Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-898/09 (A. H.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Državni službenik
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-898/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 898/09, rješavajući apelaciju Amela Hamidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amela Hamidovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-001 033 od 13. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 361 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-871/04 od 12. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amel Hamidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 033 od 13. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 361 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-871/04 od 12. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-871/04 od 12. marta 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-201 od 28. februara 2004. godine, koji je zaključen između apelanta i tužene Republike Srpske, MUP Republike Srpske, CJB Doboj, Policijska stanica Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos kod tužene sa 29. februarom 2004. godine. Slijedom toga, da se obaveže tužena da vrati apelanta na posao i da mu isplati naknadu štete na ime neisplaćenih plata za period od 29. februara 2004. godine pa do povratka na posao, a da se apelant, s druge strane, obaveže da tuženoj vrati novčani iznos od 6.000,00 KM koji mu je isplaćen na ime otpremnine.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-201 od 28. februara 2004. godine, prema kojem apelantu prestaje radni odnos kod tužene sa 29. februarom 2004. godine, uz pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM, isplatu svih dugovanja po osnovu neisplaćenih plata i drugih ličnih primanja, te uplatu doprinosa. Osnovni sud je naveo da je nakon toga tužena donijela Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 05/2-126-1-201 od 9. marta 2004. godine, iz kojeg proizlazi da apelantu prestaje radni odnos kod tužene sa 29. februarom 2004. godine na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant protiv rješenja o prestanku radnog odnosa izjavio prigovor koji je tužena odbacila kao nedozvoljen, budući da se apelant u predmetnom sporazumu odrekao prava na prigovor. Po mišljenju Osnovnog suda, apelantu je radni odnos kod tužene prestao na zakonit način – sporazumom poslodavca i radnika shodno odredbama člana 112. stav 1. tačka 2. i člana 127. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03), te odredbama člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94). Osnovni sud je ukazao da apelant u toku postupka nije dokazao da je predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti da je rušljiv u smislu odredaba člana 111. ZOO-a. Naime, Osnovni sud je naveo da predmetni sporazum nije protivan Ustavom utvrđenim načelima državnog uređenja, prinudnim propisima, niti moralu društva, te da apelant nije dokazao da je predmetni ugovor zaključio pod uticajem mana volje, odnosno da je bio u zabludi. Također, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao činjenicu, koju je isticao u toku postupka, da je u momentu potpisivanja predmetnog sporazuma bio pod uticajem lijekova, te da nije bio svjestan posljedica potpisivanja sporazuma. Naime, Osnovni sud je ukazao da apelant na tu okolnost nije predlagao izvođenje dokaza, kao što je vještačenje vještaka medicinske struke određene specijalnosti. Pored navedenog, Osnovni sud je ukazao da su, na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske, MUP RS i Sindikat MUP-a RS utvrdili kriterije za utvrđivanje viška radnika kod tužene broj K/B-294/04 od 3. i 5. februara 2004. godine, te da je na osnovu navedenih kriterija apelant uvršten na konačnu listu viška radnika sa 125 negativnih bodova. Po mišljenju Osnovnog suda, apelant je znao da će mu radni odnos svakako prestati, te je stoga prihvatio da potpiše predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa kao najpovoljnije rješenje u toj situaciji.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-07-000 361 od 12. marta 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te na njega pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne činjenične i pravne razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je ukazao da je u predmetnom postupku nesporno da je Vlada Republike Srpske donijela Odluku o smanjenju broja zaposlenih, kojom je utvrđen višak od 621 policajca koji trebaju biti otpušteni iz službe, te određeno da će se svima koji zaključe sporazum o prestanku radnog odnosa isplatiti otpremnina u iznosu od 6.000,00 KM. Također, Okružni sud je ukazao da je nesporno da je apelant potpisao izjavu da je saglasan da mu radni odnos prestane kod tužene uz pravo na isplatu navedenog iznosa otpremnine. Okružni sud je istakao da predmetni sporazum nije ništav u smislu odredaba člana
103. ZOO-a, niti je rušljiv u smislu odredaba člana 111. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, Okružni sud je ukazao da bi apelantu, u slučaju da nije prihvatio da zaključi predmetni sporazum, radni odnos prestao, kao i ostalim radnicima koji su proglašeni tehnološkim viškom, shodno odredbama člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je bio u zabludi prilikom potpisivanja predmetnog sporazuma, budući da takvi navodi nemaju uporišta u izvedenim dokazima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant nije bio u zabludi kada je pristao na potpisivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa kod tužene, kao i izjave kojom se odrekao prava na prigovor, odnosno da je njegova stvarna volja bila da mu prestane radni odnos na navedeni način, budući da se nalazio na listi radnika koji su imali negativne bodove i koji su proglašeni tehnološkim viškom.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001 033 od 13. januara 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da sporazum o prestanku radnog odnosa ne predstavlja slobodno izraženu volju ugovornih strana. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, nakon što je tužena zakonito provela postupak o utvrđivanju viška radnika – policajaca, dao izjavu, koja je prethodila zaključivanju predmetnog sporazuma, te potpisao sporazum o pretanku radnog odnosa 28. februara 2004. godine. Vrhovni sud je naveo da je višak radnika utvrđen na osnovu kriterija za određivanje tzv. negativnih bodova, te budući da je apelant imao 125 negativnih bodova uvršten je na listu viška radnika. Vrhovni sud je naveo da je tužena u toku postupka dokazala kriterije na osnovu kojih je apelant bodovan sa 125 negativnih bodova (Rješenje Disciplinske komisije tužene broj 11-05-125-163 i broj 167/03 od 12. novembra 2003. godine, ocjena rezultata radnika za prethodni period i podataka o odsustvovanju s posla). Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da mu u disciplinskom postupku nije izrečena disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa, već "druga disciplinska mjera". Naime, Vrhovni sud je ukazao da je disciplinska odgovornost radnika jedan od kriterija za određivanje negativnog broja bodova, ali da to ne znači da mora da bude najstroža disciplinska mjera, tj. prestanak radnog odnosa. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da nije bio upoznat s pravima koja mu pripadaju, te da je u kratkom vremenskom periodu morao donijeti odluku u pogledu zaključivanja sporazuma o prestanku radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je Odluka Vlade Republike Srpske o smanjenju broja zaposlenih donesena 2. februara 2004. godine, da je tužena kriterije za utvrđivanje liste radnika sa negativnim brojem bodova donijela 3. februara 2004. godine, te da je lista radnika s negativnim bodovima sastavljena 30. aprila 2004. godine, tako da je, po mišljenju tog suda, apelant bio upoznat sa svim okolnostima i posljedicama potpisivanja navedenog sporazuma.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa nije potpisao dobrovoljno, već da ga je na to bio prinudila tužena koja mu je saopštila da će dobiti otkaz ukoliko ne potpiše predmetni sporazum. Apelant smatra da mu je odukama redovnih sudova uskraćeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi svojim odlukama legalizirali nezakonito postupanje tužene koja je mu prijetnjama i ucjenom prekinula radni odnos.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, pozivajući se na povredu prava garantovanih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispuniti dva uvjeta. Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države te da ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje. (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2231/06 od 23. novembra 2007. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulirano da apelant kao državni službenik nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu pobijane presude redovnih sudova, nesporno je da je apelant shodno domaćem pravu imao pristup sudu, pa je prema tome član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanu i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U predmetnoj apelaciji apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenih prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović