Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-921/09 (K.R.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-921/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenoga 2011. godine, u predmetu broj AP 921/09, rješavajući apelaciju K. R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 320 od 14. siječnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-Mal-07-000 291 od 9. srpnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. K. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Davor Kovač, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 23. ožujka 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 320 od 14. siječnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0- Mal-07-000 291 od 9. srpnja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-Mal-07-000 291 od 9. srpnja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 320 od 14. siječnja 2009. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se «Croatia-osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) obveže da apelantici popravi nanesenu štetu na vozilu na način da joj isplati iznos od ukupno 2.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. veljače 2007. godine kao dana nastanka štete pa do konačne isplate, kao i troškove postupka, sve u roku od 15 dana.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da se, prema nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, vozilo marke «Ford Mondeo», kojim je upravljao osiguranik tuženog, kretalo iz pravca Čitluk – Ljubuški i na raskrižju kod benzinske crpke stalo na znak «Stop» da bi se mogao uključiti na magistralnu cestu Ljubuški –Čapljina. Vozilo marke «Fiat Punto», kojim je upravljala apelantica, kretalo se sa benzinske crpke «Gojan» i stalo na znaku «Stop» da bi se uključilo na put u Ljubuški – Čitluk. Vozilo «Ford» bilo je od mjesta kontakta udaljeno 11,4 m, a vozilo «Fiat» 8,8, m, te je, prema vještakovom mišljenju, očito da su oba vozila pošla gotovo istodobno sa znaka «Stop».

4. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka prometne struke i ostale provedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da se apelantica uključivala u promet sa benzinske crpke. Pri tome se Općinski sud pozvao na odredbu članka 9. stavak 1. točka 33. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kojim je propisano da je nerazvrstana cesta površina koja se koristi za promet prema ma kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju korisnika (seoski, poljski i šumski putovi, putovi na nasipima za obranu od poplava, prostori oko benzinskih crpki, parkirališta i sl.).

5. S obzirom na to da se apelantica sa svojim vozilom nalazila na prostoru koji se smatra nerazvrstanom cestom, te kako su oba vozila, prema vještakovom nalazu, istodobno krenula, to je apelantica bila dužna, na temelju članka 49. stavak 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, propustiti sva vozila koja se kreću cestom na koju ulazi i kada ta cesta nije prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaza, ako na cestu ulazi sa površine na kojoj se ne odvija promet.

6. Dalje se Općinski sud pozvao na odredbu članka 36. stavak 2. spomenutog zakona kojim je propisano da vozač koji se uključuje u promet smije započeti takvu radnju samo ako se prethodno uvjeri da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu.

7. Prema nalaženju Općinskog suda, apelantica nije postupila po navedenim zakonskim odredbama jer je, prema svim provedenim dokazima, te opažanjem suda na licu mjesta, apelantica imala veliku preglednost u smjeru odakle dolazi vozilo osiguranika tuženog, te ga je mogla vidjeti jer su, prema vještakovom nalazu, oba vozila istodobno krenula sa znaka «Stop». Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, nije prihvatljiva apelantičina tvrdnja da se prethodno uvjerila da nema drugih vozila pa tek onda krenula sa uključivanjem u promet.

8. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da se apelantica uključila u promet izlazeći sa benzinske crpke istodobno kada je to učinilo i vozilo osiguranika tuženog, iako je prethodno morala propustiti sva vozila. Stoga je, na temelju spomenutih zakonskih odredaba, Općinski sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

9. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da, nasuprot neutemeljenim navodima žalbe, u konkretnoj situaciji nije uopće bitno sa kakvog se prostora tko od sudionika prometne nezgode uključuje na glavnu cestu već je bitno tko je prvi od sudionika stupio na glavnu cestu.

10. Istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi, proizlazi da se vozilo osiguranika tuženog kretalo iz pravca Čitluk – Ljubuški i na raskrižju benzinske crpke zaustavilo na znaku «Stop» da bi se moglo uključiti na magistralni put Ljubuški – Čapljina. Konstatirano je da se apelantičino vozilo kretalo sa benzinske crpke «Gojan», te da je stalo na znaku «Stop» da bi se uključilo na put Ljubuški – Čitluk. Dalje je navedeno da iz nalaza vještaka proizlazi da je vozilo osiguranika tuženog od mjesta kontakta bilo udaljeno 11,4 m i da je taj put prešlo za oko 3,10 s, a da je apelantičino vozilo od mjesta kontakta bilo udaljeno 8,8 m, te da je putem prešlo za oko 3,24 s. Stoga je drugostupanjski sud naveo da iz nalaza vještaka prometne struke proizlazi da su oba vozila pošla gotovo istodobno sa znaka «Stop».

11. Imajući u vidu vrijeme za koje su sudionici nezgode prešli dio puta od znaka «Stop» do mjesta kontakta, prema mišljenju Kantonalnog suda, može se zaključiti da je osiguranik tuženog prvi krenuo sa znaka «Stop» i uključio se na glavnu cestu u pravcu Čapljine, te da je, stoga, apelantica bila dužna, s obzirom na to da se osiguranik tuženog već nalazio na glavnoj cesti, propustiti ga, a zatim, nakon što se uvjeri da radnju uključivanja može poduzeti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, uključiti se na glavnu cestu.

12. Na temelju navedenog, istaknuto je da su neutemeljeni apelantičini navodi da bi za nastalu štetu bio odgovoran osiguranik tuženog, nego, naprotiv, osiguranik tuženog uopće nije odgovoran, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je apelantičin tužbeni zahtjev odbio. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Apelantica se žali da su joj pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da Kantonalni sud bez održane rasprave utvrđuje drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrđeno u prvostupanjskoj presudi. Navodi da drugostupanjska presuda ne sadrži nijedan članak zakona iz kojega bi bilo vidljivo koje je norme materijalnog prava apelantica povrijedila. Prema njezinom mišljenju, Kantonalni sud je našao da postoji apelantičina isključiva odgovornost za nastale štetne posljedice. Navodi da se apelantica u žalbi žalila samo na pogrešnu primjenu materijalnog prava a ne na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te istakla da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi. Dakle, apelantica smatra da je drugostupanjski sud proizvoljno mijenjao utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine i Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Razmatrajući apelantičine navode koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud, koji je razmatrajući apelantičinu žalbu utvrdio da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

18. Također, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente niti dokaze kojima bi potkrijepila ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali na to da je povreda navedenih prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-921/09 (K.R.) | Sudska praksa | Aktio