Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-786/09 (V. V.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-786/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-786/09, rješavajući apelaciju V. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. V. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 119 od 19. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-000293 od 29. avgusta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-I-319/01 od 28. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je, 13. marta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 119 od 19. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-000293 od 29. avgusta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-I-319/01 od 28. oktobra 2005. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj P-I-319/01 od 28. oktobra 2005. godine odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da bračnu tekovinu apelanta i Vide Vukelić (u daljnjem tekstu: tužene-protivtužiteljice) čine nekretnine upisane u z.k. ul. br. 7566 k.o. Banjaluka i to: kuća i zgrada na parceli br. k.č. 153/14 što odgovara po novom premjeru k.č. br. 595 upisana u PL br. 914/1, te putničko vozilo marke „mercedes 200 D“ i devizna novčana sredstva koja se nalaze na računu kod „Kristal banke“ Banjaluka, te da se utvrdi da je apelant na navedenoj bračnoj tekovini suvlasnik 9/10, a tužena sa 1/10 što je tužena-protivtužiteljica dužna priznati i trpjeti da se takvo stanje uspostavi u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere. Apelant je obavezan da tuženoj-protivtužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.595,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je u toku postupka tužena-protivtužiteljica podnijela protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da zajednički stečenu imovinu u braku apelanta i tužene-protivtužiteljice čine: kuća u Banjaluci, sa pratećim objektima sadržaja garaža, dvije šupe, podrum i pušnica, sve izgrađeno na zemljištu upisanom u z.k. ul. Br. 7566 k.o. Banjaluka, a po novom premjeru upisano u PL br. 914/1 k.o. Banjaluka III, putničko vozilo marke „mercedes tip 200 D“, da tuženoj-protivtužiteljici pripada na ime zajednički stečene imovine u braku, dio od 9/10 dijela nekretnina koje čine kuća i prateći objekti sa zemljištem što je apelant dužan trpiti i dozvoliti tuženoj-protivtužiteljici da se z.k. ul. br. 7566 k.o. Banjaluka upiše sa dijelom od 2,710215/6.635520 kao i sa 9/10 dijela u PL br. 914 k.o. Banjaluka III.
4. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio apelant koju je Okružni sud presudom broj 011-
0-Gž-06-000293 od 29. avgusta 2007. godine uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio u odbijajućem dijelu odluke o nekretnini i putničkom vozilu tako da se utvrđuje da bračnu tekovinu između apelanta i tužene-protivtužiteljice čine nekretnine upisane u z.k. ul. br. 7566 k.o. Banjaluka i to: kuća i zgrada na parceli broj k.č. 153/14 što odgovara po novom premjeru k.č. br. 595 upisana u PL br. 914/1 te putničko vozilo marke „mercedes 200 D“, te da je apelant na navedenoj bračnoj tekovini suvlasnik sa dijelom od 1/3, a tužena sa dijelom 2/3. Okružni sud je ukinuo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o deviznim novčanim sredstvima koja se nalaze na računu kod „Kristal banke“ Banjaluka kao i u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje. Žalba apelanta je uvažena i prvostepena odluka u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu je ukinuta i protivtužba odbačena.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da u konkretnom slučaju postoji identičnost između tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Istaknuto je da istovjetnost parnica postoji kada se isti tužbeni zahtjev zasniva na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi među istim strankama. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 60. tačka 3. Zakona o parničnom postupku propisano da dok parnica teče ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama a ako takva parnica bude pokrenuta sud će tužbu odbaciti. Nadalje je istaknuto da je tačkom 5 navedenog člana propisano da će sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.
6. S obzirom da je po istom činjeničnom i pravnom osnovu među parničnim strankama parnica počela da teče (dostavom tužbe tuženoj na odgovor) po mišljenju Okružnog suda dužnost prvostepenog suda je bila da po službenoj dužnosti protivtužbu odbaci u dijelu u kojem postoji identičnost tužbenih zahtjeva.
7. Protiv drugostepene presude revizije su izjavili apelant i tužena-protivtužiteljica. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 119 od 19. decembra 2008. godine revizije su odbijene i presuda Okružnog suda potvrđena. Zahtjev tužene-protivtužiteljice za naknadu troškova na ime sastava revizije je odbijen.
8. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je odredbom člana 272. Porodičnog zakona propisana oboriva zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine (stav1.) jer je odredbom člana 273. Porodičnog zakona određeno pravo svakom bračnom supružniku da može od suda zahtijevati da mu se odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika (stav 1.).
9. Dalje je navedeno da zajednička bračna imovina postoji samo ako su je bračni supružnici sticali tokom braka zajedničkim radom pri čemu veličina njihovog udjela u toj imovini ne ovisi isključivo od ličnog dohodka odnosno zarade već se cijene svi oblici zajedničkog privređivanja od međusobnog pomaganja, brige o porodici i domaćinstvu, do brige o vaspitanju i podizanju djece i svakoj drugoj radnji kojom se omogućava sticanje imovine.
10. Istaknuto je da su parnične stranke bile u bračnoj zajednici 46 godina, da su u braku stekli troje zajedničke djece, te da su sticali i imovinu tokom bračne zajednice. Dalje je navedeno da je nesporno da su stranke u prvih osam godina braka živjeli u zajednici sa porodicom apelanta prikupljajući novčana sredstava za kupovinu zemljišta na kome su izgradili kuću koja je predmet spora. Istaknuto je da je tužena-protivtužiteljica navela da je plac za gradnju sporne kuće kupljen zajedničkim sredstvima nje i apelanta, te ostalih članova apelantove porodice što je potvrdio i svjedok M.V., brat apelanta. On je potvrdio da su parnične stranke kupile plac u Šeheru gdje je sgrađena sporna kuća i 17 dunuma zemlje u Pervanu s tim da je u dogovoru sa apelantom on uzeo zemlju u Pervanu, a apelant plac u Banjaluci.
11. Nadalje je navedeni svjedok svojim iskazom potvrdio navode tužene-protivtužiteljice o tome da je njen otac finansijski pomogao pri gradnji kuće prodajući zemlju i štalu i od tog novca su plaćeni majstori i kupovina cigle. Prodaju zemlje od strane oca tužene-protivtužiteljice potvrđuje i iskaz svjedoka M.V. koji je zajedno sa svojim sinom kupio tu zemlju.
12. Također navedeno je da je apelant za vrijeme bračne zajednice bio zaposlen u preduzeću „Rudi Čajevac“ u Banjaluci odakle je penzionisan 1987. godine. Istaknuto je da tokom postupka apelant nije izvodio dokaze kojima bi dokazivao da je ostvarivao i neka dodatna primanja pored ostvarene plate, kao što je tužena-protivtužiteljica dokazala da je prije odlaska u Švicarsku ostvarivala prihode štrikanjem, ručno i potom mašinski kada joj je brat apelanta kupio mašinu za štrikanje. Pored navedenog utvrđeno je da je tužena vodila i brigu o zajedničkom domaćinstvu.
13. Vrhovni sud je istakao da su saslušani svjedoci M.V. i Lj. T. djeca stranaka koji su tuženu opisali kao veoma vrijednu osobu, štedljivu i kućevnu. Po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su u svojim odlukama jasno obrazložili zaključak da je tužena više doprinosila tokom sticanja bračne imovine ne samo za vrijeme dok je bila u Banjaluci već posebno kada je 17 godina radila u Švicarskoj kada je premetna kuća i najvećim dijelom renovirana.
14. Vrhovni sud je naveo da je izvedenim dokazima tužena dokazala da su svi veći radovi na obnovi i renoviranju kuće poslije zemljotresa iz 1969. godine učinjeni nakon što je otišla u Švicarsku i od sredstava koje je tamo zarađivala. Tužena-protivtužiteljica nije sporila da je nakon zemljotresa iz 1969. godine apelant podigao kredit u preduzeću „Rudi Čajeveć“ a njena tvrdnja da su od tih sredstava postavljeni samo potporni stubovi i ništa više i da je od preostalog iznosa apelant kupio auto potvrđena je iskazima svjedoka Lj.T. i M.V.
15. Vrhovni sud je naveo da je tužena u Švicarsku otišla 1980. godine kada su svo troje djece već bile punoljetne osobe, upisane na fakultete i nije bilo neophodno da apelant ulaže dodatne napore za brigu o njima. Obzirom da su u pitanju bile odrasle osobe koje su studirale veći je problem predstavljalo obezbjeđivanje finansijske podrške što je bio i osnovni razlog da se tužena odlučila otići u Švicarsku.
16. Pri tome je utvrđeno da je tužitelj neko kraće vrijeme oko tri godine boravio i radio u Švicarskoj. U to vrijeme je i kupljeno sporno vozilo „Mercedes“ za koje apelant tvrdi da je isključivo kupljeno njegovim sredstvima zbog potreba posla što nije prihvatljivo jer je kupljeno za vrijeme trajanja bračne zajednice pa zbog toga je zajednička imovina a nije posebna imovina apelanta.
17. U pogledu revizionih tvrdnji apelanta da je svom bratu M.V. „ostavio očinstvo u Pervanu a da mu je ovaj pomogao pri kupovini placa u Šeheru“, Vrhovni sud je naveo da navedeni saslušani svjedok u raspravi to nije potvrdio. Nadalje po nalaženju Vrhovnog suda neosnovane su revizione tvrdnje apelanta da su zajednički stečenim sredstvima isplatili maćehu kako bi njoj ostala sva očeva imovina jer na tu okolnost nije izvodio dokaze niti je navodio kada je ta isplata bila i o kom se iznosu radilo.
18. Po nalaženju Vrhovnog suda cijeneći sve navedene odlučne činjenice drugostepeni sud je pravilno utvrdio da zajedničku bračnu tekovinu stranaka predstavlja kuća sa pomoćnim objektima u Šeheru i putničko vozilo marke „mercedes“, te da je udio tužene u zajedničkom sticanju veći od udjela apelanta pri čemu je imao u vidu dužinu trajanja bračne zajednice, da je plac u Šeheru kupljen zajedničkim sredstvima koja su dijelom ostvarena za vrijeme zajednice stranaka sa porodicom apelanta, da je apelant bio u radnom odnosu do 1987. godine ali ne sa velikim primanjima, da je tužena-protivtužiteljica vodila brigu o djeci, porodici i privređivala ručnim i mašinskim štrikanjem, da je kuća bila nedovršena u vrijeme zemljotresa u Banjaluci 1969. godine kada je i znatnije oštećena i da su svi znatniji radovi obnove i renoviranja kuće urađeni upravo u vremenu dok je tužena radila u Švicarskoj. Po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pravilno cijenio da zajednički doprinos u sticanju bračne imovine čini i to što je apelant ugovarao poslove i majstore, nabavljao materijal, pratio radove na renoviranju kuće.
19. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredbi čl. 272. i 273 Porodičnog zakona utvrdio da su udjeli stranaka u sticanju zajedničke imovine različiti i da je obzirom na njihov doprinos u tom sticanju udio apelanta od 1/3 dijela, a udio tužene od 2/3 dijela.
20. Po mišljenju Vrhovnog suda revizione tvrdnje stranaka u dijelu koji se odnosi na novčana sredstva na štednoj knjižici kod „Kristal Banke“ Banjaluka ne utiču na pravilnost drugostepene odluke i ne mogu biti predmet razmatranja po revizji iz razloga što je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
21. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da je u konkretnom slučaju veoma bitna činjenica da je apelantu u kupovini placa i gradnji kuće pomogao njegov brat i njegova majka, te da se on zbog toga odrekao svoje očevine u korist brata. Navodi da je sporna kuća useljenja 1962. godine odnosno 18 godina prije nego što je bivša supruga otišla u Švajcarsku. Kuća je renovirana poslije zemljotresa 1969/70 godine tj. 11 godina prije odlaska bivše supruge u Švajcarsku. Nadalje po apelantu je bitna činjenica da je on u imovinu uložio kompletan radni staž (32 godine, 5 mjeseci i 8 dana) stečen u preduzeću „Rudi-
Čajevac“ Banjaluka kao VKV majstor-radiomehaničar. Također smatra da je bitno da je i on bio u inostranstvu 3 godine gdje mu je plata bila duplo viša od bivše supruge. Po njegovom mišljenju stečenu imovinu bi trebalo podijeliti na dva jednaka dijela. Navodi da su po njegovom mišljenju sudovi „Osnovni sud, a djelimično i Vrhovni sud“ bili pristrasni jer su prihvatili sve ono što je izjavila tužena-protivtužiteljica.
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
24. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
25. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja. Dalje Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Također Ustavni sud nalazi da ni navodna pristrasnost suda nije potkrijepljena bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja iste u konkretnom slučaju Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović