Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-246/09 (S. Š. i N. Š.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-246/09
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 246/09, rješavajući apelaciju Sehavete Šatrić i Nedžada Šatrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Sehavete Šatrić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 524 od 5. januara 2010. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantici Sehaveti Šatrić, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Sehavete Šatrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 524 od 5. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001714 od 15. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-56/00 od 15. juna 2007. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Šatrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 524 od 5. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001714 od 15. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-56/00 od 15. juna 2007.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sehaveta Šatrić i Nedžad Šatrić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelantica i apelant) iz Banje Luke, koje zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 26. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se, u vrijeme podnošenja apelacije, vodio pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem 118-0-Rev- 08-000 524. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 246/09.
2. Nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 524 od 5. januara 2010. godine, apelanti su 16. aprila 2010. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv odluka donesenih u predmetnom postupku. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1373/10. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se podnesene apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 246/09.
4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kao i od Vrhovnog suda zatraženo je 12. juna 2009. godine i 5. septembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 5. septembra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-56/00.
5. Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske – Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. januara 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor 4. februara 2011. godine.
6. Osnovni sud je dostavio odgovor 24. januara i 13. septembra 2011. godine, Okružni sud 12. januara i 15. septembra 2011. godine, a Vrhovni sud 31. augusta 2009. godine i 27. januara 2011. godine.
7. Osnovni sud je 23. septembra 2011. godine dostavio Ustavnom sudu spis broj P-56/00.
8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te Pravobranilaštva Republike Srpske dostavljeni su apelantima 7. septembra 2009. godine i 24. februara 2011. godine.
III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
10. Apelanti su 10. januara 2000. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv tužene radi „vraćanja pokretnih stvari u posjed“. Predmet je evidentiran pod brojem P-56/00.
11. Osnovni sud je Rješenjem broj P-56/00 od 21. januara 2005. godine apelantima vratio tužbu „na ispravku i dopunu“. U rješenju je navedeno da dostavljena tužba ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te im je naloženo da u roku od osam dana dopune tužbu, što su oni učinili 2. februara 2005. godine.
12. Nakon toga, Osnovni sud je 8. marta 2005. godine dostavio tuženoj tužbu na odgovor, na koju je tužena odgovorila 30. marta 2005. godine.
13. Osnovni sud je održao pripremno ročište 30. januara 2007. godine, na koje su apelanti pristupili skupa sa punomoćnikom Bogdanom Toljagom, advokatom iz Banje Luke. Apelanti su tom prilikom u spis uložili pismenu punomoć za advokata. Osnovni sud je odložio pripremno ročište za 28. mart 2007. godine, te je apelantima vratio tužbu na ispravku i dopunu u smislu da je potrebno da opredijele tužbeni zahtjev u pogledu pravilnog i individualnog označavanja pokretnih stvari čija se predaja traži.
14. Apelanti su 6. februara 2007. godine Osnovnom sudu dostavili podnesak u kojem su izvršili „ispravku i dopunu tužbe“ tako što su tražili da sud obaveže tuženu da im vrati pokretne stvari precizno navedene u tački I, za koje su naveli i protivvrijednost u konvertibilnim markama. Osim toga, apelanti su istakli i da, u slučaju da tužena ne bude u mogućnosti da im vrati pokretne stvari, postavljaju alternativni tužbeni zahtjev da se tužena „obaveže da im na ime otuđenih-uništenih stvari isplati novčanu protuvrijednost od 19.460,00 KM, na ime korištenja objekta iznos od 17.050,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2000. godine do konačne isplate te da im naknadi troškove postupka“.
15. Na pripremnom ročištu od 28. marta 2007. godine punomoćnik apelanata je povukao tužbu u dijelu u kojem se zahtijeva da se tužena obaveže da apelantima vrati pokretne stvari pobliže označene u petitu tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu u kojem potražuju naknadu na ime otuđenih stvari. Osim toga, punomoćnik apelanata je tom prilikom izjavio da ostaje pri tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem potražuje naknadu na ime zakupnine na ime korištenja stambenog objekta i to u iznosu od 17.050,00 KM.
16. S obzirom na prijedlog stranaka na pripremnom ročištu, Osnovni sud je odredio da će se provesti i dokaz vještačenja putem vještaka ekonomsko-finansijske struke, na okolnosti visine zakupnine za objekt u periodu od 1. oktobra 1996. godine do 5. maja 1999. godine.
17. Nakon što je izvršeno određeno vještačenje i nakon što je urađeni nalaz i mišljenje vještaka Osnovni sud dostavio strankama u postupku, punomoćnik apelanata je 17. maja 2007. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je naveo: „Budući da Šatrić Nedžad nije suvlasnik kuće a povukli smo tužbu za naknadu za stvari, isti odustaje od tužbe i povlači svoj dio tužbenog zahtjeva“. Također, u predmetnom podnesku je izvršeno ponovno uređenje tužbenog zahtjeva tako što je postavljen zahtjev da sud obaveže tuženu da apelantici „na ime naknade po osnovu izgubljene zakupnine za korišćenje apelanticinog stambenog objekta, naknadi iznos od 18.700,00 KM sa zakonskim zateznom kamatama u iznosu od 18.700,00 KM te da joj naknadi troškove postupka.“
18. Osnovni sud je održao i zaključio glavnu raspravu 17. maja 2007. godine.
19. Osnovni sud je Presudom broj P-56/00 od 15. juna 2007. godine u cijelosti odbio kao neosnovan (stav I izreke) apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj po osnovu izgubljene zakupnine za korištenje stambenog objekta isplati na ime glavnog duga i zakonskih zateznih kamata ukupan iznos do 37.400,00 KM, te da joj naknadi troškove postupka. Osim toga, Osnovni sud je u stavu II izreke naveo da se utvrđuje povlačenje apelantove tužbe. Stavom III izreke je utvrđeno i povlačenje tužbe u dijelu u kojem je apelant tražio da sud obaveže tuženu da mu preda u posjed pokretne stvari kao i u dijelu u kojem potražuje naknadu na ime otuđenih stvari.
20. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelantica vlasnica i posjednica prizemnog stambenog objekta u Banjoj Luci sa identifikacijskim podacima pobliže navedenim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Osim toga, sud je utvrdio da je apelantica sa suprugom (apelantom) živjela u predmetnoj nekretnini do 1996. godine kada su je M.V. i O.V. prinudno iselili. Navedeno je da je tužena rješenjem od 1. oktobra 1996. godine predmetnu nekretninu proglasila napuštenom, što je rješenjem od 29. jula 1997. godine poništeno zbog toga što je utvrđeno da predmetna nekretnina ne ulazi u kategoriju napuštene imovine. Dalje je utvrđeno da je apelantica 5. maja 1999. godine stupila u posjed predmetne nekretnine.
21. Osnovni sud je naveo da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP, jer apelantica nije dokazala da je predmetnu nekretninu izdavala u zakup, odnosno da nije učinila vjerovatnim da joj je izmakla bilo kakva korist od izdavanja kuće podstanarima, niti je dokazala da je pretrpjela bilo kakvu materijalnu štetu zbog toga što nije mogla da koristi predmetnu nekretninu. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da je apelant u toku postupka povukao tužbu u cijelosti, te da je sud, u skladu sa članom 59. ZPP, utvrdio povlačenje tužbe.
22. Apelantica je 16. jula 2007. godine izjavila žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P- 56/00 od 15. juna 2007. godine.
23. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-001714 od 15. januara 2008. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda u „dosuđujućem dijelu“. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvata činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda. Naime, Okružni sud je istakao da, prema odredbi člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), oštećeni ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle dobiti, a stavom 3. iste odredbe je regulirano da se pri ocjeni visine izmakle dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Okružni sud je naglasio da apelantica nije dokazala da je izdavala predmetnu nekretninu pod zakup, da je bila u pregovorima sa eventualnim zakupcima ili da je imala zaključen ugovor o zakupu, odnosno da je osnovano očekivala da će u tom vremenu izdati svoju kuću pod zakup, te da je, s obzirom na navedeno, Osnovni sud pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 7. i 123. ZPP.
24. Okružni sud je 6. februara 2008. godine predmetnu presudu dostavio apelantici.
25. Protiv presude Okružnog suda apelanti su 3. marta 2008. godine izjavili reviziju, a 5. marta 2008. godine dostavili podnesak u kojem su tražili da sud „poštuje i striktno primijeni čl. 214. stav 1 u vezi sa članom 253. ZPP-a“.
26. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 524 od 5. januara 2010. godine odbio apelanticinu reviziju, a odbacio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da je odluka drugostepenog suda zasnovana na zakonu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelantica nije izvela dokaze radi dokazivanja postavljenog tužbenog zahtjeva niti je izvođenje takvih dokaza predlagala, slijedom čega je pravilan zaključak Okružnog suda, te neosnovan apelanticin revizijski prigovor. Dalje je Vrhovni sud istakao da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud učinio povredu pravila postupka zato što nije lično od njega tražio izjašnjenje o povlačenju tužbe u njegovo ime, jer je advokat kojeg je apelant ovlastio za zastupanje u ovom postupku imao, u skladu sa odredbom člana 305. tačka 1. ZPP, pravo da izvrši i tu radnju u postupku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant nije ulagao žalbu na presudu Osnovnog suda tako da je ona u odnosu na njega postala pravosnažna 15. jula 2007. godine. Kako je odredbom člana 52. stav 2. ZPP propisano da se povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena, odatle proizlazi da nakon pravosnažnosti prvostepene presude apelant nije stranka u postupku, pa samim tim nije ni ovlašten za podnošenje revizije. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je, na osnovu odredbe člana 247. ZPP, apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. U prvobitno podnesenoj apelaciji od 28. januara 2009. godine apelanti su naveli da im je zbog dužine trajanja postupka koji je pokrenut „8. decembra 1999. godine“, a koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio na rješavanju pred Vrhovnim sudom, povrijeđeno pravo koje je zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zbog dužine trajanja predmetnog postupka apelanti su tražili da im se dosudi naknada nematerijalne štete u iznosu od po 5.000,00 KM.
28. Nakon toga, u apelaciji od 16. aprila 2010. godine, apelanti su osporili odluke donesene u predmetnom postupku, naveli hronologiju donošenja tih odluka, te naveli da je Vrhovni sud krajnje proizvoljno primijenio odredbe ZPP i povrijedio „osnovni princip pravičnog postupka.“ Apelanti ističu da je Vrhovni sud, u skladu sa ovim principom, „morao ukinuti drugostepenu presudu“. S tim u vezi, apelanti navode da je podnesak od 17. maja 2007. godine „samo podnesak apelantice a ne i apelanta, te da apelant nije povukao tužbu“.
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, te da nisu prekršena apelantova prava.
30. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u presudi i da smatra da su navodi apelacije neosnovani. Osim toga, naveo je da je prilikom odlučivanja o apelanticinoj žalbi ocijenio sve žalbene navode koji su pravno relevantni i u obrazloženju svoje odluke dao ocjenu svih žalbenih navoda. Također, u pogledu navoda vezanih za dužinu trajanja predmetnog postupka, Okružni sud je naveo da je 27. septembra 2007. godine primio spis Osnovnog suda kako bi odlučio o apelanticinoj žalbi. Okružni sud je 15. januara 2008. godine donio presudu kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, nakon čega je vratio spis Osnovnom sudu.
31. Vrhovni sud je naveo da, prema njegovoj ocjeni, nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana prava na koja ukazuju apelanti. Osim toga, u pogledu navoda o dužini trajanja postupka, Vrhovni sud je istakao da je predmeti spis primio 14. maja 2008. godine. Zbog preopterećenosti suda u predmetima revizije, prosjek dužine rješavanja predmeta je oko 18 mjeseci, što znači da se očekuje da će predmetni postupak riješiti u oktobru 2009. godine.
V.Relevantni propisi
32. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:
1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;
[...] VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na apelantove navode
36. Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
37. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
38. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donio Presudu broj P-56/00 od 15. juna 2007. godine u kojoj je utvrđeno povlačenje apelantove tužbe. Osim toga, iz predmetnog spisa proizlazi da apelant na donesenu odluku Osnovnog suda nije izjavio žalbu pa je slijedom toga, u odnosu na apelanta, ona postala pravosnažna 15. jula 2007. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 714 od 15. januara 2008. godine izjavio reviziju, ali je revizija Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 524 od 5. januara 2010. godine odbačena kao nedopuštena. Naime, u donesenoj presudi Vrhovni sud je istakao da pravosnažnošću prvostepene presude apelant nije više stranka u postupku, te da samim tim nije ovlašten za podnošenje revizije.
39. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao izjaviti žalbu na presudu Osnovnog suda, a tek onda, u slučaju eventualnog nezadovoljstava presudom Okružnog suda, izjaviti reviziju Vrhovnom sudu.
40. Kako apelant nije izjavio žalbu na prvostepenu presudu koja je u odnosu na njega postala pravosnažna 15. jula 2007. godine, nego je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda kojom se nije odlučivalo o njegovim pravima već isključivo o apelanticinim pravima vezanim za isplatu zakupnine, dakle, u postupku u kojem apelant više nije bio stranka, time nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, propustom da izjavi žalbu protiv presude Osnovnog suda kojom je odlučivano o njegovom tužbenom zahtjevu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove. Zbog toga, nisu ispunjene procesne pretpostavke za razmatranje podnesenih apelacija u odnosu na apelanta (kako sa aspekta navoda o nedonošenju odluke u razumnom roku, tako i sa aspekta osporene odluke Vrhovnog suda kojom je meritorno okončan predmetni parnični postupak u odnosu na apelanticu).
41. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na apelanticine navode
42. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
43. U konkretnom slučaju, apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 524 od 5. januara 2010. godine. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dalje, apelantica je osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 524 od 5. januara 2010. godine, koju je osporila apelacijom broj AP 1373/10, primila 17. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII.Meritum
45. Apelantica je u apelaciji navela da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
46. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
50. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
51. Ustavni sud zapaža da su apelanti 10. januara 2000. godine podnošenjem tužbe pokrenuli predmetni postupak koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 5. januara 2010. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao oko deset godina. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza dužine trajanja postupka
52. Prilikom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o jednostavnom sudskom postupku.
53. U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Osnovni sud tek nakon pet godina i deset dana od dana prijema tužbe preduzeo prvu procesnu radnju s ciljem vođenja i okončanja predmetnog postupka. Naime, sud je, preduzimajući radnju prethodnog ispitivanja tužbe, utvrdio da je apelantova tužba neuredna, slijedom čega je donio rješenje da se tužba vraća apelantima na dopunu. Nakon što je dostavio tužbu tuženoj na odgovor, Osnovni sud, ponovno, godinu dana i deset mjeseci nije preduzimao bilo kakve procesne radnje. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud održao pripremno ročište u ovom predmetu nakon sedam godina od dana podnošenja tužbe, a da je potom u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje u periodu od 30. januara 2007. godine kada je održao pripremno ročište do 17. maja 2007. godine kada je zaključio glavnu raspravu. Iz navedenog proizlazi da je Osnovni sud tokom rada na ovom predmetu praktično imao dva dijametralno suprotna pristupa na način da je nakon prijema tužbe svojom apsolutnom neaktivnošću u više navrata (pet godina i deset dana i jednu godinu i deset mjeseci) znatno doprinio dužini ovog postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je nakon „uzimanja predmeta u rad“ početkom 2007. godine, Osnovni sud postupao ažurno i u kratkom vremenu okončao prvostepeni postupak.
54. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj postupak je klasičan primjer postupka u kojem sud nije koristio svoja ovlaštenja i dužnosti iz ZPP, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Ustavni sud, također, iz spisa predmeta nije mogao utvrditi niti jedan razlog iz kojeg bi proizlazilo da je apelantica svojim ponašanjem utjecala na dužinu trajanja postupka. Dalje, u vezi sa postupanjem Okružnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je pred tim sudovima postupak okončan za oko dvije godine. Uzevši u obzir da je postupak pred Osnovnim sudom trajao oko sedam i po godina, ovaj se period, prema mišljenju Ustavnog suda, sam po sebi, s obzirom na činjenicu da se ne radi o hitnom postupku, može smatrati razumnim.
56. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu, te imajući u vidu činjenicu da Osnovni sud nije ponudio obrazloženje za trajanje postupka u periodu od skoro 10 godina, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka u najvećem dijelu može pripisati Osnovnom sudu.
57. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
58. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon deset godina, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
59. Apelantica, također, smatra da su sudovi donoseći osporene odluke povrijedili pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njeno nezadovoljstvo primjenom procesnog prava, a slijedom toga i činjeničnog stanja.
60. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
61. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, u cijelosti odbili apelanticin tužbeni zahtjev, na način kako je konačno opredijeljen na pripremnom ročištu. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP (čl. 7. i 123), istakli da apelantica nije provedenim dokazima uspjela dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zaključuje da materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, a njeno nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelantica nije izvela dokaze radi dokazivanja postavljenog tužbenog zahtjeva, niti je izvođenje takvih dokaza predlagala. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
62. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelanticine navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za naknadu štete povodom apelanticine tužbe trajao oko deset godina, za čiju dužinu je u pretežnom dijelu odgovoran Osnovni sud koji nije naveo razloge za ovako dugo trajanje postupka.
64. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi pravilno primijenili odredbe procesnog zakona i detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
65. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović