Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-833/09 (F. R.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Devizna štednja
- Stara devizna štednja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 16
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-833/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 833/09, rješavajući apelaciju Franje Rajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Rajića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001772 od 20. januara 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002252 od 18. juna 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-
007040 od 27. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnio je 18. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001772 od 20. januara 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002252 od 18. juna 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-
007040 od 27. marta 2007. godine.
2. Odlučujući u ponovnom postupku o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv «Union banke» Sarajevo i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate, Općinski sud se Rješenjem broj 065-0-P-06-007040 od 27. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002252 od 18. juna 2007. godine, proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Stavom II navedenog rješenja tužba je odbačena i ukinute su sve provedene radnje. U stavu III rješenja sud je naveo da će nakon pravosnažnosti rješenja predmet po službenoj dužnosti prenijeti na verifikaciju i izmirenje Agenciji za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Agencija).
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je tokom parničnog postupka, a prije donošenja presude, stupio na snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje («Službeni glasnik BiH» broj 28/06; u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obaveza), koji je u članu 28. propisao da sve predmete koji na dan stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza. Prema članu 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), sud tokom cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, a s obzirom na to da je u toku trajanja parničnog postupka utvrđena nadležnost drugog organa za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, primjenom člana 16. stav 2. proglasio se stvarno nenadležnim za raspravljanje, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio. Na kraju je Općinski sud naveo da će, u smislu člana 5. stav 1. tačka
1. Uredbe o postupku verifikacije tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u FBiH («Službene novine FBiH» broj 33/06; u daljnjem tekstu: Uredba), spis po pravosnažnosti rješenja dostaviti Agenciji na verifikaciju.
4. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge iznesene u prvostepenoj presudi navodeći da Zakon o izmirenju obaveza u članu 28. propisuje da svi predmeti koji nisu riješeni pravosnažnom odlukom nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, donio Rješenje broj 070-0-Rev-07-001772 od 20. januara 2009. godine kojim je reviziju odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je apelantov prigovor o povredi odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom neosnovan. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, apelant i ne navodi u reviziji koje su to odredbe ZPP pogrešno primijenjene ili nisu primijenjene uopće i da je to imalo utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke pa je ovaj prigovor ocijenjen kao paušalan i nedokazan. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa članom 231. ZPP ocijenivši sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke i o tome dao jasne, potpune i obrazložene razloge koje i taj sud prihvata.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Također, on smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili član 28. Zakona o izmirenju obaveza, što je u suprotnosti sa odredbom člana 16. ZPP, kada su se proglasili stvarno nenadležnim u konkretnoj pravnoj stvari, te mu na taj način onemogućili i pristup sudu. Apelant je istakao da je svoja novčana sredstva deponirao kod prednika prvotuženog pod određenim ugovornim uslovima, te smatra da se na nastali građanskopravni odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Također je istakao da se treba tretirati kao strano fizičko lice jer je imao dugogodišnje prebivalište u Njemačkoj a sada živi i radi u Zagrebu a Zakon o izmirenju obaveza na koji se pozivaju redovni sudovi odnosi se na domaća fizička lica. Apelant je na kraju istakao da je u toku trajanja parničnog postupka obavio veliki broj neophodnih procesnih radnji koje je proveo njegov punomoćnik-advokat, međutim, osporenim odlukama svi troškovi su «anulirani bez prava na ostvarivanje naknade parničnih troškova na koje je imao pravo prema odredbama ZPP».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za apelantove navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi očigledno neosnovani budući da iz stanja spisa proizlazi da je apelant imao pravo na pristup sudu i to na tri sudske instance. Okolnost da je apelantov tužbeni zahtjev odbačen zbog stvarne nenadležnosti suda, u situaciji kad je stupio na snagu Zakon o izmirenju obaveza kojim je propisano da svi predmeti koji na dan stupanja zakona nisu pravosnažno riješeni sud po službenoj dužnosti prenosi na verifikaciju i izmirenje Agenciji, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na povredu prava na pristup sudu.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporene odluke zasnovali na odredbi člana 28. Zakona o izmirenju obaveza kojim je propisano da sve predmete koji na dan stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni sud, a što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, odbacio tužbu i ukinuo sve provedene radnje, te primjenom člana 5. stav 1. tačka 1. Uredbe predmet po službenoj dužnosti dostavio na verifikaciju i izmirenje Agenciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u situaciji kada je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, odlučeno da se redovni sud proglasi stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, da se tužba odbaci i ukinu sve provedene radnje i predmet dostavi nadležnoj Agenciji budući da je odredbom člana 16. stav 1. ZPP regulirano da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost. U vezi sa apelantovim navodima da mu sud nije dosudio troškove postupka, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu člana 386. ZPP, osnovni kriterij prema kojem se određuje koja je stranka obavezna nadoknaditi parnične troškove kriterij uspjeha u parnici. U konkretnom slučaju, postupak pred redovnim sudovima okončan je tako što se redovni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je predmet nakon pravosnažnosti rješenja dostavljen na verifikaciju i izmirenje Agenciji, zbog čega se pokazuje neosnovano apelantovo pozivanje na propust suda da mu dosudi troškove parničnog postupka, osobito imajući u vidu da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da apelant ove navode nije isticao u postupku pred redovnim sudovima. Dakle, podržavajući svoju dosadašnju praksu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 51/07 od 29. aprila 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ističe da apelant ovaj prigovor ne može koristiti prvi put u postupku pred Ustavnim sudom.
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović