Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-614/09 (D. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-614/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 614/09, rješavajući apelaciju Damira Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014839 07 Rev od 16. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001418 od 11. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014839 02 P (P-535/02) od 20. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014839 07 Rev od 16. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001418 od 11. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014839 02 P (P-535/02) od 20. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014839 02 P (P-535/02) od 20. oktobra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav i da je bez pravnog dejstva Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, koji je zaključen između Mirka Marića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Tarika Tanovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov. 790/98 od 26. oktobra 1998. godine, te da se slijedom toga obavežu tuženi da priznaju apelantu pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1, da apelantu izdaju valjanu ispravu o vlasništvu ili da predmetna presuda zamijeni tu ispravu na osnovu koje će se apelant uknjižiti kao vlasnik poslovnog prostora u zemljišnim knjigama.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su prvotuženi kao kupac i drugotuženi kao prodavac zaključili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Mostaru, površine 87 m2, za ugovorenu cijenu od 50.000,00 DEM, te da je ugovor ovjeren u tom sudu pod brojem Ov. 790/98 od 26. oktobra 1998. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, kojima je propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Takođe, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u ugovor o kupoprodaji koji se zaključen 25. jula 1998. godine između prvotuženog i drugotuženog, povodom istog poslovnog prostora, te da iz tog ugovora proizlazi da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 150.000,00 DEM, sa naznakom da je prvotuženi isplatio drugotuženom iznos od 100.000,00 DEM, a da će ostatak od 50.000,00 DEM isplatiti u roku od tri mjeseca od zaključenja tog ugovora. Općinski sud je naveo da je analizirajući sadržaj oba kupoprodajna ugovora, te dovodeći ih u vezu sa izjavama parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, utvrdio da su prvotuženi i drugotuženi zaključili dva ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, s tim da je samo kupoprodajni ugovor od 26. oktobra 1998. godine ovjeren u sudu. S obzirom da je drugotuženom isplaćen iznos od 100.000,00 DEM nakon zaključenja prvog ugovora, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o fiktivnom ugovoru (u kojem je navedena kupoprodajna cijena od 50.000,00 DEM).
4. Općinski sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju osporava valjanost ugovora o kupoprodaji, tvrdeći da je predmetni poslovni prostor kupljen njegovim novcem, a ne novcem njegovog oca, odnosno prvotuženog, Međutim, Općinski sud je ukazao da su takvi navodi bez značaja za predmetnu pravnu stvar, te da ne mogu uticati na pravnu valjanost ugovora. Pri tome, Općinski sud je ukazao da apelant ima mogućnost da podnese tužbu protiv prvotuženog radi povrata novca, ukoliko i dalje smatra da je predmetni poslovni prostor kupljen njegovim novcem. Pored navedenog, Općinski sud je ukazao da ostale provedene dokaze nije posebno cijenio, jer, po mišljenju suda, nisu bitni za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je prvotuženi na osnovu pravno valjanog ugovora o kupoprodaji stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, te da je stoga u cjelosti neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-001418 od 11. januara 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se na osnovu provedenih dokaza ne može zaključiti da je apelant, a ne prvotuženi, kupio poslovni prostor. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Mehmeda Šatora, advokata iz Mostara, proizlazi da je taj svjedok sastavio predmetni ugovor o kupoprodaji, te da je u njegovom uredu prvotuženi predao novac drugotuženom na ime kupoprodajne cijene. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je apelantova majka, koja je saslušana kao svjedok, izjavila da je radila u Njemačkoj od 1972. godine, te da je u više navrata slala novac za kupovinu predmetnog poslovnog prostora, s tim da je apelantu pomagala da kupi drugi poslovni prostor, te da kupi i adaptira stan. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci Anđelko Karačić, Vesna Karačić i Zdenko Kvesić izjavili da je apelant posuđivao novac od njih za kupovinu poslovnog prostora, ali da nisu potvrdili da se baš radilo o kupovini predmetnog poslovnog prostora. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je drugotuženi izjavio da je oko kupoprodaje poslovnog prostora pregovarao sa apelantom, te da mu je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu. Međutim, Kantonalni sud je ukazao na iskaz svjedoka Mehmeda Šatora koji je izjavio da je u njegovom uredu prvotuženi dao novac drugotuženom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora ne predstavlja fiktivni ugovor, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 58 0 P 014839 07 Rev od 16. decembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su prvotuženi kao kupac i drugotuženi kao prodavac zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, za ugovorenu cijenu od 50.000,00 DEM, koji je ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov. 790/98 od 26. oktobra 1998. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je bez značaja za pravnu valjanost predmetnog ugovora činjenica da su stranke zaključile dva kupoprodajna ugovora. Naime, Vrhovni sud je naveo da su prvotuženi i drugotuženi 25. jula 1998. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koji nije ovjeren u sudu, ali na osnovu kojeg je izvršena isplata kupoprodajne cijene u iznosu od 100.000,00 DEM. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog od 26. oktobra 1998. godine predstavlja fiktivan ugovor, zbog ugovorene cijene od 50.000,00 DEM, budući da iz naprijed navedenog jasno proizlazi da je u skladu sa prvim ugovorom isplaćen iznos od 100.000,00 DEM, a u skladu sa drugim ugovorom iznos od 50.000,00 DEM na ime kupoprodajne cijene.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelant navodi da je sa drugotuženim, prije zaključenja spornog ugovora, dogovorio kupoprodaju predmetnog poslovnog prostora za iznos od 150.000,00 DEM. Međutim, apelant navodi da je prilikom zaključenja spornog ugovora, prvotuženi predložio da se u predmetnom ugovoru prvotuženi navede kao kupac, budući da apelant u toku rata nije bio u Mostaru, te da bi zbog toga mogao imati problema oko deložacije nezakonitog korisnika iz predmetnog poslovnog prostora. Apelant navodi da je pristao na to, te da je isplatio drugotuženom cjelokupan iznos od 150.000,00 DEM. Apelant navodi da je prvotuženi, koji se pojavio samo kao formalni kupac, nakon toga izdao predmetni poslovni prostor u zakup, a koji u stvari nije njegovo vlasništvo. Nadalje, apelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da "ostale izvedene dokaze, sud nije posebno cijenio, jer smatra da nisu bitni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari". U vezi s tim, apelant navodi da prvostepeni sud, iako je u svojoj odluci naveo koje je dokaze cijenio u dokaznom postupku, u obrazloženju svoje odluke uopšte nije naveo koje dokaze nije posebno cijenio i zbog čega nisu bitni za presuđenje. Takođe, apelant navodi da redovni sudovi nisu prihvatili iskaz drugotuženog, sa kojim je apelant vodio pregovore oko kupovine predmetnog poslovnog prostora, niti su obrazložili zašto nisu prihvatili taj iskaz.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je pravno valjan predmetni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, te stoga odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav, dajući detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Imajući u vidu jasne i razumljive razloge koje je prvostepeni sud naveo za svoju odluku, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi kojima se ukazuje na navodni propust prvostepenog suda da posebno obrazloži zbog čega pojedini provedeni dokazi nisu bitni za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari. Pored navedenog, Ustavni sud ima u vidu da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na ostale provedene dokaze, odnosno na iskaz drugotuženog, te iskaze ostalih saslušanih svjedoka. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude jasno proizlazi zbog čega je sud prihvatio ili nije prihvatio iskaze pojedinih saslušanih svjedoka, tako da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu. Nadalje , Ustavni sud zapaža de je Vrhovni sud razmotrio apelantove revizione prigovore te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari odnosno zašto su neosnovane apelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom ugovoru o kupoprodaji. S obzirom na to, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović