Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-900/09 (B. S.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-900/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 900/09, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-

07-000 275 od 13. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-863/05 od 10. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-60/02 od 30. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-07-000 275 od 13. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-863/05 od 10. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-60/02 od 30. septembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-60/02 od 30. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-863/05 od 10. novembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluke „Nove banjalučke banke“ AD Banjaluka, Glavna filijala Doboj, Filijala Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), o prestanku radnog odnosa apelantu broj 128/2002 od 25. juna 2002. godine, te da se, shodno tome, tužena obaveže da vrati apelanta na posao u skladu sa njegovim stručnim i drugim sposobnostima i mogućnostima tužene, a saglasno ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude Osnovnog suda broj Rs-60/02 od 30. septembra 2005. godine proizilazi da je nakon sprovedenog postupka Osnovni sud utvrdio da je apelant bio zaposlen u „Investbanci“ AD Beograd od 15. maja 1997. godine do 28. februara 1999. godine, da je ova banka 1. aprila 1999. godine sa tuženom zaključila Ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija pod brojem 01-258/99-13 uz uslov da tužena „trajno preuzme u radni odnos“ postojeći broj od 59 radnika zaposlenih u „Investbanci“ AD Beograd, Poslovna jedinica Modriča; da je na osnovu tog ugovora između apelanta i tužene zaključen sporazum o ustupanju „za trajno“ 59 radnika, među kojima je apelant; da je apelant na osnovu navedenog ugovora i sporazuma zasnovao radni odnos kod tužene 1. marta 1999. godine na istim poslovima koje je obavljao kao radnik „Investbanke“ AD Beograd (poslovi bankarskog tehničara za poslove sa stanovništvom); da je tužena donijela program zbrinjavanja viška radnika broj UO-32/02 od 28. maja 2002. godine koji je dostavljen Sindikatu i da je Odlukom tužene broj 128/2002 od 25. juna 2002. godine apelantu prestao radni odnos kod tužene zbog prestanka potrebe za radom radnika iz organizacionih razloga. Na osnovu ovakvog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je sporna odluka tužene donesena u skladu sa utvrđenim kriterijumima iz programa o rješavanju tehnološkog viška i da ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija nije od značaja za organizacione promjene tužene, nastale nakon njegovog zaključivanja, koje su rezultirale utvrđenjem određenog broja radnika za čijim radom je prestala potreba kod tužene i primjenom člana 113 stav 1 tačka 2 u vezi sa čl. 124 i 125 Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00-55/07; u daljnjem tekstu: ZOR), Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. U obrazloženju drugostepene presude broj Gž-863/05 od 10. novembra 2006. godine Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužena za donošenje sporne odluke o prestanku radnog odnosa apelantu imala uporište u odredbama člana 113 stav 1 tačka 2 ZOR-a, jer je prije toga sproveden postupak u kom je dokazano da je apelant tehnološki višak, a da ga tužena nije u mogućnosti rasporediti na neko drugo radno mjesto u okviru njegove stručne spreme i radnih sposobnosti. Sem toga, Okružni sud je ocijenio da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude nije mogla biti od uticaja činjenica o zaključivanju pravnog posla između tužene i bivše „Investbanke“ iz Beograda o kupoprodaji poslovnih prostorija u Tesliću zbog toga što je tužena nakon zaključenja pomenutog kupoprodajnog ugovora ispoštovala sve ugovorne obaveze i to, kako prema apelantu, tako i prema ostalim radnicima koji su bili zaposleni u bivšoj „Investbanci“ Beograd. Dakle, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi da mu nije mogao prestati radni odnos kod tužene kao tehnološkom višku, a obzirom na zaključeni pravni posao između tužene i „Investbanke“ Beograd, pa je zaključak prvostepenog suda pravilan i prvostepeni sud se mogao u konkretnom slučaju baviti samo pitanjem zakonitosti sporne odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelantu kod nje, a ne i pitanjem cjelishodnosti takve odluke. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i na zakonu zasnovanu.

5. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 275 od 13. januara 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 113 stav 1 tačka 2 u vezi sa stavom 2 ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu radnika ako iz ekonomskih i tehnoloških razloga prestane potreba za njegovim radom, ako mu poslodavac, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao. S obzirom na navedenu odredbu, za pravilnu primjenu materijalnog prava u konkretnom sporu odlučne su činjenice da li se ukazala potreba za prestankom apelantovog rada iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga tužene i da li mu je tužena mogla obezbijediti odgovarajući posao. Vrhovni sud je ocijenio da okolnosti utvrđene u toku prvostepenog postupka upućuju na zaključak da se tužena u periodu koji je prethodio donošenju osporene odluke nalazila u ekonomskim teškoćama, kako su to zaključili nižestepeni sudovi. Naime, prema sadržaju Programa zbrinjavanja viška radnika od 28. maja 2002. godine, tužena je u postupku reorganizacije u toku 2002. godine usvojila Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta za najmanje 20% zaposlenih radnika zbog smanjenja obima posla (kako kvantitativno, tako i smanjenje vrste poslova), napretka informatičke tehnologije koja zahtijeva organizacione promjene sa tendencijom smanjenja broja izvršilaca, kao i zbog ekonomsko-političke krize nastale „prije deset godina koja je kulminirala ratnim sukobima na području bivše SFRJ“. U programu su prikazani pokazatelji poslovanja tužene na kraju 1990. godine u odnosu na poslovanje na početku 2002. godine, prema kojim je njena tržišna pozicija na nivou Republike Srpske (mjerena po veličini aktive po radniku) „izuzetno niska“. Zbog tih razloga, a s ciljem trajnijeg održanja i ekonomski opravdanog poslovanja, tužena je na osnovu Programa zbrinjavanja viška radnika, u skladu sa novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta, utvrdila broj i kvalifikaciju radnika kojima je prestao radni odnos. Kako program tužene o zbrinjavanju viška radnika i prema ocjeni Vrhovnog suda sadrži sve elemente predviđene odredbom čl. 124 i 125 ZOR-a, a apelant nije prigovorio kriterijumima za izbor radnika koji su ostali na poslu, odnosno kriterijumima na osnovu kojih je tužena odredila radnike sa statusom tehnološkog viška, niti mjerama kojima bi se mogao izbjeći prestanak radnog odnosa tim radnicima, Vrhovni sud je smatrao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je sporna odluka tužene zasnovana na odredbi člana 113 stav 1 tačka 2 ZOR-a i da je donesena u zakonom propisanom postupku, te da je tužena u toku postupka na osnovu izvedenih dokaza dokazala da nije u mogućnosti rasporediti apelanta na drugo radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima i potrebama tužene.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilno stanovište nižestepenih sudova da nema značaja za odluku o sporu ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija od 1. aprila 1999. godine, zaključen između ranijeg apelantovog poslodavca („Investbanka“ AD Beograd) i tužene, kojim je ugovoren „uslov“ da tužena trajno preuzme u radni odnos postojeći broj od 59 radnika Poslovne jedinice Modriča, koja je pripadala pomenutoj „Investbanci“. Naime, tužena je ispunila navedeni uslov iz ugovora i nakon zaključenja ugovora preuzela u radni odnos svih 59 radnika iz Sporazuma o ustupanju zaposlenih u „Investbanci“, Poslovna jedinica Modriča, u „Banjalučku banku“. Apelantu je prema navedenom sporazumu radni odnos u toj banci prestao 28. februara 1999. godine, a prema članu 2 tog sporazuma, apelant je zasnovao radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme. Zasnivajući radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene, apelant je postao njen radnik i dijelio je sudbinu ostalih radnika tužene od tada pa do dana donošenja sporne odluke, kao i u postupku njenog donošenja. Vrhovni sud je, dalje, naveo da navedeni ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija u postupku reorganizacije tužene ne predstavlja pravni osnov za drugačije odlučivanje o apelantovom statusu. Stoga, apelantovo pozivanje u reviziji na taj ugovor nema osnova, kao ni njegova tvrdnja u pogledu namjere tužene prilikom zaključivanja tog ugovora, jer predmet konkretnog spora nije utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija, nego ispitivanje zakonitosti odluke tužene kojom je apelantu prestao radni odnos kod tužene. Vrhovni sud je apelantove revizione prigovore da je tužena iskoristila prvu „zgodnu priliku“ i upravo prekinula radni odnos sa radnicima sa najvećim radnim iskustvom ocijenio neosnovanim, jer su prestanak radnog odnosa apelantu uzrokovale organizacione i tehnološke promjene do kojih je došlo usljed okolnosti koje su tada nastupile, a koje su posljedica ranijih, prethodno navedenih, ekonomsko-političkih prilika, kako je tužena u Programu o zbrinjavanju viška radnika navela. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, prema apelantovom mišljenju, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo ne uvažavajući krucijalne činjenice u vezi sa namjerama i motivima predmetnog ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora, ocjenjujući samo formalnopravne uslove donošenja rješenja o prekidu radnog odnosa tužene.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi zbog povreda odredbi ZPP pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je, zapravo, apelant već isticao i u postupku po žalbi i u revizionom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova ocjena činjenica i dokaza koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u dijelu presuda koje se odnose na odbijanje tužbenog zahtjeva za naknadu izgubljenih plata i uplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-900/09 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio