana u odsutnosti prvoapelanta, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U-13/03 zauzeo stav da «s obzirom da je u žalbenom postupku sudjelovao branilac apelanta i da su apelant i negov branilac bili uredno pozvani na javnu sjednicu drugostepenog suda, apelantov izostanak sa javne rasprave pred drugostepenim sudom ne narušava principe ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti postupka (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-13/03 od 24. oktobra 2003. godine, stav 27, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 39/03). Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju obavještenjem prvoapelanta o sjednici vijeća putem oglasne ploče, kao i održavanjem sjednice vijeća u odsutnosti prvoapelanta a u prisustvu tužitelja i branitelja prvoapelanta, nisu povrijeđena prava apelanata zagarantirana članom 6. stav 3.c) i d) Evropske konvencije.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

14. Razmatrajući navode apelanata da sudovi nisu pravilno cijenili iskaz svjedoka A.H, jer su cijenili kao istinit iskaz iz istrage Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega se izjava svjedoka A.H. koju je dao u istrazi, ima smatrati istinitim dokazom, a što je potvrdio Kantonalni sud. Ustavni sud napominje da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «domaćim sudovima ostavljeno da procijene da li izjava data od strane svjedoka u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti i dati joj prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kada je prva kontradiktorna drugoj» (op. cit, Doorson protiv Holandije, stav 78.). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.

15. U odnosu na ostale navode apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) i d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/09 (D. V. i A. J.) | Sudska praksa | Aktio