Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-972/09 (“Hari-Uno” d.o.o. Novi Travnik)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-972/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 972/09, rješavajući apelaciju „Hari-Uno“ d.o.o. Novi Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hari-Uno“ d.o.o. Novi Travnik podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pžp-08-000 215 od 18. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda broj PR-4-134/07 od 7. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hari-Uno“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pžp-08-000 215 od 18. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-4-134/07 od 7. maja 2008. godine. Apelant je 13. jula, 10. septembra i 19. oktobra 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-4-134/07 od 7. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Pžp-08-000 215 od 18. februara 2009. godine, proglasio odgovornim apelanta kao pravno lice i Nedžada Agovića kao odgovorno lice u pravnom licu zbog prekršaja iz člana 6. st. 1. i 2. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH počinjenih na način opisan u izreci prvostepenog rješenja i to 23. augusta 2006. godine, pa je za navedeni prekršaj apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000 KM, a odgovornom licu u pravnom licu Nedžadu Agoviću za počinjeni prekršaj je izrečena kazna u iznosu od 500 KM. Osim novčane kazne okrivljenima je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta navedenih u izreci prvostepenog rješenja. Ujedno je odlučeno da okrivljeni na ime troškova prekršajnog postupka plate iznos od po 50 KM.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Uprava za neizravno oporezivanje, Regionalni centar Mostar, Odsjek za provođenje i poštivanje carinskih i poreskih zakonskih propisa, podnijela zahtjeve za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta kao pravnog lica i Nedžada Agovića kao odgovornog lica zbog prekršaja iz člana 6. st. 1. i 2. tačka e) Zakona o carinskim prekršajima BiH.
4. Istaknuto je da je 3. aprila 2008. godine održano usmeno ročište u prisustvu predstavnika ovlaštenog organa i punomoćnika pravnog i odgovornog lica po punomoći od 1. aprila 2008. godine.
5. Navedeno je da je predstavnik pravnog i odgovornog lica negirao počinjene prekršaje zbog toga što smatra da je u pitanju prekršaj koji je počinio izvoznik robe a ne okrivljeni kao uvoznici.
6. Navedeno je da je na usmenom pretresu izvršen uvid u predložene dokaze koje je ovlašteni organ priložio uz zahtjeve. Istaknuto je da je provedenim prekršajnim postupkom nesporno utvrđeno da su apelant kao pravno lice i Nedžad Agović kao odgovorno lice 23. augusta 2006. godine uvezli robu kojom prilikom je pregledom kamionske pošiljke razne robe pronađena i određena količina robe koja nije bila prijavljena kao i određena količina robe koja nije porijeklom iz Turske.
7. Navedeno je da je takvo činjenično stanje utvrđeno na osnovu svih provedenih dokaza predloženih na usmenom pretresu i uvidom u materijalne dokaze koje je priložio ovlašteni organ, koji dokazi su nastali kao rezultat neposrednog opažanja ovlaštenih carinskih organa za pregled robe u prisutnosti vozača kamiona kojim se vršio prijevoz i koji je bez primjedbi potpisivao potvrdu o oduzimanju robe i zapisnik o učinjenom prekršaju.
8. Dalje je navedeno da je, prema odredbi člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 60.000,00 KM kazniti za prekršaj pravno lice ako u ispravama koje se podnose uz prijavu za carinski postupak označi drugi kvalitet, vrstu, količinu, vrijednost ili porijeklo robe ili na drugi način omogući netačno prijavljivanje robe s namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dadžbina vezanih za carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu, a za radnje iz navedenog člana kaznit će se za prekršaj i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500,00 do 6.000,00 KM.
9. Sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne ocijenio sve okolnosti i činjenice od značaja za odmjeravanje kazne. Od olakšavajućih okolnosti ocijenio je korektno ponašanje okrivljenih, a od otežavajućih okolnosti ocijenio je činjenicu da su okrivljeni povratnici u činjenju ove vrste prekršaja, o čemu svjedoči činjenica da je podneseno više prekršajnih prijava, odnosno zahtjeva za pokretanje postupka zbog povrede Zakona o carinskim prekršajima.
10. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da su okrivljeni u žalbi prvenstveno istakli da se u sudskom spisu ne navodi niti jedan dokaz da su okrivljeni počinili prekršaje. U pogledu navedenih navoda, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u rješenju dao razloge o svojim zaključcima o tome da su okrivljeni preduzeli radnju koja im je stavljena na teret, tako da se žalbeni navodi okrivljenih ne mogu podvesti pod bitne povrede prekršajnog postupka.
11. Istaknuto je da su kao bitnu povredu odredbi prekršajnog postupka okrivljeni u žalbi naveli povredu odredbe člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH kojom je propisano da se okrivljeni imaju smatrati nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom, s tim što su okrivljeni naveli da je sud počinio navedenu povredu jer nije dokazano da su počinili prekršaj. Prema mišljenju Kantonalnog suda, okrivljeni ne tumače navedenu odredbu na pravilan način. U tom pogledu je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud proveo postupak u skladu sa zakonom i nakon provedenog postupka proglasio je okrivljene odgovornim za prekršaje koji su im stavljeni na teret. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je dao razloge zbog kojih je smatrao dokazanim odgovornost okrivljenih.
12. U odnosu na navode apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je naveo da su okrivljeni izgubili iz vida da odredbom člana 61. Zakona o prekršajima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije utvrđeno kao žalbeni osnov, te da se zbog toga prvostepena odluka ne može osporavati zbog navedenog razloga, zbog čega Kantonalni sud navedene navode nije ni razmatrao. Također je Kantonalni sud napomenuo da taj sud nema nikakvih zakonskih ovlasti da osporeno rješenje ispituje po službenoj dužnosti. Istaknuto je da su okrivljeni u žalbi naveli i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali da te navode nisu konkretizirali, zbog čega ih Kantonalni sud nije mogao ni razmatrati.
13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema njegovom mišljenju, naveden je pogrešan pravni osnov za podnošenje prijave za pokretanje prekršajnog postupka. Smatra da je podnosilac prijave za pokretanje prekršajnog postupka trebao kao pravni osnov navesti Zakon o carinskim prekršajima BiH i Zakon o prekršajima FBiH. Navodi da prekršajna prijava nije naslovljena na Općinski sud već na Regionalni centar Mostar, Odsjek za carine. Zbog navedenog, apelant smatra da Općinski sud nije bio nadležan da provede postupak i da donese prvostepeno rješenje. Dalje, navodi da navedeni postupak nije pokrenut na način kako je to propisano odredbama člana 41. Zakona o prekršajima FBiH, kojim je propisano da se zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka može podnijeti samo na standardnom obrascu koji je propisalo Federalno ministarstvo pravde i da sadrži propisane podatke. Ističe da su u prijavi pogrešno označeni počinioci prekršaja. Navodi da službena lica koja su provodila prekršajni postupak nisu imala rješenje da provedu taj postupak, a također nisu imali ni ovlaštenja. Zbog toga, sve pravne radnje koje je preduzeo podnosilac prijave nisu urađene na zakonom propisan način i ne mogu prouzrokovati bilo kakvo pravno djelovanje.
14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su reformom pravosudnog sistema i stupanjem na snagu Zakona o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 31/06) općinski sudovi preuzeli predmete komisija za prekršaje. Kako se radilo o istoj vrsti prekršaja počinjenih kontinuirano od 13. marta 2006. godine do 1. juna 2006. godine, sud je izvršio spajanje predmeta, te je proveden jedinstveni postupak, s obzirom na činjenični i pravni osnov prekršaja. Općinski sud je naveo da je tokom postupka apelantu bila data mogućnost da iznese svoju odbranu, ispituje svjedoke kao i da podnosi dokaze u svoju korist.
15. Kantonalni sud u odgovoru navodi da je odredbom člana 83. stav 4. Zakona o prekršajima FBiH propisano da Federalno vijeće za prekršaje i Komisija za prekršaje federalnih organa uprave prestaju raditi danom početka primjene Zakona o prekršajima (1. decembar 2006. godine). Dalje je istaknuto da je članom 83. stav 5. Zakona o prekršajima FBiH jasno propisano da će se predmeti komisija za prekršaje federalnih organa uprave u kojima do dana početka primjene navedenog zakona nije završen postupak dostaviti nadležnim općinskim sudovima na rješavanje.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
20. Razmatrajući apelantove navode, te imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da je protiv apelanta kao pravnog lica i odgovornog lica proveden prekršajni postupak u kojem je nesporno utvrđena apelantova odgovornost za počinjeni prekršaj. Proizlazi da je činjenično stanje u postupku utvrđeno na osnovu svih provedenih dokaza predloženih na usmenom pretresu, kojem je prisustvovao i punomoćnik apelanta i odgovornog lica, te uvidom u materijalne dokaze koje je priložio ovlašteni organ. Navedeni dokazi su rezultat neposrednog opažanja ovlaštenih carinskih organa za pregled robe u prisutnosti vozača kamiona kojim se vršio prijevoz i koji je bez primjedbi potpisao potvrdu o oduzimanju robe i zapisnik o učinjenom prekršaju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu apelantove odgovornosti za počinjeni prekršaj. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović