Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-904/09 („Remonttrans a.d. Modriča)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-904/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 904/09, rješavajući apelaciju „Remonttransa“ a.d. Modriča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Remonttransa“ a.d. Modriča podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 421 od 31. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Pž-40/05 od 6. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj Ps-238/04 od 10. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Remonttrans“ a.d. Modriča (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 21. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 421 od 31. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-40/05 od 6. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-238/04 od 10. februara 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-238/04 od 10. februara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-40/05 od 6. februara 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Opština Modriča (u daljnjem tekstu: tužena) isplati iznos od 2.046.000,00 KM na ime sticanja bez osnova i zakonsku zateznu kamatu. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.875,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je provedenim dokazima utvrđeno da je između stranaka nesporno postojanje ugovora o zakupu od 6. januara i 26. septembra 1996. godine i od 7. septembra 1998. godine, kojima se reguliše zakupni odnos u pogledu apelantovih nekretnina. Međutim, među strankama je sporno pitanje zaključenja navedenih ugovora i posljedica vezanih za izmirenje obaveza koje se prvenstveno odnose na novčana sredstva koja je Norveški bataljon preuzeo navedenim ugovorima kao obavezu na ime korištenja navedenih nekretnina.
4. Istaknuto je da se predmetni ugovori odnose na pravni subjekat pod nazivom DP „Remonttrans““ Modriča, a da se kao tužilac pojavljuje apelant koji je kao ranije osnovno državno preduzeće nastao transformacijom tog subjekta upisa zajedno sa preduzećem „Modričaprevoz“ iz čega, po mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da apelant crpi svoja prava u predmetnoj tužbi kao pravni sljednik subjekta upisa iz 1996. godine. Dalje je navedeno da apelant nije dokazao na kojoj imovini i sa kojim obimom prava je postao novi subjekt upisa kao preduzeće, te da je ostalo nedokazano pitanje prava iz navedenog ugovornog odnosa zbog toga što nije pružen dokaz u kojem dijelu imovine je apelant preuzeo pravo i obaveze svog prethodnika, pa i osnov crpljenja prava na podnošenje tužbe i potraživanja ovog vida štete na cjelokupnoj imovini preduzeća DP „Remonttrans“ koja je bila predmet korištenja od Norveškog bataljona.
5. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 421 od 31. decembra 2008. godine odbio.
6. U obrazloženju revizione presude se navodi da je, nakon provedenog postupka i rezultata izvedenih dokaza, utvrđeno da su na temelju zaključenog ugovora između Republike Bosne i Heregovine i Međunarodne zajednice, predstavnici Opštine Modriča i direktor ODP „Remonttrans“ Modriča zaključili ugovore o zakupu 5. januara 1996. godine, 26. septembra 1996. godine i 7. septembra 1998. godine kojima su predali na korištenje imovinu državnog preduzeća od lokalnog interesa Osnovnog državnog preduzeća „Remonttrans“ p.p. Modriča Norveškom bataljonu SFOR-a za smještaj vojnih baza predstavnika međunarodnih stabilizacionih snaga, da su u pomenutim ugovorima kao ugovorne strane označene „Remonttrans“ i Norveški bataljon i da je sve ugovore u ime zakupodavca potpisao Novak Gojković, predsjednik Skupštine opštine Modriča.
7. Dalje je utvrđeno da je prvim ugovorom ugovoreno plaćanje mjesečne zakupnine od 75.000 DEM, drugim ugovorom zakupnina od 80.000 DEM i trećim ugovorom zakupnina od 87.000 DEM, da je ugovoreno da će se plaćanje vršiti u gotovini izabranom i ovlaštenom najmodavčevom predstavniku u najmodavčevoj kancelariji, da je Izvršni odbor Opštine Modriča, koja je bila osnivač Osnovnog državnog preduzeća „Remonttrans“ Modriča, zaključkom od 16. januara 1996. godine prihvatila zaključivanje ugovora o zakupu od 5. januara 1996. godine, odredio dislociranje ODP „Remonttrans“ u prostor AMD „Optima“ Modriča i preseljenje hale preduzeća „Strolit“ iz Vukosavlja za potrebe ODP „Remonttrans“.
8. Također je utvrđeno da je Izvršni odbor Opštine Modriča zaključkom od 25. januara 1996. godine odredio dodjelu sredstava dobijenih od IFOR-a po osnovu zakupa prostora i zemljišta tako da Skupštini opštine Modriča pripada 53% (40.000,00 DEM) a od preostalih 35.000 DEM ili 47% da 74% ili 26.000 DEM mjesečno pripada ODP „Remonttrans“ Modriča, da je zaključkom Izvršnog odbora Opštine Modriča od 28. januara 1997. godine stavljen van snage zaključak od 25. januara 1996. godine, da je zakupac na blagajni Opštine Modriča plaćao zakupninu u periodu od januara 1996. godine do avgusta 1998. godine po 75.000 DEM mjesečno u ukupnom iznosu od 2.400.000 DEM, da su prema zaključku tužene od 25. janauara 1996. godine njene obaveze prema apelantu po osnovu primljene zakupnine isplaćene u iznosu od 303.000 DEM (KM) i da je ostala neisplaćena razlika od 529.000 KM, da je tužena na ime zakupa rezervoara naplatila iznos od 270.000 DEM, da obračunata kamata, prema nalazu vještaka ekonomske struke, na navedene iznose 31. oktobra 2004. godine iznosi 976.082,85 KM, da je Norveški bataljon jednostrano raskinuo ugovor o zakupu 1. novembra 1998. godine, da je apelant pravni sljednik ODP „Remonttrans“ Modriča i da se ODP „Remonttrans“ Modriča obraćao nadležnim državnim organima za rješenje spornog odnosa vezano za otkaz ugovora o zakupu.
9. Istaknuto je da je prvostepeni sud na osnovu navedenih utvrđenja našao da nije osnovan apelantov zahtjev da mu tužena isplati traženi novčani iznos kao sticanje bez osnova, zaključivši da je tužena naplaćivala zakupninu na osnovu zaključenih ugovora koji u periodu kada je vršeno plaćanje nisu bili raskinuti. Dalje je prvostepeni sud našao da bi apelant eventualno mogao tražiti ispunjenje ugovorne obaveze po članu 262. ZOO, ali da je to potraživanje zastarjelo prema odredbi člana 374. ZOO, pa je prihvatio istaknuti prigovor zastare predmetnog apelantovog potraživanja.
10. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 113. stav 2. Zakona o državnim preduzećima kojom je propisano da se zakupnina od državnog preduzeća od lokalnog interesa uplaćuje u iznosu od 80% u Fond državnog kapitala i 20% u Investicioni fond Opštine, a stavom 3. tog člana da se zakupnina od dijela preduzeća uplaćuje 60% u Fond državnog kapitala i 40% državnom preduzeću.
11. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju Opština Modriča, kao osnivač ODP „Remonttrans“ Modriča, dala u zakup Norveškom bataljonu cjelokupne nekretnine apelantovog pravnog prednika tako da je ODP „Remonttrans“ dislociran u prostor AMD „Optima“ Modriča, koji mu je obezbijedila tužena kao osnivač. Navedeno je da je Norveški bataljon SFOR-a kao zakupac u periodu od januara 1996. godine do avgusta 1998. godine plaćao zakupninu u gotovini na blagajni Opštine Modriča kako je bilo ugovoreno tačkom 3.c) ugovora.
12. Vrhovni sud je naveo da je, uzimajući u obzir da je odredbom člana 113. stav 2. Zakona o državnim preduzećima propisano da se zakupnina od državnog preduzeća koje je od lokalnog interesa uplaćuje u iznosu od 80% u Fond državnog kapitala, a 20% u Investicioni fond opštine, neosnovana apelantova tvrdnja da je njegova imovina cjelokupan iznos zakupnine koji je naplatila tužena na osnovu spornih ugovora o zakupu zaključenih sa Norveškim bataljonom, kao i tvrdnja da je taj novčani iznos prešao u imovinu tužene bez valjanog pravnog osnova. Navedeno iz razloga što je, prema odredbi člana 210. ZOO, za postojanje pravno neosnovanog obogaćenja bitno da su ispunjeni određeni elementi, i to: umanjenje imovine jednog lica, uvećanje imovine drugog lica, korelacija između umanjenja i uvećanja imovine lica i nepostojanje pravnog osnova koje bi pravno opravdalo umanjenje i uvećanje imovine lica. U konkretnom slučaju, saglasno odredbi člana 113. stav 2. Zakona o državnim preduzećima, postojao je zakonski osnov da tuženi naplati ugovorenu zakupninu, kako je to i ugovoreno odredbom tačke 3.c) ugovora. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena na osnovu odredbe člana
210. ZOO isplati zatraženi novčani iznos.
13. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su apelantovi prigovori o tome da je tužena bez osnova zadržala novčana sredstva naplaćena po osnovu spornih ugovora o zakupu. Vrhovni sud je naveo da apelant pravilno ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili prigovor zastare predmetnog potraživanja kada su primjenom člana 374. ZOO taj prigovor usvojili. Međutim, kako je neosnovano apelantovo potraživanje u predmetnoj pravnoj stvari, pogrešna primjena odredbe člana 374. ZOO nije uticala na pravilnost pobijane presude.
14. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da nije sporno da je odredba člana 113. stav 2. relevantna kada se radi o izdavanju u zakup cjelovitog preduzeća, pa se zakupnina uplaćuje u iznosu od 80% u Fond državnog kapitala i 20% u Investicioni fond opštine. Navodi da je u zakup izdat dio apelantovog preduzeća, te je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 113. stav 3. Zakona o državnim preduzećima. Dalje, ističe da je tužena po osnovu ugovora o zakupu putem svoje blagajne apelantu isplatila oko 303.000,00 KM, što predstavlja dokaz da je u konkretnom slučaju u zakup izdat samo dio apelantovog preduzeća, pa je tužena sva ostala sredstva bez osnove zadržala za sebe a time se, shodno odredbi člana 210. stav 1. i 214. ZOO, neosnovano obogatila. Navodi da redovni sudovi svoje odluke pogrešno zasnivaju na stavu 2. člana 210. ZOO, a ne na stavu 1. na kojem se temelji apelantov tužbeni zahtjev. Po apelantovom mišljenju, nesporno je da se cjelokupno apelantovo potraživanje zasniva na zaključenim ugovorima o zakupu između apelanta i Norveškog bataljona i da je zakupac u cijelosti izmirio svoje obaveze polaganjem zakupnine na blagajni tužene. Tužena je zaprimila zakupninu koju nije doznačila apelantu, već je zadržala za sebe.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
19. Razmatrajući apelantove navode koji se, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović