Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/09 (B. D.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-857/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-857/09, rješavajući apelaciju Brahe Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brahe Demirovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001957 od 6. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-002349 od 20. oktobra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Braho Demirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 21. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001957 od 6. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-002349 od 20. oktobra 2008. godine.

2. U postupku pred Općinskim sudom u predmetu broj 032-0-P-06-001495, po tužbi apelanta protiv DD „TTU“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), između apelanta i tuženog je 26. marta 2007. godine zaključena sudska nagodba, kojom je apelant pristao da mu tuženi poveže radni staž za period od 6. maja 2002. godine do 20. oktobra 2005. godine, kada se za to steknu uslovi kod tuženog, odnosno kada tuženi poveže radni staž i ostalim uposlenicima, dok se apelant odrekao svih ostalih novčanih potraživanja iz radnog odnosa, a tuženi se saglasio da apelantu poveže radni staž za navedeni period kada se steknu uslovi za to, odnosno kada poveže radni staž i ostalim uposlenicima, i naveo da apelantu neće isplatiti nikakva druga novčana potraživanja proizašla iz radnog odnosa, jer se odrekao svih novčanih potraživanja.

3. Nakon toga, odnosno 30. juna 2008. godine, apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog sa zahtjevom da se tuženi obaveže da na apelantovo ime izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kod Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar-Kantonalna administrativna služba Tuzla za period od od 6. maja 1999. godine do 20. oktobra 2005. godine.

4. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-P-08-002349 od 20. oktobra 2008. godine, potvrđenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001957 od 6. januara 2009. godine odbacio predmetnu tužbu kao nedopuštenu.

5. Općinski sud je izvršio uvid u spise tog suda broj 032-0-P-06-001495 i 032-0-P-08-002349, te je konstatovao da je postupak, koji je ranije pokrenut po apelantovoj tužbi protiv tuženog, u kojem je apelant zatražio da se utvrdi da je bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme u periodu od 6. maja 2002. godine do 20. oktobra 2005. godine, te da se, shodno tome, naloži tuženom da u ime i za račun apelanta uplati Fondu PIO Tuzla iznos od 7.000,00 KM na ime naknade za penzijsko osiguranje za period od 6. maja 2002. godine do 20. oktobra 2005. godine, okončan sudskom nagodbom između apelanta i tuženog od 26. marta 2007. godine. Nadalje, konstatovano je da je apelant 30. juna 2008. godine podnio novu tužbu, iz čijeg činjeničnog opisa proizilazi da je apelant bio uposlenik kod tuženog u periodu od 6. maja 2002. godine do 20. oktobra 2005. godine, a da je u apelant petitu tužbenog zahtjeva zahtijevao uplatu doprinosa za period od 6. maja 1999. godine do 20. oktobra 2005. godine, pa je ocijenjeno da se radi o grešci u označenom datumu 6. maj 1999. godine (umjesto 6. maj 2002. godine), na što ukazuje i činjenični opis tužbe. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju između istih parničnih stranaka povodom identičnog tužbenog zahtjeva već prethodno odlučeno sudskom nagodbom, koja je po svom procesnom djestvu izjednačena sa pavosnažnom presudom i predstavlja smetnju za ponovno vođenje parnice, pa je, shodno članu 93. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud odlučio kao u izreci presude.

6. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je predmetnu tužbu odbacio kao nedopuštenu, te je istakao da apelantu ostaje mogućnost da podnese prijedlog za prinudno izvršenje sudske nagodbe, koja ima značaj pravosnažne presude.

7. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „pravo na ostvarivanje penzije“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke Općinskog i Kantonalnog suda, kojima je njegova tužba 30. juna 2008. godine odbačena kao nedopuštena, iz razloga što je između istih parničnih stranaka, povodom identičnog tužbenog zahtjeva, već prethodno odlučeno sudskom nagodbom od 26. marta 2007. godine.

10. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora ispitati da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.

11. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o apelantovoj tužbi od 30. juna 2008. godine, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u predmetnom postupku redovni sudovi su rješavali samo o procesnom pitanju dopuštenosti predmetne tužbe, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. S druge strane, o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije se odlučivalo u postupku u koji je okončan zaključenjem sudske nagodbe od 26. marta 2007. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

12. U vezi sa navodima apelanta da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se u postupku koji apelant osporava nije raspravljalo ni o njegovoj imovini, pa je apelacija i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, takođe ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/09 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio