Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/10 (M.I.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dijete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-837/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 837/10, rješavajući apelaciju M.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.I. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 001752 10 Gž od 20. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 001752 08 P od 24. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja kao staratelj A.P.¸ (u daljnjem tekstu: štićenica), kojeg zastupa Almin Hrustić advokat iz Kaknja, podnio je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 001752 10 Gž od 20. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 001752 08 P od 24. novembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. oktobra 2011. godine

2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 001752 08 P od 24. novembra 2009. godine razveden je brak zaključen 21. aprila 2007. godine između štićenice i S.P. (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Matičnim uredom Općine Kakanj i utvrđeno da će njihovo malodobno zajedničko dijete rođeno 7. februara 2008. godine živjeti sa ocem - tuženim. koji će ostvarivati roditeljsko staranje nad njim te da će majka djeteta-štićenica održavati lične kontakte sa djetetom na način da će svake druge i četvrte nedjelje u mjesecu posjećivati dijete i boraviti s njim u periodu od 12,00 do 15,00 sati u prisustvu svog starateljaapelanta i tuženog kao oca maloljetnog djeteta ili drugih odraslih članova domaćinstva oca djeteta. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je štićenica 24. novembra 2008. godine podnijela tužbu za razvod braka u kojoj je navela da su bračni odnosi između nje i tuženog trajno poremećeni već duži vremenski period zbog neslaganja naravi i da je njihov zajednički život postao nepodnošljiv zbog čega ne želi više živjeti sa tuženim. Navedeno je da je u toku postupka štićenici po prijedlogu apelanta (koji je njen otac) potpuno oduzeta poslovna sposobnost rješenjem Općinskog suda u Visokom broj 41 0 V 002526 08 V od 19. marta 2009. godine dok je rješenjem JU Centra za socijalni rad u Visokom (u daljnjem tekstu: Centar) broj 01/8-550-36 od 5. juna 2009. godine štićenica stavljena pod starateljstvo apelanta. Nadalje je navedeno da je apelant nakon pravosnažnog okončanja navedenih postupaka po svom punomoćniku predložio nastavak postupka po tužbi za razvod braka štićenice, a koji je Općinski sud bio prekinuo rješenjem od 12. februara 2009. godine. Općinski sud je naveo da je u nastavku postupka apelant naveo da su se od podnošenja tužbe pa do održavanja pripremnog ročišta promijenile okolnosti odnosno da je štićenici potpuno oduzeta poslovna sposobnost pa je predložio da sud odluči da li postoje elementi za razvod braka ili za njegovo poništenje. Nadalje, Općinski sud je naveo da su u postupku pred tim sudom provedeni dokazi pobliže navedeni u presudi te da je iz zapisnika Centra utvrđeno da je prije podnošenja tužbe za razvod braka provedeno posredovanje i da je prema mišljenju ovlaštenog posrednika među strankama došlo do teškog i trajnog poremećaja bračnih odnosa, da je daljnji zajednički život nemoguć a da je loše zdravstveno stanje štićenice uzrok poremećenih bračnih odnosa. Iz zapisnika je utvrđeno da je ovlašteni posrednik konstatirao i da nije vrijeme za pokretanje postupak za razvod braka a što se tiče daljnjeg boravka maloljetnog djeteta sa tuženim ocem da organ starateljstva sa područja općine Kakanj preispita mogućnost daljnjeg boravka djeteta u toj sredini ili da se iznađe drugi odgovarajući smještaj za dijete.

4. Također je utvrđeno da se štićenica razboljela nakon šestog razreda osnovne škole i da je, s tim u vez,i prvi put hospitalizirana na Neuropsihijatrijskoj klinici u januaru 1996. godine, da je od tada pod stalnim nadzorom ljekara te da je nakon poroda i bolničkog liječenja štićenica još kratko vrijeme živjela sa tuženim kada su radi njenog lošeg zdravstvenog stanja svu brigu oko maloljetnog djeteta preuzeli roditelji tuženog. Navedeno je i da je iz mišljenja Centra za socijalni rad Kakanj-socijalne anamneze utvrđeno da je tuženi. završio osmogodišnju školu, da je nezaposlen i prijavljen na Biro za zapošljavanje i da je u Centru u Zenici evidentiran kao kategorisano lice od juna 1986. godine i to kao lako mentalno retardirana osoba. Prema navodima iz presude tuženi je rođen kao drugo dijete od ukupno troje djece, i da je bio bez većih smetnji u dotadašnjem životu i razvoju a da se u slobodno vrijeme bavi poljoprivrednim i stočarskim poslovima i da nije evidentiran kao osoba sklona asocijalnim oblicima ponašanja. Navedeno je i da se maloljetno dijete koje živi sa ocem i njegovom porodicom normalno razvija, da je emotivno vezan za porodicu tuženog i samoga tuženog koji u podizanju djeteta ima podršku i pomoć svih svojih srodnika te da su u navedenoj porodici odnosi skladni a zdravstveno stanje zadovoljavajuće. Prema mišljenju socijalnog radnika tog centra, a u vezi sa navedenim, maloljetno dijete može i dalje boraviti u porodici tuženog a štićenica može nesmetano kontaktirati sa djetetom u kući tuženog u prisustvu srodnika iz razloga što ima duševne smetnje i neprilagođeno stanje radi pogoršanja zdravlja a sve u cilju zaštite interesa i života djeteta.

5. Općinski sud je naveo da je u postupku, imajući u vidu kategorizaciju utvrđenu 1986. godine, izvršeno i neuropsihijatrijsko vještačenje tuženog te da je neuropsihijatar zaključio da je tuženi sposoban da se stara o svom maloljetnom djetetu kao roditelj, da kod tuženog ne postoji duševna bolest odnosno poremećaj u strukturi ličnosti koji bi uticali na nepovoljan psihosocijalni razvoj djeteta te da je, u odnosu na dijagnozu koju je postavila komisija za kategorizacije, u toku emocionalnog i kongitivnog sarzijevanja tuženog došlo do poboljšanja intelektualnih sposobnosti i funcionalnosti, te da iz svega proizilazi da kod tuženog nema „emocionalnih, socijalnih ili ponašajnih problema niti pridruženih psihičkih poremećaja“. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je kod štićenice i tuženog došlo do teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa te da, obzirom da je štićenici u međuvremenu potpuno oduzeta poslovna sposobnost, više nema ostvarivanja svrhe braka pa je Općinski sud shodno odredbama člana 41. Porodičnog zakona donio odluku o razvodu braka.

6. Osim toga, Općinski sud je na osnovu svega navedenog, a na osnovu odredbi člana 142. stav 2. i člana 304. Porodičnog zakona donio odluku da će maloljetno dijete nakon razvoda braka živjeti sa tuženim. Pri tom je Općinski sud naveo da je cijeneći prevashodno interese djeteta, njegovo pravo na porodični život te s druge strane i pravo roditelja (koji će imati nezamjenjivu ulogu u odrastanju djeteta) da živi sa svojim djetetom, te da otac djetetatuženi ni na kakav način ne ugrožava interese djeteta u situaciji kada je majci potpuno oduzeta poslovna sposobnost, „dijete ima pravo na odrastanje sa osjećajem sigurnosti, pripadnosti, identiteta, voljenosti, željenosti i prihvaćenosti, što zasigurno u institucionalnom smještaju ne bi moglo imati, sud je odlučio da malodobno dijete nastavi živjeti sa ocem. U toku postupka nisu utvrđene nikakve indikacije na osnovu kojih bi se tuženom oduzelo pravo da živi sa djetetom, a djetetu uskratilo pravo na roditeljskih dom, dok s druge strane majka malodobnog djeteta sticajem okolnosti nema pravo roditeljskog staranja u smislu člana 141. stav 2. Porodičnog zakona, jer je i sama u potrebi skrbništva.“ Navedeno je i da je na osnovu člana 145. st. 1. i 3. i člana 304. Porodičnog zakona sud donio odluku o načinu održavanja ličnih kontakata štićenice sa maloljetnim djetetom smatrajući da je način koji je određen u izreci presude u najboljem interesu djeteta a imajući u vidu prirodu bolesti štićenice zbog čega joj je viđanje djeteta ograničeno prisustvom tuženog i njegovih članova porodice kao i apelanta i to posjetama štićenice u kući tuženog.

7. Konačno, Općinski sud je naveo da nije mogao odlučivati o prijedlogu apelanta da se brak eventualno poništi budući da tužba nije bila usmjerena u tom pravcu, a apelant prema sadržaju punomoći nije bio ovlašten na podnošenje tužbe za poništenje braka u smislu člana 291. stav 2. Porodičnog zakona.

8. Protiv navedene presude apelant, kao zakonski zastupnik štićenice u svojstvu staratela, je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 36 0 P 001752 10 Gž od 20. januara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da osporena presuda nije zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka te da u žalbi nije navedena niti jedna od odredbi ZPP-a s tvrdnjom da tu odredbu prvostepeni sud nije primijenio ili da ju je nepravilno primijenio i da bi to bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Prema obrazloženju Kantonalnog suda uvidom u stanje spisa, a posebno u zapisnike sa rasprava pobliže navedenih u presudi i sadržaj osporene presude, vidljivo je da u konkretnom slučaju nije bilo nedostataka procesne prirode koji bi se odnosili na stranačku sposobnost i zastupanja a na šta pazi drugostepeni sud po službenoj dužnosti. Navedeno je i da se u žalbi navodi da je prvostepeni sud povrijedio načelo isključenja javnosti tako što je omogućio prisustvovanje bratu tuženog na svim raspravama te da se taj navod može dovesti u vezu sa odredbom člana 209. ZPP-a „ali da i pored toga ostaje nepoznato da li je ta povreda isključenja načela javnosti bila od uticaja na zakonitost i pravilnost osporene odluke jer žalba u tom pogledu ne sadrži nikakvo obrazloženje“. Osim toga, navedeno je i da ova žalbena tvrdnja ne odgovara stanju u spisu jer je iz zapisnika vidljivo da je brat tuženog prisustvovao samo nastavku pripremnog ročišta održanog 9. juna 2009. godine i to uz odobrenje suda što, prema obrazloženju Kantonalnog suda, iako je javnost u bračnim sporovima isključena, nije bilo od uticaja na zakonitost i pravilnost osporene presude osobito što je apelant, staralac štićenice, zapisnike sa ročišta potpisao bez ikakvih primjedbi na sadržaj.

9. Nadalje, obrazloženo je i da osporena presuda nije zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer je prvostepeni sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio i to kako one koje se tiču uvjeta za razvod braka tako i one koje se tiču odluke o tome s kojim će roditeljem maloljetno dijete živjeti, roditeljskog staranja i održavanja osobnih i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem s kojim ne živi. Kantonalni sud je naveo i da činjenice odlučne za odluku o razvodu braka-da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni-nisu bile sporne među strankama te da u takvoj procesnoj situaciji nije bilo nikakve dvojbe da se saglasno odredbama čl. 41. i 42. Porodičnog zakona predmetni brak razvede. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je neosnovan i navod iz žalbe da je predmetni brak prvostepeni sud trebao poništiti jer „sve kada bi se i prihvatilo tačnim da je štićenica u vrijeme zaključenja braka bila nesposobna za rasuđivanje (iako iz stanja spisa i rezultata dokaznog postupka tako nešto ne proizilazi) ova okolnost ne bi bila od značaja u konkretnom sporu jer, shodno zakonskim odredbama, sud u parnici odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku a konkretnim tužbenim zahtjevom je tražen razvod braka a ne njegovo poništenje“. Osim toga, navedeno je da je odredbama člana 207. ZPP-a i odredbama člana

279. Porodičnog zakona propisano da u žalbi nije dopušteno iznositi nove činjenice osim ako žalitelj dokaže da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave što u konkretnom predmetu nije slučaj.

10. Kantonalni sud je obrazložio i da je neosnovan žalbeni prigovor koji se tiče povjeravanja maloljetnog djeteta na staranje ocu i načina održavanja osobnih odnosa djeteta sa štićenicom jer je, prema ocjeni tog suda, odluka donesena u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Prvostepeni sud je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, donio navedenu odluku dajući pri tom iscrpne, razumljive i logične razloge koje prihvata i Kantonalni sud budući da navedena odluka ni u čemu nije u suprotnosti sa odredbom člana 304. stav 2. Porodičnog zakona, kako se neosnovano tvrdi u žalbi, već naprotiv, prijedlog koji je apelant stavio u postupku pred prvostepenim sudom a koji ponavlja i u žalbi-da se dijete povjeri na čuvanje i odgoj odgovarajućoj ustanovilišen je svakog osnova. Ovo stoga jer, kako obrazlaže Kantonalni sud, sud može, shodno odredbama člana 142. stav

5. Porodičnog zakona, odlučiti o smještaju djeteta u odgovarajuću ustanovu samo kada su oba roditelja nesposobna starati se o djetetu, što na konkretan slučaj nije moguće primijeniti budući da iz provedenih dokaza proizilazi da je tuženi-otac maloljetnog djeteta u potpunosti sposoban da ostvaruje roditeljsko staranje, a apelant u toku postupka nije ponudio nikakve dokaze iz kojih bi proizilazilo suprotno. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Apelant smatra da je osporenim presudama štićenici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je procesno pravo pogrešno primijenjeno jer je u toku cijelog postupka, u kojem je zakonom određeno isključenje javnosti, dopušteno da na raspravama prisustvuje brat tuženog, te iz razloga što je dopušteno da u prvostepenom postupku štićenicu zastupa advokatska pripravnica koja nije imala iskustva u navedenim sporovima te da je, s tim u vezi, propustila da na pripremnom ročištu predloži da mjesno nadležni centar za socijalni rad poduzme sve radnje u cilju ispitivanja mogućnosti daljnjeg boravka maloljetnog djeteta sa ocem zbog čega apelant smatra da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo te dijete dodijeljeno ocu na čuvanje i staranje. Apelant smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i time što je drugostepeni sud odbio njegov žalbeni prijedlog da se formira posebno stručno tijelo koje bi ispitalo materijalno-tehničke i druge uvjete boravka maloljetnog djeteta sa ocem kao i da se razmatraju stručna pitanja vezana za obezbjeđenje najboljeg interesa djeteta i s tim u vezi preispitivanja postojećeg starateljstva nad djetetom jer je smatrao da tuženi kao otav djeteta nije sposoban da vrši roditeljsko staranje i za to u žalbi ponudio nove dokaze što drugostepeni sud nije uzeo u obzir.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao razložno i detaljno obrazloženje, koje zadovoljava standarde Evropske konvencije, u pogledu pitanja prisustva brata tuženog na pripremnom ročištu i da je pri tom iz obrazloženja vidljivo da je, suprotno apelacionim tvrdnjama da je navedeno lice prisustvovalo svim raspravama, brat tuženog prisustvovao samo jednom nastavku pripremnog ročišta uz odobrenje prvostepenog suda a ne i glavnoj raspravi na kojoj je donesena osporena presuda, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne vodi samo po sebi kršenju prava na pravično suđenje budući da je glavna rasprava održana bez prisustva javnosti. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i da iz činjenica predmeta proizilazi da apelant na ročištu nije iznosio primjedbu na prisustvo navedenog lica kao i da je apelant zapisnik sa tog ročišta potpisao bez ikakvih primjedbi iako je u konkretnom zapisniku bila navedena prisutnost navedene osobe. S tim u vezi, a kako iz stanja predmeta ne proizilazi nikakva procesna nepravilnost niti je vidljivo da je postupak vođen na štetu apelantove štićenice, Ustavni sud ove navode apelanta smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud vezano za apelantove navode da taj sud nije cijenio njegove žalbene navode o nepostupanju po njegovom zahtjevu za preispitivanje života maloljetnog djeteta sa ocem, također, dao obrazloženje koje ni u kojem dijelu ne izgleda proizvoljno i da se pri tom Kantonalni sud pozvao na relevantne odredbe zakona kojima je propisano da nije dozvoljeno iznositi nove činjenice u žalbenom postupku, zbog čega Ustavni sud i ove navode apelanta smatra neosnovanim. Nadalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanta da je štićenicu u prvostepenom postupku zastupala neiskusna advokatska pripravnica i da je zbog toga postupak rezultirao osporenim presudama, budući da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke utvrdio da nije bilo nedostataka procesne prirode koji bi se odnosili na stranačku sposobnost i zastupanja. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da navedena pitanja ulazi u domen odnosa apelanta i punomoćnika kojeg je angažirao te je apelant, ukoliko nije bio zadovoljan načinom zastupanja shodno odredbama člana 310. ZPP-a, kao staratelj štićenice imao pravo na otkazivanje punomoći a što apelant nije koristio. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/10 (M.I.) | Sudska praksa | Aktio