Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-902/09 (K.S.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-902/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 902/09, rješavajući apelaciju K. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 088 od 22. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-

861/05 od 2. novembra 2006 i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-56/02 od 30. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 21. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 088 od 22. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-861/05 od 2. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-56/02 od 30. septembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-56/02 od 30. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-861/005 od 2. novembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka Nove banjalučke banke a.d. Banjaluka, Glavna filijala Doboj, Filijala Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), o prestanku radnog apelantičinog odnosa kod tužene, te da se, shodno tome, tužena obaveže da apelanticu vrati na posao u skladu sa njenim stručnim i drugim sposobnostima i mogućnostima tužene saglasno ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija i pozitivnopravnih propisa koji regulišu prestanak radnog odnosa, kao i da apelantici nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud izvršio uvid u ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija zaključen 1. aprila 1999. godine između „Investbanke“ a.d. Beograd i „Banjalučke banke“ a.d. Banjaluka na osnovu kojeg je utvrdio da je „Investbanka“ prenijela pravo raspolaganja na poslovnim prostorijama-objektima zajedno sa opremom koja se u tim prostorijama nalazi na „Banjalučku banku“ a.d. Banjaluka uz uslov da „Banjalučka banka“ trajno preuzme u radni odnos postojeći broj od 59 radnika zaposlenih u „Investbanci“ a.d. na tom području.

4. Istaknuto je da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica bila u radnom odnosu od 15. maja 1976. godine do 25. juna 2002. godine, i to prvo kao uposlenik „Investbanke“ a.d. Beograd-Filijala Teslić, a nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija od 1. aprila 1999. godine kao uposlenik tužene. Navedeno je da je apelantica obavljala poslove likvidatora-blagajnika u Filijali Teslić, te da je te poslove obavljala sve do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa od 25. juna 2002. godine, kada je apelantici prestao radni odnos kod tužene zbog prestanka potrebe za radom radnika iz organizacionih razloga.

5. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je tužena sa „Investbankom“ a.d. Beograd zaključila 1. aprila 1999. godine ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija (prenos prava raspolaganja na poslovnim prostorijama-objektima zajedno sa opremom koja se u njima nalazi) u kojima je poslovala PJ Modriča, a što se odnosi i na poslovne prostorije i u Tesliću uz uslov da tužena trajno preuzme u radni odnos postojeći broj zaposlenih radnika, a da „Investbanka“ a.d. Beograd kupi određen broj akcija tužene, što je i učinjeno zaključivanjem ugovora o kupoprodaji akcija od 1. aprila 1999. godine a kojim ugovorima je prethodilo zaključenje protokola o poslovnoj saradnji od 4. februara 1999. godine.

6. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama sporno da li je odluka o prestanku radnog odnosa apelantici donesena u skladu sa zakonskim propisima i aktima tužene uz poštivanje apelantičinih prava iz radnog odnosa, ili je ta odluka nezakonita, pa da je stoga treba poništiti i apelanticu vratiti na posao i uspostaviti joj sva prava iz radnog odnosa.

7. Istaknuto je da je, prema odredbi člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu na koji se tužena pozvala pri donošenju odluke o prestanku radnog odnosa apelantice, predviđeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. Stoga, kako je u odluci o prestanku radnog odnosa apelantici navedeno da joj radni odnos prestaje zbog prestanka potrebe za radom radnika iz organizacionih razloga, zbog čega Osnovni sud smatra da je spomenuta odluka zasnovana na odredbama Zakona o radu. Osnovni sud je naveo da je u obrazloženju odluke o prestanku radnog odnosa navedeno da je, u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama, izvršena prodaja ukupnog državnog kapitala i promijenjena vlasnička i upravljačka struktura koje promjene su provedene kroz sudski registar, kao i promjena naziva tužene, da je završetak procesa te svojinske transformacije i prevladavanje koncepta tržišne ekonomije nametnuo promjene i u organizaciji u pogledu broja organizacionih dijelova, broja i vrste radnih mjesta, broja potrebnih izvršilaca, što je imalo kao posljedicu finansijski opstanak tužene, a što je u skladu sa opštim promjenama kako u društvu, tako i u statusu i vlasničkoj strukturi pravnih lica uopšte. U skladu sa navedenim promjenama, po mišljenju Osnovnog suda, tužena ima pravo da vrši i određene unutrašnje promjene, ali poštujući prava koja za radnike proizlaze iz radnog odnosa.

8. Po nalaženju Osnovnog suda, tužena je ispoštovala odredbe člana 124. Zakona o radu, te je prije donošenja odluke o otkazu, odnosno prestanku radnog odnosa Upravni odbor tužene donio Program zbrinjavanja viška radnika u kojem je obuhvatio sve što je predviđeno odredbama člana 125. Zakona o radu. Navedeni program je dostavljen Sindikatu radi konsultacije i izjašnjenja. Tužena je predvidjela da su osnovni kriteriji za izbor radnika koji će ostati na poslu, a što znači da neće biti tehnološki višak, pored kvalifikacije i stručnosti, odgovornost, savjesnost u obavljanju poslova, radna disciplina i socijalni status. Istaknuto je da su sve navedene kriterije ispunjavali radnici koji su ostali bez posla, među njima i apelantica. Međutim, s obzirom na utvrđeni broj radnika koji treba da ostanu na poslu, prema utvrđenoj organizaciji tužena je morala da se odluči koji će radnici ostati na poslu, a koji ne shodno kriterijumima predviđenim u Programu zbrinjavanja viška radnika.

9. Osnovni sud je, također, istakao da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da, imajući u vidu odredbe Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa a kojim se reguliše način i postupak zasnivanja radnog odnosa, sud je stao na stanovište, a na osnovu provedenih dokaza, da je apelantica po osnovu ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija od 1. aprila 1999. godine preuzeta u radni odnos sa ostalim radnicima, te da tužena nije sa svojim radnicima započela zaključivanje ugovora o radu. Na osnovu navedenog je i donesena odluka o prestanku radnog odnosa.

10. Dalje, po mišljenju Osnovnog suda, bez obzira na činjenicu da je tužena zadržala radno mjesto likvidatora-blagajnika i dalje, odnosno po donošenju odluke o prestanku radnog odnosa apelantici od 25. juna 2002. godine, tužena je za prijem radnika raspisala oglas koji je objavljen u dnevnom listu, te je apelantica mogla da se javi na navedeni oglas pod uslovom da ispunjava uslove predviđene oglasom. Na taj način, po ocjeni Osnovnog suda, tužena je ispoštovala i odredbe člana

126. Zakona o radu.

11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude nije mogla uticati okolnost zaključivanja pravnog posla između tužene i bivše „Investbanke“ iz Beograda u vezi sa kupovinom i prodajom poslovnih prostorija koje se nalaze u Tesliću. Po mišljenju Okružnog suda, tužena je u odnosu na taj pravni posao ispoštovala sve ugovorne obaveze kako prema apelantici, tako i prema ostalim preuzetim radnicima koji su bili zaposleni u bivšoj „Investbanci“ Beograd, pa apelantica, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, neosnovano u svojoj žalbi ponavlja ranije isticanu tvrdnju da njoj nije mogao prestati radni odnos kod tužene kao tehnološkom višku zbog nastupanja pravnih posljedica kojima se rukovodila tužena prilikom donošenja sporne odluke, smatrajući da je apelantica bila zaštićena od prestanka radnog odnosa činom zaključivanja pravnog posla tužene sa „Investbankom“ Beograd o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora iz tog pravnog posla.

12. Okružni sud je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari prvostepeni sud bavio samo pitanjem zakonitosti sporne odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelantici. Istaknuto je da je u postupku utvrđeno da je ta odluka tužene zakonita, jer je utemeljena na zakonito provedenom postupku i na važećem materijalnom pravu na koje se tužena pravilno pozvala u uvodnom dijelu sporne odluke o prestanku radnog odnosa apelantici dok se povodom pitanja cjelishodnosti takve odluke prvostepeni sud nije bavio, niti se mogao baviti. Stoga je, po mišljenju Okružnog suda, neosnovana apelantičina žalbena tvrdnja da je prvostepena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava sa napomenom da je u odnosu na spornu odluku o prestanku radnog odnosa apelantici primijenjeno domaće pravo koje nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom na koje se apelantica poziva u svojoj žalbi.

13. Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 088 od 22. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu.

14. U brazloženju revizijske presude se navodi da apelantica u reviziji ne spori da je rješenje o prestanku radnog odnosa tužena donijala u skladu sa odredbama Zakona o radu. Istaknuto je da pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda apelantica osporava tvrdnjom da tužena nije mogla donijeti pobijanu odluku o prestanku radnog odnosa apelantice zbog obaveza preuzetih ugovorom o kupovini poslovnih prostorija zaključenog sa „Investbankom“ a.d. Beograd 1. aprila 1999. godine kojim je preuzela brigu o radnicima zatečenim na radu u vrijeme zaključenja ugovora, te da je tužena imala namjeru da izigra radnike i u tom poslu profitira.

15. Dalje je navedeno da je nesporno da je tužena prema ugovoru o kupovini poslovnih prostora zaključenim sa „Investbankom“ a.d. Beograd 1. aprila 1999. godine prihvatila obavezu da preuzme 59 radnika te banke među kojima je bila i apelantica. Dalje je navedeno da je tužena tu obavezu izvršila tako što je apelantica, počev od 1. aprila 1999. godine, radila kod tužene na istim poslovima koje je obavljala i kao radnik „Investbanke“ a.d. Beograd ( poslove likvidatora-blagajnika u Filijali Teslić) i da je te poslove obavljala sve do organizacionih promjena koje su uslijedile nakon vlasničke transformacije tužene 2002. godine. Iz navedenog proizlazi da je prednik tužene preuzeo u radni odnos na neodređeno vrijeme radnike „Investbanke“ koji su bili u radnom odnosu u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji poslovnih prostorija i da je tako ispunio obavezu preuzetu tim ugovorom.

16. Po mišljenju Vrhovnog suda, kako je zbog vlasničke transformacije tužene došlo do promjena u organizaciji rada tužene i smanjenja broja potrebnih izvršilaca, odluka o prestanku radnog odnosa apelantice je donesena u skladu sa odredbom člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da je tužena od početka imala namjeru da izigra ugovorom preuzete obaveze.

17. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da redovni sudovi nisu uvažili ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija zaključen između „Investbanke“ a.d. Beograd i „Banjalučke banke“ a.d. Banjaluka od 1. aprila 1999. godine koji je tuženu obavezivao da preuzme brigu o radnicima koji su zatečeni na poslu 1. aprila 1999. godine zbog čega su i uslovi prodaje bili pod beneficiranim okolnostima kako bi, prije svega, zadržao korektan odnos prema radnicima koji su, uglavnom, tretirani kao radnici sa dugogodišnjim iskustvom. Po apelantičinom mišljenju, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo, ne uvažavajući krucijalne činjenice u vezi sa namjerama i motivima predmetnog ugovora o kupoprodaji, ocjenjujući samo formalnopravne uslove donošenja rješenja o prekidu radnog odnosa.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-902/09 (K.S.) | Sudska praksa | Aktio