Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-62/09 (S. Š.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Razvod braka
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-62/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 62/09, rješavajući apelaciju S.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.Š. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 561 od 29. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 561 od 29. oktobra 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio bilo kakvo raspolaganje sa stanom u Trebinju, Garibaldijeva ulica broj 9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća, održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 62/09 donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj 095-0-V-07-000-
037 od 12. septembra 2007. godine odredio D.Š. za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je apelantičin prijedlog da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na navedenom stanu odbijen kao neosnovan. Istim rješenjem sud je obavezao apelanticu da D.Š. nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud, postupajući u vanparničnom predmetu predlagača apelantice protiv D.Š. radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da među strankama nije sporno da je pravomoćnom Presudom ovog suda broj P-162/98 od 28. jula 1998. godine razveden brak zaključen između apelantice i D.Š., zbog poremećenih bračnih odnosa, odnosno zbog veza apelantice, kao i D.Š. sa drugim licima, te da D.Š. nije jedini krivac za razvod njihove bračne zahednice, već da je za razvod braka kriva i apelantica. Takođe, kao nesporno je utvrđeno da je D.Š. predmetni stan dobio na korištenje kao građansko lice zaposleno u bivšoj JNA 1983. godine, da je nakon razvoda braka njihovo dvoje djeca dodijeljeno apelantici na odgoj, čuvanje i vaspitanje i da su i apelantica i D.Š. nastavili da žive u predmetnom stanu do 2002. godine, kada je D.Š. zasnovao bračnu zajednicu sa drugom osobom sa kojom ima mldb. sina sa kojima živi kao podstanar i plaća kiriju. Dakle, što se tiče stambenog pitanja, kao i materijalne situacije apelantice i D.Š. utvrđeno je da je D.Š. u težoj situaciji od apelantice, jer živi kao podstanar sa suprugom i mldb. sinom, koja nije zaposlena, jer je on zaposlen u preduzeću u kojem ostvaruje plaću u iznosu od oko 350,00 KM od koje kao podstanar plaća kiriju u iznosu od 200,00 KM, tako da mu za ostale potrebe ostaje oko 100,00 KM, dok je apelantičina mjesečna plata 520,00 KM, i da se apelantičina situacija nakon razvoda braka sa D.Š. promijenila, jer se njihova kćerka u međuvremenu udala a sin je postao punoljetan pa stoga sud smatra da se može brinuti sam o sebi i svojim potrebama. Osnovni sud je na temelju člana 20. Zakona o stambenim odnosima odlučio kao u izreci rješenja, zaključivši da D.Š. ispunjava sve propisane uslove da se odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu posebno iz razloga što je predmetni stan on dobio na korištenje, a da apelantica ne ispunjava niti jedan od uslova iz navedenog člana.
5. Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-06-000 415 od 9. februara 2007. godine uvažio apelantičinu žalbu i Rješenje Osnovnog suda broj 095-0-V-000-037 od 12. septembra 2007. godine preinačio, tako što je usvojio apelantičin prijedlog da se ona odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu dok je D.Š. obavezan da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.900,00 KM. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da taj sud smatra da se prvostepeni sud nije bavio činjenicama koje su presudne za pravilno rješenje u ovoj vanparničnoj stvari prema odredbi člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima iz razloga što je utvrdio da je D.Š., nakon razvoda braka od apelantice, napustio predmetni stan u kojem je i on živio do 2002. godine, nakon čega je otišao u podstanare i zasnovao novu bračnu zajednicu. Dakle, Okružni sud je uvidom u spis predmeta utvrdio da su djeca apelantice i D.Š. nakon razvoda braka povjerena apelantici na brigu, čuvanje i vaspitanje a da D.Š. nikad apelantici nije davao sredstva za njihovo izdržavanje dok apelantica navedena sredstva nije izdjejstvovala putem suda. Da je apelantica ispunila svoju obavezu prema djeci, dokazuje činjenica da je njihov sin u međuvremenu završio za auto-električara 2003. godine, da se kćerka udala, na temelju čega je taj sud utvrdio da je apelantica bez pomoći D.Š. podigla djecu sve do punoljetstva. Osim toga, Okružni sud smatra da je D.Š. dobrovoljno napustio predmetni stan i otišao u podstanare, te je samim tim dobrovoljno prihvatio obavezu snošenja troškova podstanarstva s obzirom na to da se ponovo oženio i sa novom suprugom stekao jedno mldb. djete, pa se njegov samoinicijativni odlazak u drugi stan ne može izjednačiti sa rješavanjem pitanja njegovog nužnog smještaja, koje činjenice prvostepeni sud nije ocijenio, niti im je poklonio vjeru, a koje su, po mišljenju ovog suda, odlučne za donošenje odluke u ovom postupku. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je apelantica u cijelosti ispunila sve uslove predviđene članom 20. Zakona o stambenim odnosima, jer je Osnovni sud pogrešno prihvatio i ocijenio činjenice koje se odnose na materijalnu i stambenu situaciju vanparničnih stranaka, u smislu da se apelantičina situacija u međuvremenu promijenila, jer je njihov sin postao punoljetan i da se stoga može sam brinuti i starati o sebi, a da je prvostepeni sud ovu okolnost sasvim drugačije ocijenio u odnosu na suprugu D.Š., koja je, takođe, nezaposlena, što je prihvatio kao razlog da je D.Š. treba izdržavati jer nema primanja, odnosno da je različito posmatrao istovjetnu situaciju.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 561 od 29. oktobra 2008. godine uvažio reviziju D.Š. i rješenje Okružnog suda od 11. marta 2008. godine preinačio tako što je apelantičinu žalbu djelimično uvažio i ukinuo Rješenje Osnovnog suda broj 095-0-V-07-000 037 od 12. septembra 2007. godine u dijelu kojim je D.Š. određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je u preostalom dijelu rješenja kojim je odbijen apelantičin prijedlog da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na navedenom stanu i kojim joj je naloženo da D.Š. nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.800,00 KM apelantičin prijedlog odbijen kao neosnovan i u tom dijelu prvostepeno rješenje je potvrđeno. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi tokom trajanja postupka ocijenili samo činjenice: da je D.Š. dobio na korištenje predmetni stan za koji je zaključio ugovor o korištenju 15. februara 1992. godine i za koji je u cijelosti platio kupoprodajnu cijenu, da je brak vanparničnih stranaka razveden 1998. godine nakon čega je sud njihovo dvoje mldb. djece dodijelio apelantici na brigu i vaspitanje, da je D.Š. nakon razvoda braka sve do oktobra 2002. godine, takođe, živio u predmetnom stanu, kada se ponovo oženio i u tom braku dobio dijete, te da je iz tog razloga sa porodicom iznajmio stan za koji plaća kiriju u iznosu od 200,00 KM mjesečno. Vrhovni sud je, takođe, utvrdio da je D.Š. u predmetnom stanu zadržao dvije prostorije u koje je povremeno navraćao, a da su se u međuvremenu okolnosti vezane za predmetni stan promijenile, jer se kćerka stranaka udala, te da je sin završio auto-električarski zanat, ali da je i dalje ostao da živi sa apelanticom. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 20. stav 1. a u vezi sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) propisano da sud u vanparničnom postupku, postupajući po zahtjevu jednog od razvedenih bračnih supružnika, utvrđuje koji će od bračnih supružnika koji su živjeli u bračnoj zajednici u vrijeme dodjele stana proglasiti nosiocem stanarskog prava, te da se odredbe ovog člana primjenjuju samo na razvedene bračne supružnike koji stanuju u stanu na kojem postoji stanarsko pravo. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, ovaj propis se ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je predmet postupka stan u privatnoj svojini, a ne stan na kojem postoji stanarsko pravo jer je D.Š. po osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 15. februara 1992. godine sa SFRJ-SSNO-Vojno-građevinskom direkcijom Sarajevo, stan otkupio i u cijelosti uplatio kupoprodajnu cijenu stana, čime je stekao pravo vlasništva na tom stanu. Dakle, s obzirom na to da je otkup stana izvršen po odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA («Službeni list SFRJ» broj 84/90, u daljnjem tekstu: Zakon o stambenom obezbjeđenju), koji je dozvoljavao otkup stana i koji je propisao sve bitne uslove za zaključenje ugovora o otkupu, počev od subjekta prava na otkup do načina utvrđivanja otkupne cijene, iz čega proizlazi da pravo otkupa stana D.Š. proizlazi iz zakona, a ne iz vlasništva prednika, tj. da je u pitanju originarno stjecanje prava vlasništva (stjecanje po osnovu zakona). Vrhovni sud je ukazao da apelantica svoje pravo na predmetnom stanu može ostvariti u parničnom postupku po osnovu stjecanja stana u bračnoj zajednici shodno odredbi čl. 272. do 277. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ br. 54/02 i 41/08). Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude na temelju člana 250. stav 1. a u vezi sa članom 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 74/05 i 63/07) i člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni list SRBiH“ broj 10/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 74/05), zaključivši da je u konkretnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je određen nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
7. Apelantica smatra da joj je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud postupao pristrasno, odnosno jer je osporenu odluku donio na temelju slobodne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelantica, takođe, tvrdi da je Vrhovni sud donio nezakonitu odluku jer je na ovakav način omogućio D.Š. pribavljanje imovinske koristi od predmetnog stana, dok je njoj na taj način nanesena šteta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. U pogledu apelantičinih navoda da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelantica samo tvrdi da je Vrhovni sud bio pristrasan, jer je sudio na temelju slobodne ocjene dokaza i na temelju proizvoljne primjene materijalnog prava, ne obrazlažući takve tvrdnje bilo kakvim drugim navodima ili dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je Vrhovni sud bio pristrasan prilikom donošenja osporene odluke u konkretnom slučaju.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdala svoje tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
13. Apelantica, takođe, smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
15. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).
16. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije, tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
17. Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom», Ustavni sud smatra da je nesporno da je D.Š. dobio na korištenje predmetni stan tokom trajanja bračne zajednice sa apelanticom u kojem je živio do 2002. godine, te da je apelantica nakon razvoda braka od D.Š. i dalje sa djecom nastavila da živi u tom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantičin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, smatra da je osporenom odlukom izvršeno i miješanje u apelantičino pravo na dom s obzirom na to da je Vrhovni sud zaključio da, s obzirom na to da je predmetni stan otkupljen, nema uslova da se bilo ko od bivših supružnika proglasi za jedinog nosioca stanarskog prava. Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelantičino pravo na dom izvršeno «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud ukazao da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer je odredbom člana 20. stav 1. a u vezi sa članom
11. Zakona o stambenim odnosima propisano da sud u vanparničnom postupku, postupajući po zahtjevu jednog od razvedenih bračnih supružnika, utvrđuje koje će od bračnih supružnika koji su živjeli u bračnoj zajednici u vrijeme dodjele stana proglasiti nosiocem stanarskog prava, te da se odredbe ovog člana primjenjuju samo na razvedene bračne supružnike koji stanuju u stanu na kojem postoji stanarsko pravo, te da se stoga ovaj propis ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer je predmet postupka stan u privatnoj svojini, a ne stan na kojem postoji stanarsko pravo. Osim toga, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud uputio apelanticu da svoje pravo na predmetni stan može ostvariti u parničnom postupku po osnovu njegovog stjecanja tokom trajanja bračne zajednice u skladu sa odredbom čl. 272. i 277. Porodičnog zakona. Dakle, miješanje u apelantičino pravo na dom je zasnovano na zakonu, koji je objavljen u službenim glasilima, a odredbe navedenog zakona su dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja načina na koji apelantica može ostvariti pravo na predmetnom stanu. Dakle, kada se ima u vidu navedeno, proizlazi da oporenom odlukom nije narušena proporcionalnost između interesa apelantice i D.Š., te, imajući u vidu činjenicu da apelantica ima pravo da ostvari pravo na predmetni stan u parničnom postupku, kao i legitiman interes dosljedne primjene Zakona o parničnom postupku, to se apelantica mora suočiti sa posljedicama navedene odluke donesene u zakonitom postupku i koja se zasniva na zakonskim odredbama iz kojih očito ne proizlazi da se na bilo koga stavlja pretjeran teret, jer su posljedice te odluke u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, čiji je cilj, između ostalog, (i) zaštita prava strana u postupku. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na dom očigledno (prima facie)neosnovani.
18. Prema tome, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantičinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka o privremenoj mjeri donesena na sjednici Malog vijeća održanoj 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP 62/09, kojom je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović