Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-645/09 (M. J.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-645/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 645/09, rješavajući apelaciju Milice Jotanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Jotanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-

000 544 od 28. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-95/01 od 24. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Jotanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 27. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 544 od 28. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-95/01 od 24. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-95/01 od 24. maja 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 544 od 28. januara 2009. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica jači posjednik parcela označenih kao k.č. br. 678, zv. Tatarište od 2.200 m2 (odnosno prema nalazu vještaka za premjer) upisana u posjedovnom listu broj 1223. k.o. Čečava, što su Dobrivoje Prodić, Živana Prodić, Sofija Jotanović, Vladimir Prodić, Marinko Đukanović, Živko Prodić, Vid Prodić i Slavica Prodić (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i tu parcelu apelantici predati u miran i nesmetan posjed, kao i naknaditi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je obavezana da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.910,00 KM a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je Osnovni sud u toku postupka na apelantičin prijedlog odredio provođenje dokaza uviđajem na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra. Navedeni dokaz je proveden na licu mjesta 4. aprila 2007. godine. Istaknuto je da „tužilačka strana“ na uviđaju na licu mjesta nije bila u mogućnosti da pokaže parcelu, odnosno zemljište koje treba da se identifikuje i da se utvrdi ko je u posjedu predmetnih nekretnina, a što je obaveza „tužilačke strane“. Pri tome je navedeno da je, u smislu odredbe člana 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), stranka koja predlaže vještačenje dužna naznačiti predmet i obim vještačenja, a što apelantičin punomoćnik nije učinio prilikom provođenja ovog dokaza, zbog čega sud sa sigurnošću nije mogao ni utvrditi o kojoj se parceli radi, odnosno koja je to parcela-zemljište koje apelantica potražuje tužbom da joj tuženi predaju u miran i nesmetan posjed.

4. Po mišljenju Osnovnog suda, ovakva vrsta tužbe se može podnijeti u skladu sa članom 41. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno tužba na osnovu jačeg prava na posjed pri čemu apelantica mora dokazati da se tražena stvar, u konkretnom slučaju parcela, nalazi u posjedu tuženih a što apelantica u toku predmetnog postupka nije dokazala, pa sud smatra da apelantica ima samo tzv. golo pravo a da nikako nema jače pravo na posjed od tuženih s obzirom na to da apelantici nije čak ni poznato o kojem zemljištu se radi i gdje se to zemljište nalazi.

5. Dalje je navedeno da je Osnovni sud iskazima svih saslušanih svjedoka poklonio punu vjeru i pažnju iz razloga što su, po mišljenju suda, ti iskazi dati objektivno i nepristrasno. Pri tome je sud ocijenio da su svjedoci starosjedioci na području Mjesne zajednice Čečava, gdje se sporna parcela nalazi. Na osnovu navedenog zaključeno je da su tuženi, kao i njihovi preci više od 100 godina u posjedu predmetnih nekretnina koje apelantica od njih potražuje, da su savjesni i zakoniti posjednici, te su, po mišljenju suda, ispunjeni uslovi iz člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima za sticanje prava vlasništva.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je apelantičin navod „s obzirom da je sud uzeo da nije dokazano što je predmet spora, onda ostaje nerazumljivo zašto sud dopušta na traženje punomoćnika tuženih da se provode dokazi saslušanjem svjedoka koji su se izjašnjavali o spornom zemljištu“ bez osnova, jer je punomoćnik tuženih na pripremnom ročištu održanom pred prvostepenim sudom 17. marta 2007. godine na zapisnik tog suda stavio prijedlog dokaza koji će se izvesti na glavnoj raspravi (član 77. ZPP) i prvostepeni sud je, shodno odredbi člana 81. stav 1. ZPP, donio rješenje kojim je prihvatio izvođenje dokaza na glavnoj raspravi po apelantičinom prijedlogu i po prijedlogu tuženih, a to je saslušanjem tuženih u svojstvu parničnih stranaka i provođenje dokaza saslušanjem svjedoka. Po mišljenju Okružnog suda, to što je prvostepeni sud proveo dokaze po prijedlogu tuženih ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka kako se to pogrešno ukazuje apelantičinom žalbom. Istaknuto je da apelantičin žalbeni prigovor nema uporišta u odredbi člana 77. ZPP kojom je propisano da su stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, niti imaju uporišta u odredbi člana 102. stav 1. ZPP kojim je propisano da svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne strane. Također je navedeno da su tuženi pred prvostepenim sudom osporavali apelantičin tužbeni zahtjev, te da su za svoje navode, shodno odredbi čl. 77. i 102. ZPP, ponudili i dokaze koje je po nalaženju Okružnog suda prvostepeni sud pravilno i proveo.

7. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ističe da, ako vještak nije mogao da izvrši vještačenje zbog nemogućnosti pokazivanja međe, onda se postavlja pitanje na osnovu čega je sud uzeo utvrđenim da su tuženi držali traženu parcelu u posjedu, obrađivali je i time stekli određena prava. Navodi da je Okružni sud prihvatio ispravnim da se od posjednika i vlasnika koji dođe na lokalitet gdje se nalazi parcela traži pokazivanje međe. Dalje, navodi da samo napominje „da Okružni sud nije se ni izjašnjavao odbijajući žalbu o izmjeni suda, ali se taj žalbeni prijedlog i dalje ukazuje kao veoma aktuelan“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

12. Razmatrajući apelantičine navode koji se, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente i dokaze koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-645/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio