Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-523/09 (I. J. i H. J.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-523/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 523/09, rješavajući apelaciju Izeta Jašarevića i Hašima Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Jašarevića i Hašima Jašarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28-0-K-000384 08 Kž od 28. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 K-000384 05 K od 11. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Jašarević i Hašim Jašarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Srebrenika, koje zastupa Vahid Tursunović, advokat iz Srebrenika, podnijeli su 19. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28-0-K-000384 08 Kž od 28. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 K-000384 05 K od 11. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 28 0 K-000384 05 K od 11. aprila 2008. godine prvoapelant je proglašen krivim što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, nakon verbalnog, a zatim fizičkog sukoba sa Hašimom Mujedinovićem, od njega uzeo lopatu koju je on držao u rukama, pa kada je do njih došao Hašimov sin Suljo Mujedinović (u daljnjem tekstu: oštećeni), prvoapelant je prvo udario Sulju lopatom u predjelu glave, a zatim u predjelu desnog stopala i nanio mu ozljede koje imaju karakter obične ili nekvalifikovane teške tjelesne povrede. Zatim, istog dana i na istom mjestu, kao i u činjeničnom opisu, dok su se Hašim Mujedinovićem i drugoapelant fizički razračunavali, Hatidža Mujedinović je uzela drvenu motku, prišla im a potom više puta udarila prvoapelanta u predjelu glave i ramena, a njima je prišao drugoapelant i motikom koju je imao kod sebe udario Hatidžu Mujedinović u predjelu glave i grudnog koša. Od tih udaraca je prvoapelant zadobio nagnječinu i krvni podliv kože stražnjeg desnog ramena, a Hatidža Mujedinovićje zadobila lake tjelesne povrede u predjelu glave i grudne kosti.
3. Postupajući na navedeni način, prvoapelant je počinio krivično djelo – teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a drugoapelant, Hašim Mujedinović i Hatidža Mujedinović krivično djelo – učestvovanje u tuči iz člana 174. stav 1. KZFBiH, pa su im na temelju istog zakonskog propisa a uz primjenu odredaba čl. 7, 41, 42, 43, 49, 50, 60. i 62. KZFBiH za počinjeno djelo izrečene uvjetne osude, kojim je prvoapelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko on u roku od tri godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Drugoapelantu, Hašimu Mujedinoviću i Hatidži Mujedinović utvrđene su kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca i istovremeno određeno da se one neće izvršiti ukoliko oni u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne učine novo krivično djelo. Dalje, sud ih je obavezao da solidarno plate troškove krivičnog postupka u iznosu od po 60,00 KM i paušal sudu u iznosu od po 50,000 KM. Oštećeni je, temeljem odredaba člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je iz provedenih dokaza optužbe (saslušanjem dva svjedoka, vještaka sudske medicine, vještaka ortopeda i svjedoka odbrane - optuženih Hašima Mujedinovića i Hatidže Mujedinović, te uvidom u foto-dokumentaciju) i odbrane apelanata (apelanti su predložili provođenje dokaza saslušanjem dva svjedoka i njihovo saslušanje) utvrdio nespornim da se fizički sukob između optuženih desio, te je utvrdio da je prvoapelant oštećenom nanio povredu koja ima karakter obične ili nekvalifikovane teške tjelesne povrede, a drugoapelant i Hatidža Mujedinović u tuči nanijeli su jedno drugom povrede koje imaju karakter lake tjelesne povrede. Sud je prihvatio odbrane optuženih Hašima Mujedinovića i Hatidže Mujedinović, kao i izjavu oštećenog, jer su njihove odbrane u bitnom saglasne sa izjavom oštećenog, logične su i uvjerljive, također su saglasne sa nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke i vještaka ortopeda, koje je sud u cijelosti prihvatio, jer su date od stručnih lica po pravilima struke. Iz nalaza vještaka, izjave oštećenog i odbrane optuženih Hašima Mujedinovića i Hatidže Mujedinović sud je utvrdio kako je došlo do povređivanja oštećenog, prvoapelanta i Hatidže Mujedinović, koji je mehanizam povređivanja, zaključujući da su njihovi iskazi, kao i iskaz oštećenog saglasni sa nalazima vještaka. Sud je naveo da nije prihvatio dio odbrane apelanata koji se odnosio na krivičnopravni događaj kada je došlo do tuče i nanošenje povrede oštećenom i optuženoj Hatidži Mujedinović, ocjenjujući da je njihova odbrana u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, nelogična i usmjerena ka negiranju krivične odgovornosti. Dalje, sud je prihvatio samo dio odbrane koji se odnosio na povod za ovaj krivičnopravni događaj. Sud nije prihvatio iskaze svjedoka Sulejmana i Šefike Husičić, smatrajući ih pristrasnim i usmjerenim ka negiranju krivične odgovornosti apelanata, zaključujući da je nelogično da ovi svjedoci dobro vide kako su napadnuti Jašarevići, a da nisu mogli da vide šta se dešavalo sa bračnim parom Mujedinović, kao i oštećenim. Sud je, također, u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka Mehmeda Pjevića, ocjenjujući ga logičnim i uvjerljivim, ali svjedok nije bio očevidac događaja. Sud je naveo da je izvršio uvid i u dokumantaciju Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Srebrenik vezano za imovinskopravni spor između Hašima i Hatidže Mujedinović i apelanata, sli ove dokaze nije ocijenio budući da su samo povod za krivičnopravni događaj, te da nisu mogli uticati na odluku suda o samom krivičnopravnom događaju. Dalje je navedeno da je ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sud utvrdio da se u radnjama prvoapelanta stiču bitni elementi bića krivičnog djela - teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZFBiH, a u radnjama drugoapelanta Hašima i Hatidže Mujedinović se stiču bitni elementi bića krivičnog djela - učestvovanje u tuči iz člana 174. stav 1. KZFBiH.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 28-0-K-000384 08 Kž od 28. novembra 2008. godine žalbe apelanata i Hašima i Hatidže Mujedinović odbijene su kao neosnovane i presuda Općinskog suda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanata vezan za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, jer je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao razloge o odlučnim činjenicama, tj. zašto i na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je prvoapelant u kritičnom događaju udarcima lopatom zadao tjelesne ozljede oštećenom, a drugoapelant udarcima štilom od motike zadao tjelesne ozljede Hatidži Mujedinović, te koje ozljede i od koga je zadobio prvoapelant. Kantonalni sud je ocijenio da nema protivrječnosti u onom što se navodi u razlozima presude o sadržini iskaza saslušanih svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na samu sadržinu dokaza. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe krivičnog zakona, ocjenjujući da je iz provedenih dokaza pravilno zaključio da se u radnjama prvoapelanta stiču sva bitna obilježja krivičnog djela - teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. KZFBiH, a u radnjama drugoapelanta sva bitna obilježja krivičnog djela - učestvovanje u tuči iz člana 174. stav 1. KZFBiH. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i ocijenio sve činjenice i okolnosti od značaja za odluku o krivičnopravnoj sankciji koje su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja izricanjem apelantima uvjetne osude sa utvrđenom kaznom zatvora od osam mjeseci i rokom provjere od tri godine prvoapelantu, odnosno utvrđenom kaznom zatvora od tri mjeseca i rokom provjere od jedne godine drugoapelantu, Hašimu i Hatidži Mujedinović. Kantonalni sud je ocijenio da ovako izrečene krivičnopravne sankcije počiniteljima krivičnih djela nisu prestroge i odgovaraju težini počinjenih krivičnih djela i stepenu krivične odgovornosti, te da su potrebne radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja na način kako to predviđa odredba člana 42. KZFBiH.
6. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njehovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelanti navode da redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom, odnosno nisu uopće ocijenili činjenice koje im idu u prilog, da su od napada optuženih (Hašima i Hatidže Mujedinović) branili svoju imovinu, svoju sigurnost, odnosno živote svojih najbližih, a što su potvrdili saslušani svjedoci Sulejman i Šefika Husičić. Apelanti, također, ističu da su sudovi ocjenu dokaza dali paušalno i proizvoljno, te da utvrđenje sudova o njihovoj krivici nije rezultat provedenog postupka. Smatraju da ih je sud nakon izvedenih dokaza trebalo da oslobodi od odgovornosti za krivično djelo koje im je stavljeno na teret.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanata, sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, budući da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti (Hašim Mujedinović i Hatidža Mujedinović) počinili krivično djelo za koje su osuđeni, kao i za zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženih. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje su predložile stranke, tužilaštvo-saslušanje svjedoka, vještačenje i uvid u foto-dokumentaciju, te optuženi (apelanti su predložili da se oni saslušaju i svjedoci). Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je prvoapelant počinio krivično djelo - teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. KZFBiH, a drugoapelant, Hašim Mujedinović i Hatidža Mujedinović krivično djelo - učestvovanje u tuči iz člana 174. stav 1. KZFBiH. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanata. Također, sud je dao valjane, jasne i logične razloge zašto nije prihvatio navode apelanata koji su se odnosili na krivičnopravni događaj kada je došlo do tuče i nanošenja povreda oštećenom i optuženoj Hatidži Mujedinović, ocjenjujući da je njihova odbrana u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, da je nelogična i usmjerena ka negiranju krivične odgovornosti. Dalje, sud je obrazložio zašto je ocijenio prihvatljivim samo dio odbrane koji se odnosio na povod za ovaj krivičnopravni događaj. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu je u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja. Također, apelanti ne navode, niti je Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da su imali priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. Ustavni sud, stoga, smatra ove navode očigledno neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
12. Apelanti se, također, žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelanti su se paušalno pozvali na ova prava, odnosno ničim nisu obrazložili u čemu se sastoji povreda ovih prava, niti je osporenim presudama na bilo koji način pokrenuto pitanje prava iz navedenih članova. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović