Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-79/09 (AD «Veterinarska stanica» Novi Grad)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-79/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-79/09, rješavajući apelaciju AD «Veterinarska stanica» Novi Grad na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Veterinarska stanica» Novi Grad podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-07-000 104 od 13. oktobra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1621/04 od 13. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P-230/03 od 21. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Veterinarska stanica» Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Đorđe Pravuljac, advokat iz Novog Grada, podnio je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-07-000 104 od 13. oktobra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1621/04 od 13. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnem tekstu: Osnovni sud) broj P-230/03 od 21. juna 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-230/03 od 21. juna 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana, broj 130-01/00 od 31. oktobra 2000. godine zaključenog između prednika apelanta ODJP Veterinarska stanica Novi Grad i tuženog Mile Carića (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se naloži tuženom da preda apelantu u posjed stan koji se nalazi u poslovno stambenoj zgradi apelanta u Novom Gradu, ulica Kralja Petra I oslobodioca, broj 11 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Navedenom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je od strane prednika apelanta donesena odluka broj 112-01/00 od 5. septembra 2000. godine kojom je tuženom dodijeljen na korištenje predmetni stan. Također, je utvrđeno da je na temelju navedene odluke 31. oktobra 2000. godine zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana između prednika apelanta i tuženog. Osnovni sud je dalje naveo da je apelant tokom postupka potvrdio da je predmetni stan i prije rata bio stan na kojem je nosilac stanarskog prava bio M.C. do 1984. godine, kada je stan izgorio u požaru, te da je kao takav proglašen neupotrebljivim za stanovanje i da se ne vodi u evidencijama apelanta kao stan. Također, je utvrđeno da je predmetni stan osposobljen za stanovanje prije useljenja tuženog. Osnovni sud je naveo da tokom postupka apelant nije ponudio niti jedan dokaz o tome da predmetni stan ne predstavlja stan u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji akt kojim bi bila izmijenjena namjena predmetnog stana u službeni stan ili poslovne prostorije i da u odluci o dodjeli stana na korištenje tuženom nije navedeno da se radi o službenom stanu ili nužnom smještaju. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je našao da iz izvedenih dokaza ne proizilazi da predmetni stan nema karakter stana u smislu ZOSO na kome se ne može steći stanarsko pravo, te da ugovor o korištenju predmetnog stana nije zaključen protivno prinudnim propisima, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Okružnom sudu, koji je presudom broj Gž-1621/04 od 13. novembra 2006. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom Okružni sud je odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da je aktom davaoca stana promijenjen karakter predmetnog prostora kao stana, niti je dokazao da je predmetni prostor predstavljao nužni smještaj. Okružni sud je dalje naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je ugovor o korištenju stana zaključen suprotno Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu) i Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Navedeno je da se prema odredbi člana 19. stav 1. Zakona o početnom bilansu vrijednost stanova u svojini preduzeća iskazuje u neutralnom podbilansu, dok je članom 27. istog zakona propisano kažnjavanje preduzeća koje izvrši promjenu strukture kapitala. To znači, kako je dalje naveo Okružni sud, da bi bilo suprotno odredbama navedenog zakona mijenjati strukturu kapitala, pa bi zaključenje ugovora o korištenju stana na stanu koji nije zaveden u neutralni podbilans, zaista bilo suprotno navedenom prinudnom propisu. Međutim, da bi taj uslov bio ispunjen, kako je dalje navedeno, potrebno je da u neutralnom podbilansu ne bude spornog stana u momentu zaključenja ugovora o korištenju stana, jer bi se u suprotnom zaključenje tog ugovora moglo smatrati promjenom strukture kapitala. Apelant nije dokazao, kako je utvrdio Okružni sud, da je početni bilans stanja bio sačinjen u vrijeme zaključenja spornog ugovora, jer na tabeli o vrijednosti stanova koji se prenose u neutralni podbilans nema datuma, zbog čega nema dokaza da je početni bilans stanja bio sačinjen u vrijeme zaključenja ugovora 2000. godine, a sve kasnije promjene ne mogu biti od uticaja na stečeno pravo tuženog.
6. Apelant je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je presudom broj 118-0- Rev-07-000 104 od 13. oktobra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravilne odluke nižestepenih sudova. Vrhovni sud je smatrao da je neosnovan prigovor iz revizije da je sporni ugovor o korištenju stana zaključen protivno odredbama ZOSO, te da je protivan Zakonu o početnom bilansu i Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Dalje je navedeno da tvrdnja apelanta da je ugovor zaključen suprotno odredbama ZOSO svodi se na tvrdnju da predmetni stan ne predstavlja stan u smislu člana 3. navedenog zakona. Iz dokaza, kako je dalje naveo Vrhovni sud, provedenih tokom postupka proizilazi da predmetni stan po svojoj strukturi ispunjava uslove iz člana 3. stav 1. ZOSO i da je iste prostorije „koristio raniji radnik prednika tužitelja [apelanta] Midhat Cakić, te da je u njega uselio na osnovu ugovora o korištenju stana, čime je postao nosilac stanarskog prava. Ove prostorije Mithat Cakić je koristio do 1984. godine kada su one oštećene u požaru“. Nadalje je navedeno da apelant nije, osim vlastite tvrdnje predložio, niti izveo dokaze kojim bi se utvrdila činjenica da predmetne prostorije predstavljaju službeni stan u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. ZOSO. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, da bi se neki stan smatrao službenim, potrebno je da se kao takav utvrdi samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje kako to propisuje član 4. stav 1. tačka 3. ZOSO. Iz navedenih dokaza ne proizilazi postojanje takvog akta prednika apelanta, tako da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da se stan dodijeljen tuženom ne može smatrati službenim stanom, jer ne ispunjava uslove iz navedene odredbe ZOSO. Također je bez značaja, po mišljenju Vrhovnog suda, tvrdnja apelanta da je predmetni stan prije useljenja tuženog korišten kao arhiva, odnosno kao poslovni prostor apelanta. Pri činjenici da je na predmetnom stanu postojalo stanarsko pravo do 1984. godine, a da od tada nije vršena prenamjena tog prostora, budući da apelant nije ponudio dokaz u smislu postojanja rješenja nadležnog organa uprave o izmjeni namjene, pravilno su nižestepeni sudovi utvrdili da iz izvedenih dokaza ne proizilazi zaključak da stan koji je dodijeljen na korištenje tuženom predstavlja poslovni prostor.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude dalje naveo da je neosnovana i tvrdnja apelanta da je zaključeni ugovor o korištenju predmetnog stana protivan Zakonu o početnom bilansu i Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, a samim tim i da je ništav po odredbi člana 103. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je istakao da apelant nije naveo kojim odredbama navedenih zakona je protivan predmetni ugovor o korištenju stana. Istina je, kako je dalje navedeno, da je članom 19. Zakonu o početnom bilansu propisano da se u neutralnom podbilansu iskazuje vrijednost stanova u svojini preduzeća na dan sastavljanja početnog bilansa preduzeća, a da je članom 23. istog zakona propisano da preduzeću nije dozvoljena prodaja stalnih sredstava, niti promjena vlasničke strukture kapitala od dana stupanja na snagu zakona do dana odobrenja programa privatizacije. Pravilno su nižestepeni sudovi, kako je istakao Vrhovni sud, zaključili da iz izvedenih dokaza ne proizilazi da predmetni stan nije unesen u neutralni podbilans. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, bez obzira na tu činjenicu, unošenje ili neunošenje stana u odgovarajući podbilans u postupku izrade početnog bilansa kapitala ne može uticati na njegovo svojstvo i status stana u smislu člana 3. ZOSO. Osim toga davanje stana na korištenje ne znači njegovo otuđenje iz imovine preduzeća u smislu člana 23. Zakona o početnom bilansu, niti promjenu vlasničke strukture kapitala kako to smatra apelant, tako da je i ovaj prigovor iz revizije, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovan.
9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da se u konkretnom slučaju radi o prostoru koji se nalazi u sklopu zgrade stare Veterinarske ambulante u Novom Gradu. U ranijem periodu, to jeste do 13. aprila 1984. godine navedeni prostor je bio stan u kome je stanovao M.C. Nakon što je predmetni stan izgorio, od SIZ-a stanovanja je traženo isknjižavanje tog prostora kao stana. Zbog opasnosti od propadanja i drugog dijela zgrade u kojoj je poslovni prostor, Veterinarska stanica je sanirala prostor i kasnije ga koristila kao arhivu. Kako se ukazala potreba sa smještajem tuženog, koji je primljen na rad kod apelanta kao doktor veterinarske medicine, navedeni prostor mu je dat na privremeno korištenje, a potom je o trošku apelanta izvršena adaptacija i sanacija tog prostora. I pored toga što je u predmetnom prostoru stanovao tuženi, u poslovnim knjigama apelanta taj prostor nije evidentiran kao stan, već poslovni prostor. Apelant je dalje istakao da u postupku privatizacije državnog kapitala navedeni prostor je zajedno sa ostalim dijelom imovine preduzeća u sklopu privatizacione mase predstavljao dio državnog kapitala koji je bio predmet prodaje. Dalje je naveo da je sporno da li je zakonski zastupnik apelanta donio zakonitu odluku o dodjeli stana na korištenje od 5. septembra 2000. godine, te ugovor o korištenju stana od 31. oktobra 2000. godine, to jeste iako su mu morale biti poznate navedene činjenice, da li je ugovor zaključen suprotno prinudnim propisima. Apelant smatra da je navedeni ugovor o korištenju stana zaključen suprotno ZOSO, Zakonu o početnom bilansu i Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Po mišljenju apelanta sporni ugovor je pravno ništav, zbog toga što predmetni prostor nije iskazan u strukturi kapitala u neutralnom podbilansu kao stan, već kao dio državnog kapitala koji je bio predmet kupoprodaje na tenderu. U početnom bilansu stanja apelant je iskazao pet stanova preduzeća na kojima je postojalo stanarsko pravo, isknjiženi su u tzv. neutralnom podbilansu, pravo vlasništva nad njima je preneseno na Ministarstvo urbanizma RS i oni su postali državni stanovi podobni za otkup u skladu s zakonom. Međutim, apelant je predmetni prostor zajedno sa ostalim državnim kapitalom (osim pet stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo i koji su iskazani u neutralnom podbilansu) u postupku privatizacije kupio na tenderu i platio kupoprodajnu cijenu. Ostavljajući na pravnoj snazi ugovor o korištenju predmetnog stana osporenim odlukama sudova, tuženom je data mogućnost da predmetni stan otkupi u postupku otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Za vrijednost predmetnog stana (koju je apelant platio) apelant je oštećen jer bi za taj dio bila umanjena cijena državnog kapitala na tenderu u postupku privatizacije. Zbog navedenog apelant smatra da su mu povrijeđena navedena prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u parničnom postupku provedenom na tri sudske instance utvrdili da apelant nije dokazao da sporni stan nema karakter stana u smislu ZOSO, odnosno da se radilo o poslovnom prostoru ili nužnom smještaju u smislu ZOSO. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da, bez obzira na činjenicu da li je predmetni stan unesen ili ne u odgovarajući podbilans u postupku izrade početnog bilansa kapitala, ta činjenica ne može uticati na svojstvo i status predmetnog stana u smislu člana 3. ZOSO, kao i da davanje stana na korištenje ne znači njegovo otuđenje iz imovine preduzeća u smislu člana 23. Zakona o početnom bilansu, niti promjenu vlasničke strukture kapitala apelanta. Redovni sudovi su dovoljno jasno obrazložili o svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović