Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-570/09 („Dubički robni magazin“ a.d. Kozarska Dubica)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Privatizacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-570/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-570/09, rješavajući apelaciju a.d. „Dubički robni magazin“ Kozarska Dubica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija a.d. „Dubički robni magazin“ Kozarska Dubica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 201 od 24. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-185/05 od 18. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps-
656/02 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Dubički robni magazin“ a.d. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 201 od 24. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-185/05 od 18. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-656/02 od 30. juna 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj PS-656/02 od 30. juna 2005. godine obavezan je apelant da tužitelju „Nova banka„ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime glavnog duga iznos od 37.346,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. septembra 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.160,00 KM. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tužitelj sa apelantom zaključio Ugovor o dugoročnom kreditu broj II-01-28/98 od 29. juna 1998. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu) kojim je apelantu odobren kredit u iznosu od 282.000,00 dinara, odnosno 47.000,00 DM, sa rokom otplate najkasnije do 31. maja 2001. godine i sa ugovorenom kamatnom stopom od 1% mjesečno.
3. Navedeno je da je apelant, nakon dobijanja kredita počeo sa vraćanjem, te da, do podnošenja tužbe, nije izvršio otplaltu kredita u iznosu od 31.355,13 KM, što sa obračunatom ugovorenom kamatom iznosi 37.346,53 KM. Osim toga, navedeno je i da je prema obavijesti tužitelja od 19. oktobra 1999. godine „ovaj kredit klasificiran u kategoriju C-rizika“. Nadalje, da je među strankama nesporno da su tužitelj, kao banka i apelant kao korisnik kredita bili u ugovorno-poslovnom odnosu na osnovu valjanog pravnog posla, što proizilazi iz ugovora koji je ovjeren i potpisan od obje ugovorne strane. Sud je istakao da se za spornu situaciju trebaju primijeniti odredbe iz ugovora o kreditu i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Osnovni sud je utvrdio da su neosnovani navodi apelanta da je kredit otpisan na teret kapitala banke, na osnovu Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98, u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu). U vezi s tim, Osnovni sud je istakao je odredbom člana 9. Zakona o početnom bilansu, propisano da „obaveze preduzeća po osnovu kredita odobrenih od banaka iz člana 3. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, koji se prema posljednjoj verifikovanoj klasifikaciji bilansne i vanbilansne aktive svrstane u kategorije C, D i E prestaju da važe,.“Međutim, odredbom člana 2. stav 2. naprijed navedenog zakon je, također, propisano da se početni bilans stanja sastavlja sa stanjem na dan 30. juni 1998. godine, a apelantu je kredit odobren 29. juna 1998. godine.
5. Osnovni sud je pojasnio da se klasifikacija kredita kategorije C, D i E odnose se na način otplate kredita, odnosno ako dužnik uredno ne vraća kredit poslije određenog vremenskog perioda (30, 60,…
270 dana) banka takav kredit svrstava u određenu kategoriju (A, B, C, D, E) sa obaveznom naznakom rizika za kredit. Obzirom da je Zakonom o početnom bilansu propisano da se početni bilans sastavlja na dan 30. juni 1998. godine i to iskazan po knjigovodstvenoj vrijednosti na dan sastavljanja, Osnovni sud je istakao da je jasno da kredit koji je odobren apelantu dan ranije nije mogao biti svrstan u kategoriju C, D ili neku drugu, jer ni jedna banka ne bi odobrila kredit za koji bi unaprijed znala da ga dužnik neće otplaćivati .
6. Nadalje je sud naveo da dopis banke, odnosno klasifikacija kredita broj 82/99 od 19. oktobra 1999. godine (koji je dostavio apelant), kojim se klasificira apelantov kredit u kategoriju C rizik visok ali pregledan, je datiran nakon više od godinu i po dana od kada je sastavljen početni bilans i da je kredit svrstan u tu kategoriju jer ga apelant nije otplaćivao. Iz tih razloga, prema stavu Osnovnog suda, kredit bi u vrijeme donošenja presude “vjerovatno“ bio u još većoj kategoriji rizika.
7. Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti navode apelanta koji se pozivao na privatizaciju preduzeća i na činjenicu da nakon privatizacije nije imao saznanja o ovoj obavezi, iz razloga što o ovim tvrdnjama sudu nisu pruženi nikakvi dokazi odnosno što apelant ove tvrdnje nije ničim potkrijepio. Obzirom da apelant nije, a što je nesporno, izvršio povrat dospjelog kredita do ugovorenog roka, Osnovni sud je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev, pozvavši se na odredbe ugovora o kreditu i člana 1065. ZOO-a.
8. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je Presudom broj Pž-185/05 od 18. oktobra 2006. godine, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je u predmetnoj pravnoj stvari, Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje. Nadalje, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, naročito navodeći odredbu člana 9. Zakona o početnom bilansu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao i da je Osnovni sud pravilno zaključio da odobreni kredit od 29. juna 1998. godine nije ni mogao biti klasifikovan u kategoriju C i to samo jedan dan nakon potpisivanja ugovora o kreditu. Nadalje je Okružni sud istakao da, kada se ima u vidu činjenica da je kredit apelanta nije bio u kategoriji C, D ili E u vrijem izrade početnog bilansa stanja, onda samim tim ni obaveza apelanta po tom osnovu nije mogla prestati da važi.
9. Pored toga Okružni sud je naveo da je odredbom člana 24. Zakona o privatizaciji kapitala u preduzećima, propisano da banka ima obavezu da obavijesti preduzeće o otpisu obaveze iz člana 9. Zakona o početnom bilansu, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu. Međutim, obzirom da apelant nije sudu dostavio dokaz da ga je tužitelj obavijestio da je otpisao obaveze po naznačenom kreditu, neosnovano se u žalbi ističe da je obaveza apelanta po zakonu prestala da važi i da su kupci kod kupovine preduzeća računali na postojanje navedenog zakona.
10. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-
Rev-07-000 201 od 24. novembra 2008. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeno vijeće postupilo u skladu sa materijalnim i procesnim zakonom kada je uvažilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi kao i materijalno-pravne i procesno-pravne propise na koje se prvostepeno vijeće u toj presudi pozvalo. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da je odredbama člana 1. Odluke o načinu klasifikacije bilansne i vanbilansne aktive banke i drugih finansijskih organizacija prema stepenu naplativosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 6/97, u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da se, zavisno od stepena naplativosti bilansna i vanbilansna aktiva banaka i drugih finansijskih organizacija, klasifikuje u kategorije A, B, C, D, i E . U kategoriju C se klasifikuju između ostalih i potraživanja od klijenata koji plaćaju sa zakašnjenjem od 121 do 240 dana. Slijedom toga, Vrhovni sud je naglasio da je, kod činjenice da je ugovor o kreditu zaključen 29. juna 1998. godine, pravilan stav nižestepenih sudova da ovaj kredit nije mogao biti svrstan u kategoriju C, shodno odredbama navedene odluke i kao takav biti dio početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, jer 30. juna 1998. godine, sa kojim danom se sačinjava početni bilans stanja, banka i nije mogla imati saznanja o naplativosti ovog kredita. Na ovakav stav ne utiče činjenica da je tužitelj obavijestio apelanta 19. oktobra 1999. godine da je ovaj kredit “klasificiran u kategoriju C rizika“, jer iz ovog obavještenja ne proizilazi da se ono odnosi na stanje od 30. juna 1998. godine. Slijedom toga, obzirom da je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena (i zbog kojih se može izjaviti), a ni oni na koje revizijsko vijeće pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je, u skladu sa odredbom člana 248. ZPP-a ocijenilo da je revizija neosnovana.
11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant navodi da je „on preduzeće koje je privatizovano“ u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala, a da je odredbom člana 9. Zakona o početnom bilansu, država garantovala kupcima državnog kapitala u preduzećima, da krediti od banaka svrstani u kategorije C, D, i E prestaju da važe. Apelant navodi da je on, kao kupac, „računao“sa tim da krediti klasificirani u kategoriju C, ne predstavljaju obavezu preduzeća i da nakon privatizacije državnog kapitala, preduzeće neće imati obavezu da vrati kredit. Međutim, redovni sudovi nisu primijenili navedenu zakonsku odredbu iako se apelant na nju pozivao tokom postupka. Također, apelant navodi da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili zakon, zbog čega traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude redovnih sudova.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome redovni sudovi su u svojim odlukama dali razloge zašto je neosnovan zaključak apelanta vezan za primjenu člana 9. Zakona o početnom bilansu, kao i obrazloženje zašto se navedeni član nije mogao primijeniti na konkretan pravni odnos. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović