Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-580/09 (H. B.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-580/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 580/09, rješavajući apelaciju Hilmije Behmena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hilmije Behmena podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002362 08 U od 29. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-1503/07 od 13. juna 2008. godine i Rješenja Službe za boračka pitanja, zdravstvo i socijalnu zaštitu Općine Stari Grad Sarajevo broj UP-I-08-41-6645/04 od 28. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hilmija Behmen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002362 08 U od 29. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1503/07 od 13. juna 2008. godine i Rješenja Službe za boračka pitanja, zdravstvo i socijalnu zaštitu Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-08-41-6645/04 od 28. juna 2005. godine. Apelant je 26. septembra 2011. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio rješenjā Ministarstva i Službe.

2. Rješenjem Službe broj UP-I-08-41-6645/04 od 28. juna 2005. godine određeno je da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja bolesti i povrede koje je zadobio kao pripadnik Armije RBiH, počev od 1. januara 2005. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/04- u daljnjem tekstu: Zakon) propisani uslovi za korištenje priznatih prava, te da u tom smislu ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 132,12 KM i ostala prava propisana Zakonom. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio pripadnik Armije RBiH VJ 5268/5100 od 9. maja 1993. do 21. novembra 1994. godine, da je ranjen 2. septembra 1993. godine, te da se liječio u toku 1993. i 1994. godine zbog posljedica povrede i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Armiji RBiH. Služba je navela da je u toku postupka pribavila nalaz i mišljenje Prvostepene ljekarske komisije broj 442 (2163) (2540) od 5. novembra 2004. godine (18. april 2005. godine) (31. maj 2005. godine) shodno odredbama člana 46. Zakona. U vezi s tim, Služba je navela da je Prvostepena ljekarska komisija utvrdila da kod apelanta vojni invaliditet po osnovu ranjavanja iznosi 30% (po tački 61a)), te po osnovu znatnog pogoršanja zdravstvenog stanja 40% (po tački 230b)), tako da ukupni vojni invaliditet kod apelanta iznosi 60% trajno. Imajući u vidu navedeno, Služba je zaključila da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za priznavanje apelantu svojstva ratnog vojnog invalida, te je odlučila kao u dispozitivu rješenja shodno odredbama člana 3. Zakona.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-II-04/1-41-3664/05 od 2. novembra 2005. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovana.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 009-0-U-06-000019 od 2. oktobra 2007. godine uvažio apelantovu tužbu, drugostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Ministarstvo, u žalbenom postupku, pribavilo nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije broj DOV-RVI-2037/05 od 21. oktobra 2005. godine iz kojeg proizlazi da kod apelanta ukupni vojni invaliditet iznosi 60% trajno. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije je nepotpun i nejasan, te ne sadrži bilo kakvo obrazloženje. S obzirom na to, Kantonalni sud je dao uputu drugostepenom organu da u ponovnom postupku pribavi nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije koja će se izjasniti po kojem osnovu kod apelanta postoji invaliditet, te dati potpun, jasan i dovoljno obrazložen nalaz i mišljenje shodno odredbama člana 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao na to da drugostepeni organ nije odgovorio na apelantove žalbene navode da je obolio od diabetesa kojeg je zadobio usljed stresa zbog ranjavanja, te da stoga invaliditet nije pravilno utvrđen.

5. U ponovnom postupku, Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-1503/07 od 13. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, postupajući u skladu sa uputama iz presude Kantonalnog suda, u ponovnom postupku pribavilo nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom broj DOV-RVI-700/07 od 7. januara 2008. godine. Ministarstvo je navelo da iz pomenutog nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant 2. septembra 1993. godine ranjen u lijevu potkoljenicu sa prelomom tibije, te da je pri padu došlo do preloma lijeve nadlaktice i lijeve lopatice. U vezi s tim, da je pregledom utvrđeno da postoji lakša hipotrofija mišića lijevog ramenog pojasa i da su pokreti u lijevom ramenu ograničeni, te da je vojni invaliditet po tom osnovu cijenjen po tački 61a) u visini od 30%. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je u predmetnom nalazu i mišljenju navedeno da je apelant bio zarobljen od 9. do 19. maja 1993. godine, gdje je bio izložen psihofizičkom maltretiranju. U vezi s tim, da je pregledom utvrđeno da je apelant svjestan, orijentisan, nekomunikativan, sniženog osnovnog raspoloženja i usporenog misaonog toka, te da je vojni invaliditet po tom osnovu cijenjen po tački 234c) u visini od 50%. Međutim, da se primjenom člana 11. stav 1. Zakona i člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta vojni invaliditet cijeni u visini od 40%, budući da se radi o endogenom oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano pod okolnostima vršenja vojne službe u oružanim snagama, ali se može zaključiti da su ratni napori uticali na njeno pogoršanje. Na osnovu izloženog, utvrđeno je da ukupni vojni invaliditet kod apelanta iznosi 50% koji se primjenom člana 9. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta povećava za 10% , te cijeni u visini od 60% trajno. U pogledu priloženog nalaza Regionalne bolnice Mostar od 3. januara 1994. godine sa dijagnozom diabetes mellitus gr. II/III, navedeno je da se taj nalaz ne može prihvatiti kao validan jer u medicini takva dijagnoza ne postoji. Što se tiče nalaza interniste od 10. decembra 2004. godine, koji ukazuje na postojanje insulin neovisnog dijabetes mellitus, navedeno je da to ne može biti predmet ocjene vojnog invaliditeta jer je oboljenje dijagnostifikovano 10 godina nakon demobilizacije. S obzirom da je drugostepena ljekarska komisija potvrdila procenat vojnog invaliditeta koji je utvrđen u prvostepenom postupku, Ministarstvo je navelo da je odlučilo kao u dispozitivu rješenja shodno odredbama člana 237. Zakona o upravnom postupku.

6. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 09 0 U 002362 08 U od 29. decembra 2008. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 46. Zakona propisano da se vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, ortopedski dodatak, kao i nesposobnost za privređivanje, utvrđuje na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da prema nalazu i mišljenju Prvostepene ljekarske komisije broj broj 442 (2163) (2540) od 5. novembra 2004. godine (18. april 2005. godine) (31. maj 2005. godine), kao i prema nalazu i mišljenju Drugostepene ljekarske komisije broj DOV-RVI-700/07 od 7. januara 2008. godine ukupni vojni invaliditet kod apelanta iznosi 60% trajno. Po ocjeni Kantonalnog suda, nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije, od koje je zatraženo da se izjasni o visini invaliditeta kod apelanta po osnovu oboljenja "diabetes", su potpuno i jasno obrazloženi u smislu odredaba člana 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, te dati na osnovu medicinske dokumentacije i pregleda apelanta, kako to stoji u nalazu koji se nalazi u spisu predmeta. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su nalaz potpisala tri člana (doktori različitih specijalnosti) nadležne ljekarske komisije, što je u skladu sa Pravilikom o radu ljekarskih komisija, te da su stoga neosnovani apelantovi prigovoru izneseni u tom pravcu.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Drugostepena ljekarska komisija nije bila sastavljena u skladu sa zakonom. Naime, apelant navodi da je pregledan od strane samo jedne doktorice, koja, pri tome, nije prihvatila ljekarske nalaze koje je dostavio, a iz kojih se jasno vidi da je šećernu bolest dobio u toku rata, a koja se bitno pogoršala usljed ranjavanja. Stoga, apelant smatra da su nadležni organi trebali utvrditi određeni stepen invalidnosti i po osnovu diabetes mellitus od kojeg je obolio u toku rata. U vezi s tim, apelant navodi da je u predmetnoj tužbi ukazao na nepravilan sastav i nezakonit rad Drugostepene ljekarske komisije, ali da je Kantonalni sud odbio njegove prigovore.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđen stepen njegove invalidnosti, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, ispitujući apelantove navode u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta, te u pogledu sastava nadležne ljekarske komisije, jasno obrazložio zbog čega su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-580/09 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio