Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-719/09 (Fond Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilisane borce i prognane osobe)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-719/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 719/09, rješavajući apelaciju Fonda Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilisane borce i prognane osobe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilisane borce i prognane osobe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000845, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-06-000571 od 19.

februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps- 1463/04-III od 19. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilisane borce i prognane osobe (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000845, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000571 od 19. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1463/04-III od 19. jula 2006. godine.

2. Tužitelj „Mesih Company“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 20. jula 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta, navodeći da je sa apelantom 21. decembra 2001. godine, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio Ugovor o građenju broj 01-04-23-5085/01) a 23. septembra 2002. godine i aneks na taj ugovor koji sadrži odredbu „ključ u ruke“, kojim se kao izvođač radova i građevinska firma obavezao da izvede građevinske radove na dogradnji jednog sprata četiri stana u Ulici Logavina broj 34 - 36 (u daljnjem tekstu: sporni stambeni objekat) ukupne vrijednosti od 246.955,70 KM. U tužbi, dalje, navodi da je izveo sve ugovorene radove, kao i dodatne radove koje je apelant kao investitor propustio predvidjeti u tenderskoj dokumentaciji a odnose se na poziciju zatvaranja lođa. Na taj propust je apelanta pravovremeno upozorio, dostavljajući mu ponudu za izvođenje radova na izradi balkona umjesto lođa uz napomenu da se apelant o njegovoj ponudi odmah izjasni, što on nije učinio. U toku izvođenja radova nadzorni organ kao ovlašteno lice u ime apelanta i projektant su izvršili izmjenu te pozicije za koju je dobijena i dozvola za građenje, pa je tužitelj uz saglasnost i po nalogu nadzornog organa, u skladu sa tehničkom dokumentacijom, izveo dodatne radove i umjesto lođa na spornom stambenom objektu izveo balkone, koji su priznati kroz nalog građevinskog dnevnika od 14. aprila 2002. godine. Apelant navodi da vrijednost ovih radova koje mu tužitelj nije platio iznosi 32.694,40 KM i da mu apelant po osnovu ugovorenih a izvedenih radova još duguje iznos od 7.999,90 KM, tako da ukupan apelantov dug prema njemu iznosi 40.694,30 KM zbog čega ga je u više navrata pozivao na izmirenje duga, pa pošto do plaćanja nije došlo, to je podnio tužbu ovom sudu.

3. Presudom Općinskog suda broj Ps-1463/04-III od 19. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-06-000571 od 19. februara 2007. godine, apelant je kao tuženi obavezan da tužitelju isplati ukupan dug u iznosu od 40.694,30 KM, koji se odnosi na dug po osnovu redovnih građevinskih situacija u iznosu od 7.999,90 KM, i iznos od 32.694,40 KM po osnovu spornih i dodatnih radova, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. jula 2004. godine pa do isplate, te na ime troškova parničnog postupka iznos od 6.901,25 KM.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, ocjenjujući sve izvedene dokaze, utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je postojao poslovni odnos između njih koji proizlazi iz Ugovora o građenju broj 01-04-23-5085/01 od 21. decembra 2001. godine i aneksa na taj ugovor od 23. septembra 2002. godine, zaključen radi izvođenja građevinskih radova na spornom stambenom objektu. Međutim, sporno je da li je tužitelj izveo sve ugovorene radove, kao i dodatne radove a koji nisu plaćeni, visina naknade za dodatno izvedene radove, pa je sud na tu okolnost proveo dokazni postupak vještačenjem, koje je proveo stalni sudski vještak građevinske struke. Vještačenje je provedeno uvidom u cjelokupnu relevantnu dokumentaciju datu od tužitelja i apelanta, uvidom u rješenja o upotrebnoj dozvoli, izvještaj Komisije za tehnički pregled izvedenih radova na spornom stambenom objektu, iskaza parničnih stranaka na temelju čega je vještak u nalazu konstatovao da je tužitelj izveo sve radove na spornom objektu prema tehničkoj dokumentaciji i na osnovu građevinske dozvole a u skladu sa tehničkim propisima, standardima i normativima propisanim za ovu vrstu radova bez primjedbi Komisije za tehnički pregled objekta, a uviđajem na licu mjesta vještačenjem je utvrđeno da se izgrađene stambene jedinice uredno koriste. Što se tiče dodatno izvedenih radova, uvidom u materijalne dokaze vještačenjem je utvrđeno da je prilikom izvođenja radova došlo do promjene određenih pozicija, koje su Ugovorom o građenju bile obuhvaćene kao zatvaranje lođa, jer je apelant kao investitor u tenderskoj dokumentaciji izostavio poziciju zatvaranja lođa iz sklopa bravarskih radov. Na taj propust je tužitelj pravovremeno upozorio apelanta, dostavio mu ponudu za izvođenje radova na zatvaranju lođa uz napomenu da se apelant izjasni o ponudi, što nije učinjeno. U toku izvođenja radova nadzorni organ kao ovlašteno lice u ime apelanta i projektant izvršili su izmjenu te pozicije za koju je dobijena dozvola za građenje da tužitelj umjesto lođa izvede balkone. Po tom nalogu je ovaj postupio i dodatne radove izveo uz saglasnost nadzornog organa, što je vještak utvrdio uvidom u građevinski dnevnik u kojem su navedeni radovi upisani 14. aprila 2002. godine i ovjereni od nadzornog organa. Uvidom u građevinski dnevnik vještak je zaključio da je apelant za izvođenje dodatnih radova imao saglasnost i nalog nadzornog organa, kao i rukovodioca izvođača radova. Da je tužitelj postupio po nalogu, vještak je svoj nalaz potkrijepio ulogom nadzornog orana, ističući da je isto lice ovlašten od apelanta a u skladu sa zaključenim ugovorom i relevantnim zakonima. Uvidom u izvještaj Komisije za tehnički pregled vještačenjem je utvrđeno da Komisija, takođe, nije imala primjedbe na naknadno izvedene radove na temelju čega je vještak kontatovao da su neosnovane apelantove primjedbe da je zamjena navedenih pozicija na izvođenju dodatnih radova učinjena bez njegove saglasnosti. Stoga, vještak smatra da tužitelj sa pravom ove radove tretira kao naknadno izvedene radove čija vrijednost, prema okončanoj situaciji, iznosi 32.694,40 KM. Uvidom u ispostavljene fakture tužitelja vještačenjem je, dalje, utvrđeno da apelant tužitelju na ime ugovorenih a izvedenih radova duguje dodatno iznos od 7.999,90 KM. Prema tome, Općinski sud je u postupku provođenja dokaznog postupka poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka, koji je ocijenio stručnim, objektivnim, datim u okviru postavljenog zahtjeva i sačinjenim u skladu sa zakonom, jer smatra da je utemeljen na materijalnim dokazima, dokumentaciji koja mu je data na uvid, utvrđenjem na licu mjesta, uvidom u građevinski dnevnik potpisan i ovjeren od ovlaštenog zastupnika apelanta kao nadzornog organa, pa je stoga zaključio da je tužba tužitelja u cijelosti osnovana.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon ocjene apelantovih žalbenih navoda i stanja spisa predmeta odlučio kao u izreci presude, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučio na temelju nalaza vještaka građevinske struke, koji je i ovaj sud ocijenio objektivnim i datim u okviru struke i postavljenog zadatka. Kantonalni sud smatra da za dodatno izvedene radove čak nije ni bilo potrebe voditi građevinski dnevnik, jer su parnične stranke zaključile ugovor o građenju koji sadrži odredbu „ključ u ruke“, pri tome ukazujući na odredbu člana 640. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim nije isključena mogućnost izmjene cijene u pogledu naknadnih radova, već da je istom odredbom isključena mogućnost izmjene ugovorene cijene po osnovu nepredviđenih radova, viška radova i manjka radova. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da je obrazložena razlozima koje u cijelosti kao valjane prihvata i ovaj sud.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000845 od 18. decembra 2008. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, suprotno apelantovim navodima da je pobijana presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, zaključio da je drugostepeni sud, rješavajući apelantovu žalbu, pobijanu presudu donio u smislu odredbe člana 231. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenivši sve apelantove žalbene navode i da je za obrazloženje osporene presude dao valjane razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelantov revizioni navod da je osporenom presudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene odredbe ZOO, jer je utemeljena na nalazu vještaka, za koji apelant smatra da je nedorečen i da ne korespondira sa prezentiranim materijalnim dokazima. Naime, revizionim navodima apelant osporava da je sa tužiteljem zaključio ugovor o građenju koji sadrži odredbu „ključ u ruke“, pa samim tim smatra da je cijena dodatnih radova koje je tužitelj izveo na spornom stambenom objektu uključena u osnovni ugovor, dakle, u fiksnu ugovorenu cijenu. Vrhovni sud je uvidom u spis predmeta zaključio da je osporena presuda zakonita i utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odredbe člana 640. ZOO, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prema apelantovom mišljenju, do povrede navedenih prava je došlo uslijed propusta nadležnih sudova da u predmetnom parničnom postupku potpuno utvrde činjenično stanje, te na njega pravilno primijene materijalno pravo, odredbe ZOO, navodeći pri tome da su sudovi svoje odluke donijeli poklonivši vjeru isključivo nalazu i mišljenju sudskog vještaka za koji smatra da je urađen po nalogu tužitelja, da je nedorečen i da ne korespondira sa prezentiranim materijalnim dokazima.

8. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 640.

(1) Ako ugovor o građenju sadrži odredbu „ključ u ruke“ ili neku sličnu odredbu, izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta.

(2) U tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova a isključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cijenu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Budući da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“, u smislu prava na pravično suđenje, te imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati samo navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo, na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja apelantovih ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na pravično suđenje i imovinu.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na način na koji se sudovi u predmetnom parničnom postupku radi utvrđivanja apelantovog duga prema tužitelju utvrdili činjenice, te primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, apelant je posebno naglasio činjenicu da su nadležni sudovi poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke za koje smatra da su sačinjeni u skladu sa nalogom tužitelja, da su nedorečeni i da ne korespondiraju materijalnim dokazima.

14. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

15. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je ocijenio tužiteljev iskaz i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke kao vjerodostojne, koje je doveo u vezu sa drugim provedenim materijalnim dokazima, pa i sa iskazom apelanta kao parnične stranke. Na osnovu navedenih dokaza, pojedinačno i uzetih zajedno, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev i da je apelant dužan naknaditi dug tužitelju po osnovu redovne građevinske situacije po ugovoru, te po osnovu spornih dodatnih radova. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio svoju odluku, a ta obrazloženja ne izgledaju proizvoljno i nelogično. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant iste navode isticao i u žalbi protiv prvostepene odluke, te u revizionim navodima protiv drugostepene presude ali ih je i drugostepeni i Vrhovni sud odbio, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

16. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-719/09 (Fond Kantona Sarajevo za izgradnju… | Sudska praksa | Aktio