Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-542/09 (JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-542/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 542/09, rješavajući apelaciju JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ “Hamza Humo” iz Zenice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001686 od 20. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 236 od 18. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000021 od 20. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amir Zukić, zakonski zastupnik, podnijela je 20. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001686 od 20. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 236 od 18. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000021 od 20. oktobra 2006. godine.

2. Apelantičina zaposlenica Indira Žuna – Ormanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je kod Općinskog suda pokrenula parnični postupak protiv apelantice radi potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je Presudom broj 043-0-P-06-000021 od 20. oktobra 2006. godine obavezao apelanticu da tužiteljici na ime naknada za topli obrok i naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa isplati ukupno 1.596,81 KM. Preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljice je odbijen.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama tužiteljice i apelantice, donio Presudu broj 004-0-Gž-

06-002 236 od 18. septembra 2007. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio, dok je žalbu tužiteljice djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticu obavezao da tužiteljici isplati novčani iznos od 15.794,15 KM sa kamatom na taj iznos po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. U ostalom dijelu koji se odnosi na razliku kamata žalba tužiteljice je odbijena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je Općinski sud pravilno zaključio da je predmet tužbenog zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa. Međutim, prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, shodno članu 30. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH, odbio dio tužiteljičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku plaće, pogrešno zaključujući da tužiteljica ima pravnu zaštitu samo u odnosu na isplatu najniže plaće.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001686 od 20. novembra 2008. godine reviziju tužiteljice odbacio dok je apelantičinu reviziju odbio. Vrhovni sud je ocijenio da revizija nije osnovana, već da je tužiteljici za perod od 1. aprila 2003. godine do 5. septembra 2005. godine na ime razlike neisplaćene plaće, regresa i toplog obroka pravilno dosuđen iznos od 15.794,15 KM. Neosnovan je, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantičin revizioni prigovor da se na zaposlenike u osnovnom obrazovanju ne može primijeniti kolektivni ugovor. Naprotiv, kako je dalje obrazloženo, odredbom člana 4. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00) reguliran je najniži iznos plaće koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme. Odredbama čl. 30. do 42. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/00), kako je dalje navedeno, regulirana je plaća, naknada plaće i nagrada, regres i topli obrok, u skladu s kojim odredbama je, prema nalazu vještaka finansijske struke, tužiteljici dosuđen iznos od 15.794,15 KM.

5. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica smatra da su osporene odluke rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te proizvoljnih zaključaka i tumačenja odredaba materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. Apelantica ističe da su sva tri suda koja su odlučivala u konkretnom predmetu pogrešno primijenila odredbe čl. 8. i 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tesktu: ZPP), odredbu člana 69. stav 1. Zakona o radu FBiH, te odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta Zeničko-dobojskog kantona. Apelantica ističe da se ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđuje njena imovina suprotno «Ustavu i Zakonu», čime se narušava princip mirnog uživanja u imovini, jer se lišava imovine neophodne za redovno poslovanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelacionim navodima aplantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatro u predmetu broj AP 2387/08 (Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2387/08.

11. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-542/09 (JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice) | Sudska praksa | Aktio