Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-526/09 (H. S.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-526/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 526/09, rješavajući apelaciju Hidajete Sejfić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hidajete Sejfić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-
08-000 198 od 17. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-07-000 128 od 26. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hidajeta Sejfić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 21. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 198 od 17. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-K-07-000 od 26. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-K-07-000 128 od 26. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-08-000 198 od 17. novembra 2008. godine, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo - teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena joj je uvjetna osuda kojom se apelantici utvrđuje kazna zatvora od jedne godine i osam mjeseci koja se neće izvršiti ako apelantica u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećeni Džemil Halilović je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKPFBiH, apelantica je obavezana na naknadu troškova postupka u iznosu od 1.127,65 KM i troškova paušala u iznosu od 20,00 KM u roku od 15 dana a po pravomoćnosti presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je optužnica izmijenjena na glavnom pretresu. Istaknuto je da je u odbranu apelantice apelantičin branilac izjavio da apelantica neće u početnoj fazi postupka dati svoju odbranu, jer smatra da ponuđeni dokazi ne daju osnova za krivičnu apelantičinu odgovornost, kao i s obzirom na činjeničnu osnovu utemeljene optužbe. U dokaznom postupku sud je izveo brojne dokaze, te je ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je u predmetnom postupku dokazano da je apelantica u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude počinila krivično djelo teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
4. Istaknuto je da je sud poklonio vjeru iskazu, nalazu i mišljenju vještaka A.I. jer su iskaz i nalaz dati po pravilima struke na osnovu objektivne dokumentacije, zapisnika o uviđaju, foto-dokumentacije, crteža lica mjesta. Navedeno je da je iskaz uvjerljiv i u saglasnosti sa iskazima, nalazima i mišljenjima stalnih sudskih vještaka M.Š. i M.P., koji su utvrdili način kretanja nastradale na kolovozu prije saobraćajne nesreće, te da nastradala nije zbog prirode svoje bolesti mogla trčati na kolovozu neposredno prije saobraćajne nezgode, a vještak A.I. je kao brzinu kretanja nastradale na kolovozu utvrdio 6 km/h, što odgovara hodu, a ne trčanju nastradale na kolovozu s obzirom na njenu starosnu dob.
5. Dalje je sud naveo da, ocjenjujući sve navedeno, nije mogao pokloniti vjeru iskazima svjedoka, sestara apelantičinih jer su njihovi iskazi u suprotnosti sa nalazima i mišljenjima stalnih sudskih vještaka. Istaknuto je da su oba svjedoka tvrdila da je oštećena koja je nastradala iznenada istrčala na kolovoz i da je neposredno prije saobraćajne nezgode pretrčavala kolovoz, što je onemogućilo apelanticu da blagovremeno reaguje.
6. Navedeno je da je sud posebno ocijenio iskaz stalnog sudskog vještaka sudske medicine koja je potvrdila da je, nakon saobraćajne nezgode, izvršila obdukciju oštećene-preminule V.H. i tom prilikom našla više povreda i spoljašnih i unutrašnjih koje je posebno opisala u svim karakteristikama u svom obdukcionom zapisniku. Vještak je zaključio da su sve povrede nastale djelovanjem tupine jakog zamahnutog tvrdog mehaničkog predmeta, u ovom slučaju mogućim udarom tijela u dijelove putničkog motornog vozila na tvrdu podlogu, pa je smrt zadesna.
7. Općinski sud je naveo da je iskazu i nalazu i mišljenju tog vještaka sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je vještak dao svoj nalaz na osnovu pravila nauke i struke i objektivnog zapažanja svih pravno relevantnih činjenica o kojem se izjašnjavao, jer je navedeni vještak radio obdukciju nakon smrti oštećene. Također je sud u cijelosti poklonio mišljenje navedenom vještaku u opisu neposrednog položaja tijela koje je bilo na kolovozu u zastoju u momentu neposrednog kontakta vozila i nastradale, jer je vještak logično, ubjedljivo i argumentovano, na način kako je sud bliže naveo u obrazloženju presude, objasnio na osnovu čega je utvrdio činjenicu da je nastradala na kolovozu zastala i da ju je apelantica prednjim lijevim retrovizorom svog vozila udarila.
8. Sud je dalje naveo zbog čega i u kojem dijelu nije poklonio vjeru vještaku saobraćajne struke F.K.
9. Stoga je sud, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, zaključio da je u predmetnom postupku dokazano da je apelantica u vrijeme, na mjestu i na način naveden u izreci presude počinila predmetno krivično djelo.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, po mišljenju drugostepenog suda, presuda Općinskog suda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u presudi dao iscrpan sadržaj svih izvedenih dokaza, data je analiza i ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te presudu napisao na jasan, razumljiv i neprotivrječan način.
11. Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti kao osnovan dio žalbe o tome da je prvostepeni sud koristio samo dijelove izjava svjedoka i vještaka kako bi utvrdio apelantičinu krivicu. Navedeno iz razloga jer je vršen uvid u cjelinu izvedenih dokaza s tim da je prvostepeni sud, shodno svojim ovlašćenjima, davao vjeru onim iskazima ili dijelovima iskaza ili sadržini dokaza za koje je našao da su vjerodostojni, a onim dijelovima kojima nije dao vjeru prvostepeni sud je to obrazložio. Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, ne može zaključiti da je prvostepeni sud, postupajući na navedeni način, izvršio neku povedu odredaba ZKP. Dalje je navedeno da Općinski sud nije izvršio povredu čl. 295. i 296. ZKPFBiH jer se jasno vidi da je sud zasnovao presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu i da je sve odlučne činjenice utvrdio u toku dokaznog postupka koje su od bitne važnosti za donošenje sudske odluke. Dalje je Kantonalni sud našao da nema povrede odredbe člana 312. stav 1. tačka d) ZKP, odnosno apelantičinog prava na odbran, jer je prvostepeni sud dužan da izvodi dokaze u onom opsegu za koji nalazi da je nužan i dovoljan za donošenje sudske odluke. Stoga je Kantonalni sud naveo da prvostepenom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Također, po mišljenju drugostepenog suda, nema ni povrede krivičnog zakona i da se ne može prihvatiti žalbeni navod o tome da izreka prvostepene presude ne sadrži u činjeničnom opisu sve činjenice i okolnosti koje čine obilježje navedenog krivičnog djela. Istaknuto je da uvidom u izreku prvostepene presude jasno se vidi da je tačno određeno mjesto i vrijeme počinjenja djela, te da je apelantičina radnja konkretizovana opisom koji joj se stavlja na teret, te je naveden propis sa kojim je u suprotnosti ta radnja, a također su navedene i posljedice krivičnog djela. Stoga su, po mišljenju Kantonalnog suda, u izreci prvostepene presude sadržani svi elementi bića predmetnog krivičnog djela.
12. Dalje je Kantonalni sud naveo da nije sporno da je oštećena prelazila put rezervisan isključivo za motorna vozila i da se na tom putu nije trebala nalaziti, niti ga prelaziti. Međutim, istaknuto je da navedena činjenica sama po sebi ne isključuje apelantičinu krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo za koje je proglašena krivom. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja (u daljnjem tekstu: ZOBS) kojom je propisano da je vozač dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi na takav način da vozilo može blagovremeno da zaustavi pred svakom preprekom koju pod datim uslovima može da predvidi. U konkretnom sučaju, mada se pješakinja-oštećena nije mogla kretati i prelaziti navedeni put, to samo po sebi ne isključije apelantičinu odgovornost za nastanak saobraćajne nezgode jer je očigledno da je apelantica uočila na vrijeme pješakinju-oštećenu i upotrijebila zvučni signal, nadajući se da će to biti dovoljno upozorenje oštećenoj da stane i izbjegne nalet vozilom kako se u samoj žalbi navodi. Prema tome, i po ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju pješakinja je predstavljala prepreku na putu zbog čega je apelantica i upotrijebila zvučni signal, te se ujedno ta situacija mogla podvesti pod član 30. stav 1. ZOBS-a o tome da je vozač dužan da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz. U konkretnom slučaju pješakinja-oštećena se nalazila na kolovozu i ona je uočena od apelantice. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica je bila dužna preduzeti i druge radnje radi izbjegavanja kontakta između vozila i pješaka osim upotrebe zvučnog signala a kako je to utvrdio vještak saobraćajne struke A.I. U takvom slučaju ne bi došlo do kontakta između vozila i pješaka iz čega se izvodi zaključak da je apelantica postupala nehatno i nije poduzela sve potrebne radnje da se izbjegne kontakt između pješaka i vozila. Dalje, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud iscrpno analizirao sve okolnosti i dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj vezi, te da je brzina kretanja pješakinje-oštećene utvrđena na ispravan način iz čega su izvedeni i svi drugi zaključci od kojih je ključni da je do saobraćajne nezgode došlo prvenstveno zbog toga što apelantica nije obratila dovoljno pažnje na pješaka-oštećenu koja se nalazila na kolovozu u momentu nailaska vozila apelantice, što i jeste uzrok predmetne saobraćajne nezgode i po ocjeni Kantonalnog suda. Dalje je navedeno da, i po mišljenju Kantonalnog suda, nije sporno da postoji znatan doprinos nastanku saobraćajne nezgode od nastradalog pješaka-oštećene koja je prelazila put rezervisan za motorna vozila iako na tom mjestu nije mogla prelaziti kolovoz, ali taj znatan doprinos nastanku saobraćajne nezgode došao je do izražaja kod izricanja krivičnopravne sankcije u prvostepenoj presudi, jer je apelantici izrečena uvjetna osuda iako predmetno krivično djelo ima kao posljedicu smrt pješakinje-oštećene. Stoga je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i iz njega izveo ispravan zaključak koji je od značaja za donošenje sudske odluke kakvu je prvostepeni sud i donio.
13. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da Kantonalni sud potvrđuje zaključak Općinskog suda da je neposredni uzrok saobraćajne nezgode to da apelantica nije obratila dovoljno pažnje na pješaka iako se apelantica kretala putem rezervisanim za saobraćaj motornih vozila. Stoga je utvrđeno da je apelantica postupila suprotno odredbi člana 30. stav 1. ZOBS-a. Istaknuto je da apelantica ne živi u BiH, već u Austriji, te da za nju postoji isključivo saznanje o putu kojim se kreće prema zvaničnoj kategoriji puta, prema zakonskoj formulaciji, put je rezervisan za saobraćaj motornih vozila za šta, po apelantičinom shvatanju, ne postoji nikakva mogućnost pojavljivanja pješaka na kolovozu, jer svi moraju poštivati pravila kategorije puta. Po apelantičinom mišljenju, postupanje pješaka–oštećene isključuje odgovornost apelantice za nastupanje predmetnog događaja, jer je upravo ovako postupanje oštećene uzrok nezgode, te se ne može tretirati kao doprinos. Smatra da u konkretnom slučaju ne postoji povreda člana 30. ZOBS-a, jer se navedeni član odnosi isključivo na situacije i kategoriju puta gdje je i pješak učesnik saobraćaja, gdje je dozvoljeno prisustvo pješaka na kolovozu, a što nije slučaj u predmetnoj krivičnopravnoj situaciji. Smatra da nema bitnih elemenata navedenog blanketnog propisa. Navodi da se iz provedenih dokaza ne može utvrditi apelantičin propust, odnosno da je apelantičina radnja prouzrokovala posljedice kao je to navedeno u presudi. Ističe da je ona vozila brzinom ispod dozvoljene, što su kao nespornu činjenicu utvrdili i vještaci saobraćajne struke. Dalje ističe da sud svoja utvrđenja zasniva na nalazu vještaka A.I. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede instituta presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Po apelantičinom mišljenju, sud je bio obavezan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa tek tada na osnovu brižljive ocjene dokaza izvesti zaključak da li su određene činjenice dokazane ili nisu. Smatra da je kod ocjene dokaza sud bio obavezan primijeniti institut in dubio pro reo. Smatra da je sud povrijedio apelantičino pravo na odbranu. Navodi da su činjenice da je oštećena pretrčavala kolovoz, te da je u to vrijeme razgovarala na mobitel potvrđene od svjedoka optužbe. Ističe da, nakon izmjene optužnice u pogledu „prelaska kolovoza“, jedino odbrana nije imala mogućnosti da i na te izmijenjene činjenice iz optužbe provede dokaze, ponovno ili dopunsko vještačenje posredstvom vještaka saobraćajne struke jer su vještačenja odbrane i dokazi odbrane isključivo vezani za činjenični opis djela iz optužnice, čime je u daljnjoj fazi postupka došlo do povrede apelantičinog prava na odbranu. Udar pješaka u bočni dio vozila samo potvrđuje činjenicu da nema udara vozila u pješaka, već da se radi o naletu pješaka na vozilo.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, primjenu materijalnog prava, ocjenu dokaza, povredi principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, kao i povredu apelantičinog prava na odbranu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03; Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
17. Razmatrajući apelantičine navode u pogledu ocjene dokaza i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantičine krivičnopravne odgovornosti. Kantonalni sud je našao da je ocjena dokaza od prvostepenog suda bila pravilna, te da nije bila suprotna relevantnim odredbama ZKP. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud potpuno utvrdio i činjenično stanje i iz istog izveo ispravne zaključke. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelantice zasnovana na sveukupnoj analizi brojnih izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantičinoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantičina krivična odgovornost, jer je za svaki prihvaćeni, kao i neprihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantičinim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje joj je izrečena uvjetna osuda. Dalje su sudovi za svoje zaključke dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Apelantica, također, ističe da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo zagarantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije, koje dovodi u vezu sa sudskom ocjenom dokaza, navodeći da ocjenom navedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da je apelantica počinila predmetno krivično djelo.
19. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
20. S obzirom na to da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelantica, u vezi s tim navodima, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljna zaključcima o njenoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi neosnovani.
21. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede apelantičinog prava na odbranu jer je apelantica u toku cijelog postupka imala branioca, te da je imala mogućnost da predlaže svoje dokaze i da ih suprotstavi dokazima optužbe. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud svoju presudu isključivo zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu na kojem je bila prisutna i apelantica i njen branilac. Pri tome apelantičin branilac je u njenu odbranu izjavio da ona u početnoj fazi postupka neće dati svoju odbranu, jer smatra da ponuđeni dokazi ne daju osnova za apelantičinu krivičnu odgovornost imajući u vidu činjeničnu osnovicu utemeljene optužnice. Ustavni sud nalazi da apelantica, osim svojih navoda o tome da jedino odbrana nakon izmjene optužnice nije imala mogućnost da provede dokaze u kontekstu činjenične izmjene optužnice, čime joj je povrijeđeno pravo na odbranu, ničim ne dokazuje da je odbrana na glavnom pretresu, na kojem je izmijenjena optužnica, predlagala dokaze nakon izmjene optužbe, te da je u tom pogledu bila odbijena. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi neosnovani uzimajući postupak u cjelini, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantičinog prava na odbranu.
22. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija, u odnosu na apelantičine navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, na sadrži prima facie dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda apelacije, te Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović