Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/09 (S. O.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-911/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 911/09, rješavajući apelaciju Salke Obradovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salke Obradovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000885 od 13. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 108 od 28. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-

663/01 od 23. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salko Obradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 23. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000885 od 13. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 108 od 28. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

663/01 od 23. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-663/01 od 23. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 108 od 28. februara 2007. godine, utvrđeno je da je Vinko Mikulić (u daljnjem tekstu: tužitelj) isključivi vlasnik nekretnina označenih kao k.č. broj 194/2 upisanih u zk. ul. br. 2160 k.o. Blagaj (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), čijim vlasnikom je postao na osnovu Ugovora o zamjeni, pa se nalaže apelantu da tužitelju preda ispravu podobnu za uknjižbu tog prava u zemljišnoj knjizi ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda. Apelant je obavezan nadoknaditi tužitelju troškove postupka u visini od 4.125,00 KM.

3. Iz dokaza provedenih u toku postupka Općinski sud je utvrdio da su 26. januara 1987. godine tužitelj i njegov brat Ivan Mikulić kao suvlasnici zemljišnih parcela u Nevesinju sklopili pismeni dogovor o zamjeni nekretnina sa OOUR «Planinsko dobro» Nevesinje, koji ugovor je i realiziran na način da su tužitelj i njegov brat ušli u posjed zamijenjenih nekretnina. Naime, OOUR «Planinsko dobro» Nevesinje, koji je bio u sastavu društveno-privrednog subjekta APRO «Hercegovina» RO «Hepok» Mostar, tužitelju i njegovom bratu, u svrhu postavljanja pogona za uzgoj junadi, uzeo je dio parcele da bi sagradili pogon, koji danas postoji na predmetnim parcelama, u funkciji je i izdat je Slovencima. Nakon što je «Planinsko dobro» Nevesinje tužitelju i njegovom bratu oduzelo dio parcele u Nevesinju, oni su se obratili Radničkom savjetu RO «Hepok» Mostar, koji je donio odluku da im se na ime protivvrijednosti oduzetih parcela u zamjenu daju parcele u Blagaju gdje su tužitelj i njegov brat živjeli. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, tužitelj i njegov brat su na ime zamijenjenih parcela dobili po 1000 m² parcele uz kuću, stupili su u posjed parcela 1988. godine i koristili ih do 1992. godine kada su nakon izbijanja ratnih djelovanja napustili svoju imovinu.

4. Na osnovu provedenog geodetskog vještačenja vještaka geometra, Općinski sud je utvrdio da je predmetna parcela u površini od 1000 m² nastala u postupku cijepanja u svrhu zamjene i to cijepanjem k.č. br. 194/1 i k.č. br. 194/2 na k.č. br. 194/1, 194/2, 194/9 i 194/10, što je upisano u prijavnom listu broj 33/02 od 2. novembra 1988. godine. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je prije cijepanja predmetna parcela bila upisana u zk. ul. br. 96. k.o. Blagaj kao društveno vlasništvo sa pravom raspolaganja OOUR «Plantaže» Mostar, da je postupak cijepanja proveden po zahtjevu APRO «Hepok» Mostar od 12. oktobra 1988. godine, da su kao stranke evidentirane tužitelj i njegov brat i da promjena posjednika nije izvršena jer nadležni organ nije dostavio pravomoćno rješenje o promjeni posjednika na predmetnoj parceli. Općinski sud je istakao da nije sporno da je na predmetnoj nekretnini apelant 2001. godine ishodio u zemljišnoj knjizi upis vlasništva, a na osnovu provođenja pravomoćne presude tog suda broj P-253/00 od 27. aprila 2000. godine, koja je donesena u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv «Hepok» Mostar u vrijeme dok je tužitelj bio u izbjeglištvu. Općinski sud je istakao da se odnosi između parničnih stranaka u ovom postupku ne mogu rješavati na osnovu presude tog suda donesene u postupku pod poslovnim brojem P-253/00 jer presuda od 27. aprila 2000. godine proizvodi pravno djelovanje samo između stranaka koje su učestvovale u tom postupku, a to su apelant i «Hepok» Mostar. S obzirom na to da se apelant u toku postupka osim spomenute presude nije pozvao ni na jedan dokaz niti je u stavljao prijedloge za provođenje drugih dokaza, Općinski sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, te utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo jer dokazi izvedeni pred sudom nisu dali osnova za odbijanje tužbenog zahtjeva. Tužitelj je dokazao, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da mu je u povodu arondacije kao ranijem vlasniku pripojenog zemljišta u svrhu zamjene (1987. godine) na ime naknade kao drugo odgovarajuće zemljište data predmetna parcela u Blagaju (1988. godine) koju je potom nesmetano posjedovao do rata, dakle, predmetnu nekretninu pribavio je po pravnoj osnovi i na zakonit način. U odnosu na apelantove žalbene navode da pismeni «dogovor» ne može biti pravna osnova sticanja vlasništva, Kantonalni sud je istakao da, iako su ugovorne strane ugovor imenovale kao «dogovor o zamjeni nekretnina», on po svom sadržaju ima sve elemente imenovanog ugovora o razmjeni iz člana 552. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno ugovora o zamjeni nekretnina iz kojeg za svaku ugovornu stranu nastaju prava i obaveze. U konkretnom slučaju se radi o pravnom poslu, odnosno ugovoru sklopljenom saglasnošću volja dvije strane o bitnim elementima pri čemu nije bitno kako su ga same ugovorne strane imenovale i da li su ga uopće imenovale ili je ostao neimenovan pravni posao. Kantonalni sud je pojasnio da su imenovani ugovori oni koji su zbog svoje važnosti i učestalosti u pravnom prometu zakonom posebno predviđeni i regulirani i čiji naziv je zakon odredio (prodaja, zajam, poklon i dr.), međutim, uz njih postoji još velik broj neimenovanih ugovora koje ugovorne strane međusobno sklapaju i uređuju svoje međusobne obligacionopravne i druge odnose a nisu posebno zakonom imenovani jer se u pravnom poslu rjeđe javljaju ali koji po svojim svojstvima i sadržajima odgovaraju općim pravilima ugovorenog prava.

6. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da je tužitelj sve do izbijanja ratnih dešavanja posjedovao i mirno uživao svoju nekretninu koju je dobio u zamjenu i prijavnim listom od 2. novembra 1988. godine bio upisan u katastarskom operatu kao posjednik dijela od 1000 m², koji je nastao cijepanjem k.č. br. 194/2, dakle, pribavio potpuno određenu nekretninu po pravnoj osnovi i na zakonit način, čime je postao pretpostavljeni vlasnik iz čl. 41. i 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine SFRJ» broj 6/80) koji je u to vrijeme bio na pravnoj snazi i aktivno je legitimiran i osnovano zahtijeva utvrđenje da je naspram apelanta vlasnik sporne nekretnine i ima pravo upisati se kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000885 od 13. januara 2009. godine reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je tužitelj kao savjestan pretpostavljeni vlasnik imao jači pravni osnov u odnosu na tuženog, shodno članu 41. u vezi sa članom 42. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, pa uživa pravo zaštite od trećih lica koji mu to pravo svojataju. U odnosu na apelantove navode da u dogovoru oko zamjene nekretnine koja je bila predmet naknade za arondaciju nije učestvovao njen vlasnik RO «Hepok» OOUR «Plantaža» Mostar, Vrhovni sud je istakao da je upravo Radnički savjet RO «Hepok» Mostar prihvatio da se na ime protivvrijednosti oduzetih parcela tužitelju i njegovom bratu u zamjenu da predmetna zemljišna parcela i da je radi provođenja ove odluke RO «Hepok» Mostar pokrenuo upravni postupak cijepanja zahtjevom od 12. oktobra 1988. godine na osnovu kojeg je sačinjen prijavni list od 2. novembra 1988. godine a što nije moglo ostati nepoznato OOUR «Plantaža» Mostar jer je u sastavu RO «Hepok» Mostar a po izvršenom cijepanju tu parcelu je tužitelj nesmetano koristio do rata.

9. U vezi sa apelantovim navodima iz revizije da je ugovor o zamjeni ništav jer nije dostavljen na saglasnost društvenom pravobraniocu samoupravljanja, Vrhovni sud je istakao da Zakonom o arondaciji («Službeni list SRBiH» broj 23/74) kao lex specialis nije propisana obaveza da se u povodu arondacije dostavljaju ugovori o zamjeni na saglasnost društvenom pravobraniocu samoupravljanja pa ti navodi ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost osporene odluke. Vrhovni sud je, također, naglasio da se odnosi između tužitelja i apelanta ne mogu rješavati na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda broj P-253/00 od 27. aprila 2000. godine s obzirom na to da ta presuda proizvodi pravno djelovanje samo između stranaka koje su učestvovale u tom parničnom postupku (apelant i «Hepok» Mostar RJ «Plantaže» Mostar) i ta presuda je lišena činjeničnih i pravnih učinaka u odnosu na tužitelja. Kako je tužitelj dokazao da mu je kao ranijem vlasniku pripojenog zemljišta u svrhu zamjene na ime naknade dato predmetno zemljište po starijoj pravnoj osnovi (ugovor o zamjeni od 26. januara 1987. godine), a koja je i realizirana (predajom parcele u Blagaju 1988. godine) i koju je nesmetano koristio do rata, to što znači da je bio savjestan i imao pravni osnov sticanja prava vlasništva i time jače pravo od apelanta kao kasnijeg nesavjesnog sticaoca koji je ishodio uknjižbu prava vlasništva (DN:1774/00 od 15. maja 2001. godine) provođenjem pravosnažne presude (P-

253/00 od 27. aprila 2000. godine) jer ni presuda kao ni drugi pravni posao ne može dati veća prava nego što ima.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava navodeći da je u parničnom postupku ishodio pravo vlasništva na predmetnoj parceli protiv «Hepok» Mostar OOUR «Plantaže» Mostar na račun čije imovine je i pravljen «dogovor» tužitelja i OOUR «Planinsko dobro». Apelant je naveo da sudovi takav dogovor proglašavaju pravno valjanim iako je rađen bez znanja vlasnika OOUR «Plantaža» Mostar, te da se «dogovor» ne može smatrati ugovorom kao što se navodi u osporenim presudama.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/09 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio