Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-544/09 (M. V.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-544/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 544/09, rješavajući apelaciju Milenka Vrhovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Vrhovca podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-
Pžp-08-001088 od 22. decembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Pp-07-000862 od 22. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora podnio je 19. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-
08-001088 od 22. decembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-Pp-07-000862 od 22. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 078-0-Pp-07-000862 od 22. oktobra 2008. godine.
2. Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda broj 078-0-Pp-07-000862 od 22. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 078-0-Pp-07-000862 od 22. oktobra 2008. godine, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 36 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovima bezbjednosti saobraćaja), te mu je primjenom člana 236 st. 1 i 2 tačka 4 istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedan mjesec, koja se odlaže i neće se izvršiti pod uslovom ako apelant u roku od šest mjeseci ne učini isti ili sličan prekršaj, te mu je izrečen jedan kazneni bod, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. Sud je utvrdio da je navedeni prekršaj apelant počinio na način što je 9. avgusta 2007. godine oko 17.10 časova na magistralnom putu M-16.1 u ulici Bože Tatarevića, Opština Prnjavor, prouzrokovao saobraćajnu nesreću upravljajući putničkim motornim vozilom marke «Fiat Stilo» registarske oznake 417-J-346, tako što se kretao ulicom Bože Tatarevića iz smjera centra grada prema magistralnom putu M-16.1 i dolaskom u neposrednu blizinu ZZ «Kooperativa» vozilom otpočeo radnju skretanja ulijevo prema ulazu u livadu, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može da izvrši bez opasnosti po druge učesnike u saobraćaju i u momentu skretanja došlo je do kontakta prednjeg lijevog dijela vozila sa desnim bočnim dijelom putničkog motornog vozila marke «Citroen» registarske oznake Lj CO 92Y kojim je upravljala Ljubinka Pančić i koja se kretala u istom smjeru i tom prilikom vršila radnju preticanja pomenutog vozila.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u dokaze Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja Prnjavor (u daljnjem tekstu: ovlašćeni organ): zapisnik o uviđaju saobraćajne nesreće sa materijalnom štetom i skicom lica mjesta nesreće, foto-dokumentaciju i saslušao svjedoka policajca Vladimira Kovaljevskog, a zatim i uvid u dokaze odbrane: nalaz i mišljenje saobraćajno-tehničkog vještačenja stalnog sudskog vještaka za saobraćaj i vozila Pere Kosovca), saslušao navedenog vještaka i svjedoka Trivu Trivunovića, te izvršio uvid u apelantov prigovor na zapisnik o saobraćajnoj nesreći sa materijalnom štetom. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, dalje, naveo da je odluku o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti sud donio na osnovu dokaza ovlašćenog organa koje je obrazložio predstavnik ovlašćenog organa i izvedenih dokaza ovlašćenog organa, a posebno na osnovu izvedene foto-dokumentacije iz koje se jasno vidi da je mjesto kontakta vozila učesnika u saobraćajnoj nesreći bilo na lijevoj saobraćajnoj traci u pravcu kretanja oba vozila, da je vozač vozila «Fiat» započeo radnju skretanja ulijevo sa kolovoza navedene ulice u vrijeme dok je vozilo «Citroen» već bilo u fazi preticanja vozila «Fiat» na što ukazuju mjesta oštećenja na vozilima. Naime, mjesto oštećenja vozila «Fiat» je s prednje bočne lijeve strane, dok je mjesto oštećenja na vozilu «Citroen» na središnjem dijelu bočne desne strane, što ukazuje da se vozilo «Citroen» u fazi preticanja «uporedilo» sa vozilom «Fiat» i jednim manjim dijelom i prošlo vozilo «Fiat» kad je radnjom skretanja vozilo «Fiat» svojim prednjim lijevim bočnim dijelom ostvarilo kontakt u desni bočni dio «Citroena» iza prednjeg desnog točka prema sredini desne strane, što je, prema mišljenju Osnovnog suda, i osnovni dokaz uzroka nesreće. Osnovni sud je dokaze ovlašćenog organa ocijenio vjerodostojnim jer je i apelantov prigovor na izvršeni uviđaj ovlašćenog službenog lica odbačen od nadležnog organa MUP-a Republike Srpske kao neosnovan i da su skica lica mjesta saobraćajne nesreće i uviđaj izvršeni pravilno i na korektan način, a što je i apelant potvrdio u svom iskazu. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da nalaz i mišljenje saobraćajnog vještaka nije mogao prihvatiti kao dokaz za oslobađanje apelanta od prekršajne odgovornosti, jer, po ocjeni Osnovnog suda, zaključak navedenog nalaza i mišljenja kojim je utvrđeno da «u datoj saobraćajnoj situaciji apelant nije izvodio radnju skretanja ulijevo u fazi zauzetosti lijeve saobraćajne trake koju je presijecao već pretičućim vozilom „Citroen“» nije ničim dokazan i u suprotnosti je dostavljenoj foto-dokumentaciji na kojoj se bazirao nalaz, kao i da nalaz i mišljenje vještaka nijednom činjenicom ne dokazuje da li su radnje apelantovim vozilom preduzete u momentu kad se prethodno uvjerio da su one bezbjedne po druge učesnike u saobraćaju. Osnovni sud je, takođe, ocijenio da svjedok odbrane svojim iskazom nije dokazao da apalent nije počinio radnje koje mu se stavljaju na teret. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nedozvoljeni. Naime, članom 61 Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) propisano je da se rješenje o prekršaju može osporavati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima i zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, pa iz navedene zakonske odredbe proizilazi da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao žalbeni osnov, nije predviđeno navedenim članom 61 Zakona o prekršajima. Stoga je Okružni sud zaključio da apelantovi žalbeni navodi, vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nisu dozvoljeni. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode vezano za povredu materijalnog propisa o prekršajima. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 36 stav 1 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja propisano da vozač koji namjerava da obavi neku radnju vozilom na putu (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo...) smije da počne takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tome računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja. Dakle, budući da je apelant u konkretnom slučaju izvršio radnju skretanja ulijevo a da se prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tome računa o položaju vozila i pravcu brzine kretanja, što je i utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je apelantove radnje, opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja, pravno ocijenio kao prekršaj iz člana 36 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH.
5. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili pravo činjenično stanje, mada je on na to ukazivao, slijedom čega su donijeli odluke kojima je nezadovoljan. U suštini, apelantovo nezadovoljstvo je zasnovano na činjenici da su sudovi svoju odluku o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti zasnovali na zapisniku o uviđaju saobraćajne nesreće sa materijalnom štetom i skicom lica mjesta nesreće za koji apelant smatra da je neprofesionalno i netačno sačinjen.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
7. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenljivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenljiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21 i 22).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju, navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na navode o tome kako su sudovi ocijenili izvedene dokaze i da zbog toga činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Takođe, zadatak redovnih sudova jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.
11. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da su Osnovni i Okružni sud dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju apelacijom osporenih odluka, te da je za svaki dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da su sudovi zloupotrijebili dokazni postupak na apelantovu štetu.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović