Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-664/09 (A. M.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-664/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 664/09, rješavajući apelaciju Alme Mustafić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Mustafić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 000702 08 Kž od 24. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 K 000702 06 K od 11. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alma Mustafić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sapne podnijela je 3. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 000702 08 Kž od 24. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 K 000702 06 K od 11. septembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 29 0 K 000702 06 K od 11. septembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 K 000702 08 Kž od 24. decembra 2008. godine, apelantica je proglašena krivom zbog krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) pa je za to krivično djelo osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Apelantica je zajedno sa ostalim optuženim obavezana da oštećenoj N. S. naknadi štetu u iznosu od 2.906,90 KM, a oslobođeni su plaćanja troškova krivičnog postupka.

3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda se navodi da je prvostepeni sud prilikom izbora i odmjeravanja kazne apelantici za predmetno krivično djelo za koje ju je proglasio krivom utvrdio i ocijenio kao olakšavajuće okolnosti to što je priznala krivnju, da je nezaposlena i bez imovine, kao i to što se korektno ponašala tokom postupka. Kao otežavajuća okolnost utvrđeno je da je apelantica ranije osuđivana. Kantonalni sud je uzeo u obzir navode žalbe o tome da je apelantica bila ovisnik o opojnim drogama, da se sada uspješno liječi, te da je redovan student. Međutim, polazeći od činjenice da je apelantica osuđivana, iako ne zbog istovrsnog krivičnog djela, i uzimajući u obzir znatan apelanticin doprinos u izvršenju predmetnog krivičnog djela na štetu njene nene N. S., Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju samo kaznom zatvora može ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH. Dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca je adekvatna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelanticine krivične odgovornosti, a i neophodna je za ostvarivanje svrhe kažnjavanja jer se blažom kaznom, odnosno uvjetnom osudom, ta svrha ne bi mogla ostvariti, pa proizlazi da je apelanticina žalba neosnovana.

4. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da Kantonalni sud nije dovoljno ocijenio sve navode žalbe, zbog kojih joj je trebalo izreći uvjetnu osudu, već je našao da je u pogledu izbora i odmjeravanja kazne prvostepeni sud pravilno odlučio. Ističe da je nakon izvršenja krivičnog djela započela postupak liječenja i odvikavanja od ovisnosti i uzimanja droga, te da se uz pomoć porodice i svojevoljno uspjela izliječiti do kraja marta 2008. godine. Navodi da se kao redovan student upisala na Poslovni fakultet u Bijeljini. Dalje, navodi da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o kazni nije znao činjenice niti okolnosti da se apelantica već uspješno izliječila i prestala uzimati drogu, upisala fakultet i uključila se u porodičnu i društvenu sredinu kao normalna i zdrava osoba. Smatra da bi izvršenje kazne zatvora moglo poništiti postignute rezultate u liječenju i potpunoj rehabilitaciji kao i dovesti do nemogućnost redovnog studiranja na fakultetu. Ističe da je oštećena njena nena, preča familija, da društvene posljedice učinjenog djela nisu značajno izražene, te da se, prema odredbama prethodno važećeg Krivičnog zakona, ovo krivično djelo gonilo po privatnoj tužbi,u kojem slučaju ne bi ni došlo do kažnjavanja. Smatra da je drugostepeni sud nedovoljno i proizvoljno ocijenio sve olakšavajuće okolnosti, te da je donio nepravičnu odluku u pogledu kazne.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava u pogledu izbora i odmjeravanja kazne apelantici, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud ocijenio odluku prvostepenog suda imajući u vidu i navode žalbe, te da je ipak našao da je odluka prvostepenog suda o kazni pravilna pa je o tome dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-664/09 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio