Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/09 (M. S., A. S., M. S. i N. S.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ostavina
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 23
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-757/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-757/09, rješavajući apelaciju Midhete Skeledžija i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhete Skeledžija, Adila Skeledžije, Muradifa Skeledžije i Nusreta Skeledžije podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-
002215 od 12. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj P-7/2005 od 22. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Midheta Skeledžija, Adil Skeledžija, Muradif Skeledžija i Nusret Skeledžija (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Agić Suad advokat iz Kaknja, podnijeli su 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002215 od 12. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud broj P-
7/2005 od 22. oktobra 2007. godine.
2. Općinski sud donio je presudu broj P-7/2005 od 22. oktobra 2007. godine kojom je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da nekretnina k.č. 9/2 k.o. Vrtlište upisana u z.k. ulošku br. 21 koja po novom premjeru odgovara k.č.1028 a u naravi štala i dvorište zv. „Kućišta“ u površini od 156 m² (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) predstavlja zaostavštinu iza umrlog Zahida Skeledžije i vlasništvo apelanata u jednakim dijelovima, kao i da se Ibrahim Skeledžija (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i RMU Kakanj (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da apelantima na ime naknade vrijednosti postignute koristi koju su stekli bez osnova isplate iznos od 1.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelanti su obavezani da prvotuženom i sudu naknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tražili da sud utvrdi da sporne nekretnine predstavljaju zaostavštinu iza umrlog Zahida Skeledžije i da su vlasništvo apelanta u jednakim dijelovima, te da se tuženi obavežu da im naknade protuvrijednost postignute koristi koju je tuženi stekao bez osnova u iznosu od 1.800,00 KM za zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je naveo da su apelanti u tužbi naveli da su vlasništvo na predmetnim nekretninama stekli naslijeđem iza oca, na osnovu rješenja o naslijeđivanju Općinskog suda O-107/93 od 2. septembra 1993. godine. Apelanti su nadalje istakli da su rješenjem Općinske uprave za imovinske i geodetsko pravne poslove Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) od 25. aprila 1990. godine nekretnine apelanata eksproprisane. Apelanti su takođe naveli da je između tuženih došlo do djelomičnog sporazuma o naknadi od 21. juna 1990. godine i da je rješenjem Općinskog suda od 15. februara 1999. godine utvrđen iznos naknade na ime eksproprisane nekretnine koje je drugotuženi neosnovano isplatio samo prvotuženom, dok su apelanti, kao suvlasnici nekretnine ostali bez naknade.
4. Općinski sud je nadalje naveo da je prvotuženi u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava da su apelanti nasljednici iza umrlog Zahida Skeledžije niti da je dobio naknadu za eksproprisane nekretnine. Prvotuženi je naveo da je spornu nekretninu stekao zamjenom i da je posjedu sporne nekretnine od 1960. godine. Nadalje, prvotuženi je istakao da na spornoj nekretnini ima 11 zemljišno knjižnih suvlasnika a da je eksproprijacija provedena od savjesnog posjednika – prvotuženog, zbog čega je predložio da se tužba odbije. Drugotuženi je u odgovoru na tužbu tražio da se tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbije, jer je u postupku eksproprijacije utvrđeno da je prvotuženi zemljišnoknjižni i stvarni vlasnik nekretnina, te da apelanti nisu u katastarskim operatima upisani kao suposjednici nekretnina.
5. Općinski sud je u toku postupka proveo dokaz čitanjem z.k. izvatka, rješenja o nasljeđivanju O-107/93, spisa Općinske uprave, te je donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
6. Općinski sud je naveo da iz spisa Općinske uprave proizilazi da je u toku postupka eksproprijacije utvrđeno da je prvotuženi zemljišno knjižni vlasnik sporne nekretnine „zajedno sa drugim“. Općinski sud je takođe naveo da je pomenutim rješenjem organ Općinske uprave u toku postupka eksproprijacije utvrdio (na osnovu uviđaja i usmene rasprave na licu mjesta) da je prvotuženi posjednik predmetnih nekretnina, da živi u pomenutom objektu sa porodicom, te je is tih razloga korisnik eksproprijacije (drugotuženi) ranijem vlasniku – prvotuženom dužan obezbjediti stan ili lokaciju za izgradnju novog objekta. U toku postupka eksproprijacije utvrđeno je da je stambeni objekat-kuću prvotuženi izgradio 1968, a pomoćni objekat štalu 1972. godine, te mu pripada naknada za objekte.
7. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. stav 2. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list RBIH“ br. 12/77, 19/77, 18/86, 9/87 i 38/89), kojim je propisano da prije donošenja rješenja o eksproprijaciji organ koji vodi postupak saslušaće vlasnike nepokretnosti o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom.
8. Općinski sud je naveo da je organ Općinske uprave, imajući u vidi opšte poznatu činjenicu da stvarno stanje vlasništva u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju vlasnika, rješenjem o eksproprijaciji utvrdio da je prvotuženi zemljišnoknjižni i „stvarni vlasnik“ predmetnih nekretnina „koje nije osporeno u toku postupka od strane zemljišnoknjižnih vlasnika“. Općinski sud je naveo da je prema zemljišno knjižnom izvatku utvrđeno da je pored tuženog i prednika apelanata još 9 lica upisano kao zemljišnoknjižni vlasnici. Međutim, u toku postupka eksproprijacije niko od zemljišno knjižnih vlasnika predmetnih nekretnina nije osporio tuženom stvarno vlasništvo na eksproprisanim nekretninama. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji drugotuženi isplatio prvotuženom naknadu za eksproprisane nekretnine, a što je u skladu sa članom
27. Zakona o eksproprijaciji, kada je u toku postupka eksproprijacije utvrđeno da je tuženi stvarni vlasnik nekretnina, pa je iz tih razloga Općinski sud našao da je tužbeni zahtjev neosnovan. 9. Nadalje, Općinski sud je naveo da izvedeni dokazi u toku postupka upućuju da je korisnik eksproprijacije –drugotuženi naknadio pravičnu naknadu prvotuženom, i da u tom smisl ne stoji obaveza tuženih na isplatu u smislu člana210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da odredba člana 210. ZOO glasi „obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je naknadno otpao“, te je utvrdio da je drugotuženi imao pravni osnov u rješenju o eksproprijaciji da izvrši pravičnu naknadu za eksproprisane nekretnine stvarnom vlasniku. Općinski sud je naveo da u toku postupka apelanti nisu dokazali da je osnov po kojem je prvotuženom isplaćena naknada naknadno otpao.
10. Protiv prvostepene presude apelanti su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-07-002215, od 12. januara 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev koje su od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke. Pri tom je prema mišljenju drugostepenog suda sud izvedene dokaze cijenio na način propisan članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP), što proizilazi iz analize izvedenih dokaza datih u razlozima prvostepene presude, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je istako da je prvostepeni sud naveo jasne određene i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud.
12. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je faktičko stanje u vrijeme eksproprijacije utvrđeno na licu mjesta i konstatovano u zapisniku o uviđaju i usmenoj raspravi od 17. aprila 1990. godine, uz učešće stranaka i vještaka nakon čega je donijeto rješenje o eksproprijaciji od 17. aprila 1990. godine, a na osnovu prethodno utvrđenog stvarnog stanja od strane nadležne službe o stvarnom stanju vlasništva nekretnina u postupku eksproprijacije.
13. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan prigovor iz žalbe apelanta da je prvostepeni sud propustio utvrditi da je sporna eksproprisana nepokretnost u suvlasništvu apelanata i tuženog i da je tuženi dužan isplatiti apelantima naknadu na ime vraćanja neosnovano primljenog dijela novca a prema zvaničnom zemljišno knjižnom stanju. Kantonalni sud je naveo da na osnovu sadržaja spisa proizilazi da je tuženi stvarni vlasnik predmetnih nekretnina i da je na istim već u momentu eksproprijacije bio izgrađen objekat (iz 1968. godine), a koja činjenica je očigledno bila poznata i predniku apelanta koji nije htio da učestvuje u postupku osnovu, očigledno imajući u vidu stvarno stanje nekretnina. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prednik apelanta do svoje smrti nikada nije osporio rješenje o eksproprijaciji. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je nesklad između zemljišnoknjižnog i stvarnog stanja otklonio prvotuženi izjavom na raspravi u postupku eksproprijacije, kao i sami apelanti u postupku pred prvostepenim sudom, koji su izjavili da „ne isključuju mogućnost da je u vrijeme eksproprijacije prvotuženi bio posjednik nekretnina i da se pretpostavlja da je postojao sporazum između suvlasnika o tome da on nekretnine i posjeduje“. Imajući u vidu cjelokupni postupak i to kako postupak koji je okončan pred nadležnim organima uprave, tako i postupak pred sudom po tužbi apelanata, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi osporio tužbene navode apelanta da ni prednik apelanata ni apelanti nisu držali u posjedu sporne nekretnine. Zbog navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev.
14. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa pogotovo ne proizilazi da su dokazani navodi o sticanju bez osnova iz člana 210. ZOO, jer ono što je stečeno na osnovu pravosnažnog akta upravnog organa nikako ne može zadobiti kvalifikaciju bez osnova. Kantonalni sud je naveo da se sticanje na osnovu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji i sporazuma o naknadi eksproprisane imovine, koji su zaključeni u skladu sa članom 76. Zakona o eksproprijaciji i koji imaju snagu izvršne isprave u skladu sa članom člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku (Službene novine FBiH br. 32/03, 52/03 i 33/06) nikako ne može smatrati sticanjem bez osnova. Kantonalni sud je naveo da bi ono što je tuženom isplaćeno na temelju akata upravnog organa steklo svojstvo stečenog bez osnova potrebno je „eliminisati“ upravne akte, a tužitelji su to mogli uraditi samo u upravnom postupku iz kojeg potiču ti akti, jer sud nije ovlašten „da dira u pravosnažne upravne akte“.
15. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelanti navode da sudovi nisu cijenili „niti jedan dokaz u toku postupka“, čime je grubo povrijeđen član 8. ZPP. Apelanti se žale da su kao suvlasnici ostali bez naknade za eksproprisanu imovinu, a sve iz razloga što je tuženi označen kao „stvarni vlasnik“. Apelanti navode da ovaj pojam ne postoji, kao i da je irelevantan, te da je samo tuženi i učestvovao u postupku eksproprijacije, a što sudovi nisu cijenili pa su pogrešno utvrdili činjenice. Apelanti se pozivanju na odredba čl. 14. i 15. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima SFRJ, kao i član 2. Zakona o eksproprijaciji te zaključuju da pravo na naknadu za eksproprisanu nepokretnost pripada (su)vlasniku. Takođe, apelanti navode da samo lice koje je upisano u zemljišnim knjigama se smatra vlasnikom nekretnine. Zbog proizvoljne primjene materijalno i procesnog prava apelanti zaključuju da su im povrijeđena navedena prava.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Apelanti osporavaju odluke redovnih sudova navodeći da je materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno, čime im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli postupak tužbom protiv tuženih, a da su sudovi nakon provedenog postupka donijeli presude u kojima su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, navodeći da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Naime iz obrazloženja redovnih sudova proizilazi da je postupak eksproprijacije proveden pred nadležnim upravnim organom i nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji prvotuženom je isplaćena naknada za eksproprisanu imovinu. Iz odluka redovnih sudova proizilazi da je u upravnom postupku utvrđeno zemljišnoknjižno i „stvarno stanje“. Apelanti ukazuju da se ovaj termin ne pominje niti u jednom pozitivno-pravnom propisu, a iz odluka redovnih sudova proizilazi da je stanje (zemljišno i posjedovno) utvrđeno u upravnom postupku, kao i predmet eksproprijacije, kao i da su apelanti (odnosno njihov prednik) u upravnom postupku mogli osporiti ovo pravo prvotuženom, a što nisu učinili. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud jasno naveo, polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta (da se radi o neosnovanom bogaćenju iz člana 210. ZOO) da se u konkretnom slučaju ne može raditi o neosnovanom bogaćenju, jer je osnov u pravosnažnom rješenju o eksproprijaciji koje je donio nadležni organ uprave, a nije u nadležnosti suda da se upušta u njegovo ispitivanje. Kantonalni sud je naveo da bi isplata po osnovu ovog rješenja mogla dobiti svojstvo stečenog bez osnova „eliminisanjem upravnog akta“. Ustavni sud ne smatra ovakva obrazloženja redovnih sudova proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti osim paušalnog pozivanja na „proizvoljnu primjenu procesnog prava“ u vezi sa članom 8. ZPP, odnosno njegovo kršenje, nisu konkretno naveli u čemu se isto sastoji. Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom regulirano da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane uz obavezu da savjesno i brižljivo cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Međutim, Ustavni sud iz osporenih odluka nije mogao zaključiti da „sudovi nisu cijenili niti jedan dokaz“ budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi u postupku donošenja osporenih odluka izvršili ocjenu dokaza te dali razloge zašto navodi apelanata nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović