Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/09 (K. Z.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-777/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 777/09, rješavajući apelaciju Kristijana Zadre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kristijana Zadre podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 007961 08 Gž od 19. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 007961 02 P od 25. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kristijan Zadro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić, iz Mostara, podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 007961 08 Gž od 19. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 007961 02 P od 25. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 007961 02 P od 25. februara 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi "Euroherc osiguranje" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 6.000,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 2.000,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 1.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 696,90 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant zadobio tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 7. maja 2001. godine, a za koju je odgovoran vozač vozila osiguranog kod "Euroherc osiguranja" d.d. Zagreb. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju među strankama sporno da li je tuženi pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Općinski sud je ukazao da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog protiv ranije donesene presude u ovom predmetu, ukinuo tu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, sa uputom prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove tuženog da dostavi korespondentni ugovor, sve u cilju pravilnog odlučivanja o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na pripremnom ročištu tuženi negirao postojanje korespondentnog ugovora, te da je apelant preuzeo na sebe obavezu da dostavi sudu na uvid taj ugovor, a što je u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da je apelantu naloženo da dostavi korespondentni ugovor najkasnije na ročištu za glavnu raspravu, te da je ujedno apelant upozoren da će se u suprotnom smatrati da je odustao od izvođenja tog dokaza. Općinski sud je naveo da je apelant na ročištu za glavnu raspravu od 23. novembra 2007. godine izjavio da nije uspio pribaviti korespondentni ugovor, te zatražio dodatni rok za dostavu navedenog ugovora. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je, uz saglasnost tuženog, odgodio ročište za glavnu raspravu za 25. januar 2008. godine, ali da apelant ni u naknadnom roku od dva mjeseca nije dostavo predmetni ugovor. Općinski sud je naveo da je apelant na sljedećem ročištu predložio da sud naloži tuženom da dostavi korespondentni ugovor, pozivajući se na rješenje Kantonalnog suda (uputa tog suda da se tuženi pozove da dostavi ugovor). Međutim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio taj prijedlog, budući da apelant nije učinio vjerovatnim da bez svoje krivice taj prijedlog nije mogao istaći na pripremnom ročištu u smislu odredaba člana 102. stav 2. ZPP.

3. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije mogao raspraviti samo na osnovu izvještaja Biroa za osiguranje broj 1925-1/999 od 22. aprila 1999. godine iz spisa P. 51/99-Č koji je predložio apelant, te Londonskog sporazuma koji je predložio tuženi. Općinski sud je naveo da iz predmetnog izvještaja Biroa za osiguranje proizlazi da je tuženi zaključio korespondentni ugovor sa "Euroherc osiguranjem" d.d. Makarska, te da tuženi, prema Londonskom sporazumu, preuzima obavezu regulisanja svih odštetnih zahtjeva za saobraćajne nezgode koje su na području Bosne i Hercegovine prouzrokovali osiguranici "Euroherc osiguranja" d.d. Makarska. Općinski sud je naveo da iz Londonskog sporazuma proizlazi da se radi o dvostrano obavezujućem građansko-pravnom ugovoru privatnog prava sa elementima inostranosti, te da su stranke - uredi i njihovi članovi, koji su dužni poštovati obaveze zelene karte i jamčiti da će oštećena stranka dobiti naknadu štete. Općinski sud je istakao da Londonski sporazum nije sporazum u korist trećih lica, budući da oštećeni ne može svoje pravo na naknadu štete zasnivati na tom sporazumu, već isključivo na odredbama nacionalnog zakonodavstva zemlje u kojoj se saobraćajna nezgoda dogodila, a da obrađivački ured samo obrađuje, likvidira i isplaćuje odštetni zahtjev. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 88. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine FBiH" broj 2/95) propisano da oštećeno lice, kojem je šteta nanesena upotrebom vozila sa inostranom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav l. ovog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Takođe, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 88. stav 2. istog zakona propisano da obradu i isplatu ovih šteta Biro za osiguranje može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati u skladu s međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila. Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka dostavio sudu dokaz da je tuženi u vansudskom postupku isplatio naknadu materijane štete vlasniku vozila kojim je upravljao apelant prilikom saobraćajne nezgode. Međutim, Općinski sud je ukazao da su članovi i specijalizirane organizacije ovlašteni likvidirati štetu oštećenim licima u vansudskom mirnom postupku, ali u slučaju da se u tom postupku ne postigne nagodba o naknadi štete, tada oštećeno lice može pokrenuti sudski postupak radi naknade štete samo protiv Biroa za osiguranje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi u predmetnom postupku, te je stoga odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 007961 08 Gž od 19. januara 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje u cjelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 88. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano da oštećeno lice, kojem je šteta nanesena upotrebom vozila sa inostranom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav l. ovog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su tuženi i "Euroherc osiguranje" d.d. Makarska zaključili korespondentni ugovor. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi u vansudskom postupku jednom od oštećenih iz predmetnog štetnog događaja isplatio naknadu štete. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ta činjenica nije bitna za predmetnu pravnu stvar, budući da se naknada štete može likvidirati na osnovu korespondentnog ugovora u vansudskom postupku, kao što je u tom slučaju učinjeno. Međutim, u slučaju da se ne postigne nagodba o naknadi štete u tom postupku, Kantonalni sud je naveo da oštećeno lice ima pravo da podnese tužbu radi naknade štete samo protiv Biroa za osiguranje, kao pravnog lica koje je odgovorno za štetu koja je prouzrokovana upotrebom vozila sa inostranom registracijom. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da na pravilnost prvostepene presude ne utiče činjenica da nije pribavljen korespondentni ugovor, budući da je postojanje tog ugovora utvrđeno uvidom u izvještaj Biroa za osiguranje broj 1925-1/999 od 22. aprila 1999. godine iz spisa P. 51/99-Č.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku protiv ranije donesene presude u tom predmetu, dao uputu prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove tuženog da dostavi korespondentni ugovor koji je zaključen između "Euroherc osiguranja" d.d. Makarska i tuženog. Međutim, apelant navodi da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa uputom Kantonalnog suda, čime je prekršio odredbe ZPP, te apelantu uskratio pravo na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pozvali na relevantne odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, te zaključili da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, dajući detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno ukazao da činjenica da nije pribavljen predmetni korespondentni ugovor, a čije postojanje proizlazi iz izvještaja Biroa za osiguranje broj 1925-1/999 od 22. aprila 1999. godine, ne utiče na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/09 (K. Z.) | Sudska praksa | Aktio