Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-559/09 (V. G.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-559/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 559/09, rješavajući apelaciju Vojina Graonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojina Graonića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
08-001928 od 12. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Mal-1816/04 od 9. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojin Graonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hamburga-Njemačka, kojeg zastupa Borivoj Gak, advokat iz Novog Grada, podnio je 21. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001928 od 12. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-1816/04 od 9. jula 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-1816/04 od 9. jula 2008. godine apelant kao tuženi obavezan je da Mići Ristiću kao tužitelju (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 2.214,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja sa zakonskom zateznom kamataom od 30. novembra 2001. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka, na temelju izvedenih dokaza, utvrđeno da je tužitelj od apelanta kupio putnički automobil za 13.333,00 DM, da taj novčani iznos predstavlja kupoprodajnu cijenu koja je, uglavnom, isplaćena u DM, a manjim dijelom u austrijskim šilinzima. Osnovni sud je naglasio da navedene činjenice nisu sporne među parničnim strankama. Na ročištu za glavnu raspravu izvedeni su dokazi čitanjem « specifikacije od 30. novembra i 1. decembra 2001. godine, te su saslušani tužitelj, apelant i svjedoci Aleksandar Majkić, Jovo Ristić i Smilja Delić». Dalje, Osnovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 2.214,00 KM sa pripadajućom kamatom, te da se u toku postupka pojavilo pitanje da li se apelant neosnovano obogatio za navedeni iznos zbog toga što je pogrešno obračunao kurs austrijskog šilinga i njemačke marke. Osnovni sud je obrazložio da je, primjenjujući pravilo tereta dokazivanja, u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Osnovni sud je istakao da su svjedoci u svojim iskazima izjavili da je tužitelj isplatio više novca tuženom, a svjedokinja Smilja Delić je izjavila da je od apelanta saznala za «problem sa kupcem oko netačnog iznosa novca koji je primio, ali ga on ne priznaje». Ocjenjujući sve dokaze u smislu člana 8. ZPP, sud je utvrdio da je apelant primio više novca, tj. da ga je stekao bez osnova, a apelantovu izjavu „da nije brojao novac, već da je u buntu predao 'diler' i tražio odmah tačan iznos njemačkih maraka“, sud nije mogao prihvatiti, posebno imajući u vidu izjave svjedoka i samih parničnih stranaka da su novac brojali tužitelj, apelant, odnosno njegova supruga.
4. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 210. stav 1. Zakona o obligacionom odnosima («Službeni list SFRJ» br.29/78, 39/85,45/86, 57/89, te «Službeni glasnik RS» br.17/93 i 3/96-u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, kada neki dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu, stjecalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignute koristi. Imajući u vidu navedenu odredbu ZOO, Osnovni sud je zaključio da «proizlazi da lice koje izvrši isplatu usljed zabune, smatrajući da je obavezno na njeno izvršenje, ima pravo da traži povraćaj isplaćenog iznosa, i u tom slučaju radi se o stjecanju bez osnova». Na osnovu izvedenih dokaza, primjenom pravila tereta dokazivanja, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj apelantu isplatio više novca i to iznos od 2.214 KM u odnosu na ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te da se na taj način apelant neosnovano obogatio, tj. bez osnova stekao utuženi iznos. Također, sud je tužitelju priznao i zakonsku zateznu kamatu, u smislu člana 277. ZOO.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001928 od 12. decembra 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i Presudu Osnovnog suda broj Mal-1816/04 od 9. jula 2008. godine potvrdio. Istovremeno je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je tužitelj sa apelantom dogovorio kupovinu putničkog vozila za kupoprodajnu cijenu od 13.333,00 DM, da je isplatu izvršio u dvije valute - njemačkoj marki i austrijskim šilinzima, a da je zbog pogrešnog obračuna kursa njemačke marke i austrijskog šilinga 1:14, umjesto 1:7, apelantu više isplatio 2.214,00 KM od dogovorene kupoprodajne cijene, ali da apelant odbija da mu vrati više isplaćeni iznos. Okružni sud je, imajući u vidu sadržaj žalbenih razloga, kao i prvostepenu presudu Osnovnog suda, naglasio da se, prema odredbi člana 433. stav 1. ZPP («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), odluka kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, što znači da je isključeno pobijanje ove odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je ocijenio da se, suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, apelantovi žalbeni navodi većinom tiču utvrđenja činjeničnog stanja i tvrdnji da činjenična utvrđenja prvostepenog suda nisu u skladu sa dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka, kao i na tvrdnji da prvostepeni sud nije pravilno, u skladu sa članom 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze, ali takvi navodi žalbe ne stoje.
7. Okružni sud je zaključio da, upravo suprotno navedenim žalbenim navodima, osporena presuda je donesena pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP. Dalje je istaknuto, «iako utvrđeni činjenični osnov prvostepenog suda ne može biti predmet ocjene u konkretnom žalbenom postupku, da se primijetiti da je u iskazima saslušanih svjedoka, a posebno svjedoka Smilje Delić (sa čijim iskazom je saglasan iskaz tužitelja), prvostepeni sud imao uporište za navedena činjenična utvrđenja, a pri tome nije od uticaja da li je kod isplate kupoprodajne cijene pravljena specifikacija novčanica». U odnosu na žalbene navode da je saslušanje svjedoka u prvostepenom postupku izvršeno suprotno članu 143. ZPP, u smislu da su dva svjedoka Aleksandar Majkić i Jovo Ristić na ročištu za glavnu raspravu prisustvovali izlaganju tužbe i odgovora na tužbu, Okružni sud je ukazao da je navedenim članom ZPP propisano da se svjedoci saslušavaju pojedinačno i bez prisustva svjedoka koji će se kasnije saslušavati, dok se u žalbenim navodima «i ne tvrdi da je jedan svjedok bio prisutan saslušanju drugog». Također, Okružni sud je obrazložio «da je apelant imao mogućnost da na zapisnik prigovori eventualnom nepravilnom saslušanju svjedoka, ali se tom mogućnošću nije ni koristio». Okružni sud je zaključio «kako navode tužitelja prevashodno potvrđuje iskaz svjedoka Smilje Delić, kada bi se i uzelo da je u pitanju povreda odredaba parničnog postupka, ona nije uticala na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Navedeno se odnosi i na navode da nijedna od parničnih stranaka kod saslušanja nije upozorena na dužnost kazivanja istine».
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant povredu navedenih prava vidi, prije svega, u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant je naveo da je «sa tužiteljem dogovorio da mu proda putničko vozilo i tužitelj je prije dolaska po vozilo znao cijenu, te je kod kuće pripremio i izbrojao novac, što je učinio i sa suprugom tuženog apelanta na dan isplate. Nakon nekoliko dana tužitelj se pojavio i rekao da je pogrešno preračunao devize, austrijske šilinge, što je apelanta iznenadilo, jer je za zamjenu austrijskih šilinga dobio tačno iznos koji je nedostajao do ugovorene cijene u markama. Simptomatično je što je tužitelj podnio tužbu 2004. godine, u vrijeme kada se apelant rastao sa svojom suprugom, koju je tužitelj kasnije predložio za svjedoka, kao i njenu kumu S.D., sa kojom apelant tada nije bio u dobrim odnosima».Apelant smatra da je «zaista ne povjerovati da neko, posebno tužitelj, koji je fakultetski obrazovan, pogriješi u proračunu deviza za dvostruki iznos. Da je tužitelj pravio specifikaciju prilikom isplate cijene i da je išao u takve tančine, onda bi mu sigurno onaj koji je brojao s njim novac i primio ga potpisao da je primio tu količinu novca i vrstu novčanica, ako je tužitelj već toliko pedantan kod isplate, onda je zaista nemoguće da se preračuna u cijeni».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović