Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3745/09 (Ammar al-Hanchi)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Strani državljanin
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Miješanje u porodični život
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3745/09
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3745/09, rješavajući apelaciju Ammara al-Hanchija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačke 9. i 14, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ammara al-Hanchija podnesena protiv odluka donesenih u postupku stavljanja pod nadzor i to:
- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 007118 11 U od 1. septembra 2011. godine, S1 3 U 006541 11 U od 4. augusta 2011. godine, S1 3 U 006216 11 U od 1. jula 2011. godine, S1 3 U 006009 1 U od 1. juna 2011. godine, S1 3 U 005367 11 U od 20. marta 2011. godine, S1 3 U 004839 1 U od 28. februara 2011. godine, S1 3 U 004132 11 U od 27. januara 2011. godine, S1 3 U 003869 10 U od 28. decembra 2010. godine, S1 3 U 003578 10 U od 24. novembra 2010. godine, S1 3 U 003275 10 U od 29. oktobra 2010. godine, S1 3 U 002282 10 U od 23. septembra 2010. godine, S1 3 U 0001753 10 U od 25. augusta 2010. godine, S1 3 U 001334 10 U od 23. jula 2010. godine, S1 3 U 000501 10 U od 24. juna 2010. godine, U 332/10 od 26. maja 2010. godine, U 260/10 od 23. aprila 2010. godine, U 171/10 od 24. marta 2010. godine, U 84/10 od 17. februara 2010. godine, U 27/10 od 21. januara 2010. godine, U 628/09 od 21. decembra 2009. godine, U 596/09 od 2. decembra 2009. godine, U 410/09 od 10. novembra 2009. godine;
- rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2-
06-07-2-109/11 od 29. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-96/11 od 1. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-79/11 od 27. juna 2011. godine, UP-2-06-07-2-71/11 od 27. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-28/11 od 29. marta 2011. godine, UP-2-06-07-2-27/11 od 24. februara 2011. godine, UP-2-06-07-2-11/11 od 25. januara 2011. godine, UP-2-06-07-
2-222/10 od 24. decembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-206/10 od 24. novembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-191/10 od 25. oktobra 2010. godine, UP-2-06-07-2-168/10 od 21. septembra 2010. godine, UP-2-06-
07-2-154/10 od 24. augusta 2010. godine, UP-2-06-07-2-140/10 od 20. jula 2010. godine, UP-2-06-07-2-93/09 od 22. juna 2010. godine, UP-2-
06-07-2-100/10 od 21. maja 2010. godine i UP-2-06-07-2-83-2/10 od 20. aprila 2010. godine;
- rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima, br. UP-1/18.5.1-07.3-11-22/09 od 25. augusta 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-21/09 od 26. jula 2011. godine, UP-
1/18.5.1-07-3-11-20/09 od 24. juna 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-
11-19/09 od 25. maja 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-16/09 od 21. februara 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-17/09 od 24. marta 2011. godine, UP-1/19.5-07.3-11-15/09 od 20. januara 2011. godine, UP-
1/19.5-07.3-11-14/09 od 21. decembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-
11-13/09 od 19. novembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-12/09 od 20. oktobra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-11/09 od 17. septembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-10/09 od 19. augusta 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-9/09 od 16. jula 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-
8/09 od 18. juna 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-7/09 od 18. maja 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-6/09 od 16. aprila 2010. godine, UP-
1/19.5-07.3-11-5/09 od 17. marta 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-
4/09 od 12. februara 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-3/09 od 14. januara 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-2/09 od 14. decembra 2009. godine, UP-1/19.5-07.3-11/09 od 20. novembra 2009. godine i UP-
1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine,u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ammara al-Hanchija podnesena protiv odluka donesenih u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i to: Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 397/09 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-34-5/09 od 7. augusta 2009. godine, u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ammara al-Hanchija podnesena protiv odluka donesenih u postupcima stavljanja pod nadzor, povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i protjerivanja, i to:
- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 007118 11 U od 1. septembra 2011. godine, S1 3 U 006541 11 U od 4. augusta 2011. godine, S1 3 U 006216 11 U od 1. jula 2011. godine, S1 3 U 006009 1 U od 1. juna 2011. godine, S1 3 U 005367 11 U od 20. marta 2011. godine, S1 3 U 004839 1 U od 28. februara 2011. godine, S1 3 U 004132 11 U od 27. januara 2011. godine, S1 3 U 003869 10 U od 28. decembra 2010. godine, S1 3 U 003578 10 U od 24. novembra 2010. godine, S1 3 U 003275 10 U od 29. oktobra 2010. godine, S1 3 U 002282 10 U od 23. septembra 2010. godine, S1 3 U 0001753 10 U od 25. augusta 2010. godine, S1 3 U 001334 10 U od 23. jula 2010. godine, S1 3 U 000501 10 U od 24. juna 2010. godine, U 332/10 od 26. maja 2010. godine, U 260/10 od 23. aprila 2010. godine, U 171/10 od 24. marta 2010. godine, U 84/10 od 17. februara 2010. godine, U 27/10 od 21. januara 2010. godine, U 628/09 od 21. decembra 2009. godine, U 596/09 od 2. decembra 2009. godine, U 410/09 od 10. novembra 2009. godine, U 313/09 od 10. novembra 2009. godine i U 397/09 od 10. novembra 2009. godine;
- rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2-
06-07-2-109/11 od 29. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-96/11 od 1. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-79/11 od 27. juna 2011. godine, UP-2-06-07-2-71/11 od 27. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-28/11 od 29. marta 2011. godine, UP-2-06-07-2-27/11 od 24. februara 2011. godine, UP-2-06-07-2-11/11 od 25. januara 2011. godine, UP-2-06-07-
2-222/10 od 24. decembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-206/10 od 24. novembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-191/10 od 25. oktobra 2010. godine, UP-2-06-07-2-168/10 od 21. septembra 2010. godine, UP-2-06-
07-2-154/10 od 24. augusta 2010. godine, UP-2-06-07-2-140/10 od 20. jula 2010. godine, UP-2-06-07-2-93/09 od 22. juna 2010. godine, UP-2-
06-07-2-100/10 od 21. maja 2010. godine, UP-2-06-07-2-83-2/10 od 20. aprila 2010. godine i UP-1-07/1-41-1-34-5/09 od 7. augusta 2009. godine;
- rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima, br. UP-1/18.5.1-07.3-11-22/09 od 25. augusta 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-21/09 od 26. jula 2011. godine, UP- 1/18.5.1-07-3-11-20/09 od 24. juna 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-
11-19/09 od 25. maja 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-16/09 od 21. februara 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-17/09 od 24. marta 2011. godine, UP-1/19.5-07.3-11-15/09 od 20. januara 2011. godine, UP-
1/19.5-07.3-11-14/09 od 21. decembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-
11-13/09 od 19. novembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-12/09 od 20. oktobra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-11/09 od 17. septembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-10/09 od 19. augusta 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-9/09 od 16. jula 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-
8/09 od 18. juna 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-7/09 od 18. maja 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-6/09 od 16. aprila 2010. godine, UP-
1/19.5-07.3-11-5/09 od 17. marta 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-
4/09 od 12. februara 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-3/09 od 14. januara 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-2/09 od 14. decembra 2009. godine, UP -1/19.5-07.3-11/09 od 20. novembra 2009. godine i UP-
1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine,u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ammara al-Hanchija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 313/09 od 10. novembra 2009. godine, donesene u postupku protjerivanja, u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ammar al-Hanchi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, i organizacija „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-410/09 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-
07/1-41-1-34-7/09 od 21. augusta 2009. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3745/09.
2. Apelant je, također, 3. decembra 2009. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-397/09 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva broj UP-1-
07/1-41-1-34-5/09 od 7. augusta 2009. godine, koja je registrirana pod brojem AP 3746/09.
3. Osim toga, apelant je 3. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-313/09 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva – Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine, koja je registrirana pod brojem AP 3747/09.
4. Apelant je 14. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-596/09 od 2. decembra 2009. godine, koja je registrirana pod brojem AP 3907/09.
5. Apelant je 25. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-628/09 od 21. decembra 2009. godine, koja je registrirana pod brojem AP 4084/09.
6. Nakon toga, apelant je Ustavnom sudu 30. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv Presude Suda BiH broj Uvl-393/09 od 28. decembra 2009. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Suda BiH broj U-397/09 od 10. novembra 2009. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4152/09.
7. Apelant je, također, uz sve apelacije podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja Rješenja Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine, kojim mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u Bosni i Hercegovini u periodu od pet godina, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelacijama.
8. Nakon toga, apelant je 1. februara 2010. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U 27/10 od 21. januara 2010. godine i Rješenja Službe broj UP-1/19.5-07.3-11-3/09 od 14. januara 2010. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 407/10.
9. Apelant je 26. februara 2010. godine dostavio i apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U 84/10 od 17. februara 2010. godine, te nakon toga i dopune apelacije 9. juna 2010. godine, 16. jula 2010. godine, 16. septembra 2010. godine, 12. novembra 2010. godine, 2. decembra 2010. godine, 10. januara 2011. godine, 9. februara 2011. godine, 8. marta 2011. godine, 13. aprila 2011. godine, 7. juna 2011. godine, 5. jula 2011. godine, 16. augusta 2011. godine i 6. septembra 2011. godine, u kojima je osporio presude Suda BiH, Službe i Ministarstva, pobliže navedene u izreci ove odluke. Apelacija je registrirana pod brojem AP 731/10.
10. Zatim, apelant je i 29. marta 2010. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U 171/10 od 24. marta 2010. godine, koja je registrirana pod brojem AP 1094/10.
11. Konačno, apelant je 4. aprila 2010. godine podnio i apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U 260/10 od 23. aprila 2010. godine, koja je registrirana pod brojem AP 1549/10.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
12. S obzirom na to da je Ustavnom sudu do 30. decembra 2009. godine dostavljeno šest apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, i kako je u svih šest apelacija traženo donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje istog rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3745/09. Spojene su apelacije AP 3745/09, AP 3746/09, AP 3747/09, AP
3907/09, AP 4084/09 i AP 4152/09.
13. Ustavni sud je 12. januara 2010. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3745/09 kojom je odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
14. Shodno članu 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučeno je i da se predmeti AP 407/10, AP 731/10, AP 1094/10 i AP 1549/10 spoje sa predmetima navedenim u tački 12. ove odluke i da se za svih deset apelacija vodi jedan postupak i donese jedna odluka pod brojem AP 3745/09. Dakle, spojene su apelacije AP 3745/09, AP 3746/09, AP 3747/09, AP 3907/09, AP 4084/09, AP
4152/09, AP 407/10, AP 731/10, AP 1094/10 i AP 1549/10.
15. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 3. decembra 2010. godine i 10. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
16. Ministarstvo je dostavilo odgovore 16. decembra 2010. godine i 22. februara 2011. godine. Sud BiH je dostavio dogovore 22. decembra 2010. godine i 12. februara 2011. godine, a Služba je dostavila odgovor 23. februara 2011. godine.
17. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. decembra 2010. godine i 25. februara 2011. godine.
III.Činjenično stanje
18. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Protjerivanje
19. Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine apelantu je, shodno odredbama člana 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08; u daljnjem tekstu: Zakon), izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od pet godina, te mu je naloženo da u roku od 15 dana po prijemu konačne odluke dobrovoljno napusti teritoriju BiH pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant državljanin Tunisa, bez identifikacionih dokumenata, oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje djece. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je apelant u toku postupka saslušan i da je u postupku utvrđeno da na teritoriji BiH boravi od rata, odnosno od 1994. godine kada je došao u BiH i pridružio se odredu El Mudžahid, da mu je rješenjem Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) oduzeto državljanstvo BiH, ali da je Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-936/02 od 16. oktobra 2003. godine uvažena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku FMUP je donio Zaključak broj 05/1-1-1-13-4-17 od 24. septembra 2004. godine kojim je postupak oduzimanja državljanstva apelantu obustavljen jer je naknadno utvrđeno da apelant nikada nije ni stekao državljanstvo BiH. Naime, kako je navedeno u zaključku, pod brojem rješenja pod kojim je apelant primljen u državljanstvo BiH evidentirano je drugo lice, pa su i ostala rješenja, koja su donesena na osnovu navedenog i koja su za apelanta proizvodila pravne posljedice, donesena nezakonito. Osim toga, na osnovu akata Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, utvrđeno je da su protiv apelanta vođeni i krivični i prekršajni postupci u Općini Maglaj. Dalje, u postupku je utvrđeno da apelant, iako je znao da ilegalno boravi u BiH, nikada nije zatražio niti ostvario pravo na boravak, u smislu člana 60. Zakona, te da je na osnovu uvida u akt Obavještajno-sigurnosne agencije prvostepeni organ utvrdio da apelant „predstavlja prijetnju za javni red i nacionalnu sigurnost BiH“. S tim u vezi, Ministarstvo je zaključilo da su ispunjeni svi uvjeti iz člana 88. stav 1. tačka h) Zakona za protjerivanje stranog državljanina.
20. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-93/09 od 22. juna 2009. godine žalbu odbilo u potpunosti prihvatajući razloge navedene u prvostepenom rješenju.
21. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudom broj U-313/09 od 10. novembra 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno utvrđeno da je apelant stranac koji nezakonito boravi na teritoriji BiH i da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti BiH. Dalje, navedeno je da je Sud BiH izvršio uvid u presude Vrhovnog suda FBiH i Kantonalnog suda u Sarajevu kao i u akte FMUP-a i Kantonalnog MUP-a i na osnovu toga i provedenih dokaza utvrdio da propisi koji su bili na snazi na teritoriji BiH u vrijeme donošenja rješenja o apelantovom državljanstvu i to 15. februara 1992. godine nisu pravilno primijenjeni iz čega je Sud BiH zaključio da apelant po dolasku u BiH nije regulirao svoj boravak. Također je navedeno da je uvidom u arhivu i knjige protokola FMUP-a utvrdio da ne postoji apelantov zahtjev za prijem u državljanstvo BiH, te da se u evidenciji pod brojem rješenja od 15. februara 1992. godine, za koje apelant tvrdi da je primljen u državljanstvo BiH, ne vodi apelant nego lice pod imenom Mufti Marvon. Na osnovu toga proizlazi da je apelant stranac koji nezakonito boravi na teritoriji BiH, jer, prema odredbama Zakona o državljanstvu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedenog rješenja, državljanstvo se stiče danom dostavljanja rješenja o prijemu u državljanstvo podnosiocu zahtjeva, odnosno danom pravosnažnosti rješenja. Osim toga, navedeno je da je i sam apelant u svojoj izjavi datoj pred službenim licima FMUP-a potvrdio da nikada nije primio rješenje o prijemu u državljanstvo BiH iz 1992. godine, pa mu, s tim u vezi, državljanstvo i nije moglo biti oduzeto, u smislu Zakona o državljanstvu. Također je navedeno da apelant, i pored saznanja da ilegalno boravi na teritoriji BiH, nije ostvario pravo na boravak u BiH, u smislu člana 60. Zakona, iz čega proizlazi da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88. stav 1. tačka h) Zakona, odnosno da je njegovo udaljavanje sa teritorije BiH u potpunosti opravdano.
22. Dalje, u obrazloženju presude je navedeno da apelantov prigovor da ne predstavlja prijetnju javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti države BiH nije osnovan jer je u suprotnosti sa podacima u spisu budući da iz dijela akta Obavještajno-sigurnosne agencije od 16. jula 2009. godine, koji nosi oznaku „povjerljivo“, proizlazi osnovanost zaključka upravnog organa o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za sigurnost BiH, te da državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti za javni poredak ili sigurnost BiH i da takva obaveza izvještavanja nije niti jednim zakonom propisana. Osim toga, Sud BiH je naveo da je nesporno da je apelant oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje maloljetne djece koji su državljani BiH. Međutim, Sud BiH je istakao da sama činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da apelant automatski ima pravo na privremeni boravak jer se to pravo može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani Zakonom, budući da činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuvjetno pravo na boravak u BiH. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je apelantovo protjerivanje sa teritorije BiH opravdano i sa aspekta člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojim je propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je to miješanje u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne sigurnosti.
Postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu
23. Apelant je 24. jula 2009. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, koji je Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-34-5/09 od 7. augusta 2009. godine odbijen, te je naloženo apelantu da u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predmetni zahtjev podnesen nakon odluke o protjerivanju, čime je apelant očigledno pokušao zloupotrijebiti postupak i steći međunarodnu zaštitu, te da su se stekli svi uvjeti za primjenu člana 110. Zakona kojim je propisano da se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kao neosnovan u slučaju ako se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka za sticanje međunarodne zaštite u BiH i ako se zahtjev podnese s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev se mogao ranije podnijeti. Dalje, u rješenju je navedeno da se apelant u zahtjevu pozvao na činjenicu da su ga nakon stavljanja pod nadzor u Tunisu tražila nepoznata lica za koje misli da su pripadnici tajne službe, te da se ozbiljno boji za svoj život ukoliko bi bio deportiran u Tunis. Pri tom je naveo slučajeve Bedrudina Feršišija koji je, navodno, nakon deportacije iz BiH izložen „neviđenoj torturi u Tunisu i dan-danas se nalazi u zatvoru“ i Samija Ben Khemais Essida koji je, kako navodi, u odsustvu osuđen na kaznu zatvora „preko 100 godina“ zbog terorizma a da su mu u ponovljenom postupku bile izrečene dvije kazne zatvora i to u trajanju od 11 i od osam godina, kao i da je u Tunisu takva situacija da se čovjek koji ide u džamiju smatra teroristom, zbog čega bi mu, također, život bio ugrožen, što predstavlja opravdane razloge za odobravanje međunarodne zaštite.
24. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da se apelant ni u kojem slučaju ne može podvesti pod status izbjeglice, shodno odredbama člana 105. Zakona, pa da mu se zbog toga odobri međunarodna zaštita, budući da je navedenim članom propisano da podnosilac zahtjeva za odobravanje međunarodne zaštite mora ispunjavati kumulativne uvjete i to: da se nalazi izvan zemlje državljanstva ili zemlje uobičajenog boravka, da osjeća strah od progona u vezi sa jednim od propisanih elemenata (rasa, vjera, nacija, pripadnost nekoj od društvenih grupa ili političko mišljenje i biti u situaciji da ne može ili da ne želi, s obzirom na strah, tražiti zaštitu zemlje državljanstva, odnosno uobičajenog boravka). Ministarstvo je navelo da se pojam osnovanog straha sastoji od subjektivnog elementa kao ličnog straha pojedinca i objektivnog elementa koji je izražen u opravdanosti, odnosno osnovanosti straha, a da se zaključak o subjektivnom strahu donosi na osnovu razmatranja iskaza pojedinca, dok je za utvrđivanje postojanja objektivnog elementa neophodno izvršiti procjenu uvjeta u matičnoj zemlji. Ministarstvo je obrazložilo da ne postoji univerzalno prihvaćena definicija progona jer iz člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, a na koji se oslanja princip sadržan u članu 91. Zakona, može se zaključiti da ugrožavanje života ili slobode usljed rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, političkog uvjerenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, uvijek predstavlja progon, te da i druga ozbiljna kršenja ljudskih prava iz istih razloga također predstavljaju progon.
25. U vezi sa navedenim, Ministarstvo je obrazložilo da je, razmatrajući konkretan zahtjev za međunarodnu zaštitu, zaključilo da se apelantov zahtjev ne može dovesti u vezu sa definicijom izbjeglice, odnosno međunarodne zaštite propisane članom 105. stav 2. Zakona jer Ministarstvo nije pronašlo nedvosmislenu vezu koja bi povezivala apelantov strah od povratka u zemlju porijekla sa nekim od osnova definicije. Navedeno je da zbog tog razloga Ministarstvo apelantov zahtjev nije posmatralo u kontekstu izbjegličkog statusa već u odnosu na supsidijarnu zaštitu iz člana 105. stav 3. Zakona i da je imalo u vidu da se supsidijarna zaštita primjenjuje samo ukoliko ne postoji nikakva veza između rizika od povreda iz člana 105. stav 3 (izloženost smrtnoj kazni, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, ili ozbiljna prijetnja za život lica civila usljed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg sukoba i bilo kojeg od pet razloga određenih definicijom izbjeglice). S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je situaciju u zemlji porijekla ispitalo, između ostalih, na osnovu izvještaja međunarodnih organizacija Amnesty International i Human Rights Watch, te je pri tom, između ostalog, navelo da je Sami Ben Khemais, na čiji se slučaj apelant pozivao, u ponovljenom postupku oslobođen svih optužbi i pušten na slobodu 25. novembra 2009. godine. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ministarstvo je zaključilo da se apelantova potreba za međunarodnom zaštitom pojavila tek nakon što je određeni period boravio izvan svoje zemlje porijekla, odnosno nakon što je bio pripadnik odreda El Mudžahid u oružanim sukobima u BiH izvan svoje zemlje porijekla, pa da ostaje nepoznanica kako su vlasti zemlje apelantovog porijekla mogle saznati za njegovo učešće u oružanim snagama druge zemlje tokom oružanog sukoba zbog čega bi on eventualno mogao doživjeti određene probleme nakon povratka u zemlju porijekla, a apelant svoje tvrdnje o tom saznanju zasniva na, kako je rekao, „obavještenju koje je dobio od svog brata“. Ministarstvo je obrazložilo da iz navedenog proizlazi da nije utvrđeno postojanje bilo kakvih drugih elemenata van osnova određenih definicijom izbjeglice a koji bi podnosioca zahtjeva izlagali stvarnom riziku od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, ili ozbiljnoj prijetnji za život lica civila usljed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, što bi bio osnov za odobrenje supsidijarne zaštite. Stoga je Ministarstvo, imajući u vidu navedeno, kao i da se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka radi sticanja međunarodne zaštite, jer je zahtjev podnesen nakon donošenja rješenja o protjerivanju, odbilo apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu.
26. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo spor pred Sudom BiH, koji je Presudom broj U-397/09 od 10. novembra 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude su ponovljene naprijed navedene činjenice i obrazloženo da apelant u tužbi neosnovano insistira na postojanju razloga za priznavanje međunarodne zaštite i neosnovano navodi da je u postupku počinjena povreda pravila postupka, te da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer je Sud BiH utvrdio da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja tog rješenja budući da je tuženi organ u toku postupka, ocjenjujući apelantove navode, izvršio uvid u izvještaje međunarodnih organizacija i stavove Evropskog suda za ljudska prava na osnovu kojih je pravilno zaključio da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za priznavanje međunarodne zaštite apelantu. Osim toga, Sud BiH je naveo da su neosnovani navodi Ministarstva da je apelantova tužba neblagovremena jer je podnesena u roku od osam dana od dana prijema, kako je i propisano odredbama člana 109. stav 8. Zakona, budući da je predata putem pošte 14. augusta 2009. godine, a rok za podnošenje tužbe je isticao 15. augusta 2009. godine.
27. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donio je 10. decembra 2009. godine, u aplikaciji koju je apelant podnio tom sudu i koja je registrirana pod brojem AP-
48205/09, privremenu mjeru kojom je naloženo organima BiH da ne preduzimaju nikakve radnje u postupku apelantove deportacije iz BiH do donošenja konačne odluke povodom navedene aplikacije.
28. Apelant je, također, Sudu BiH podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude tog suda. Sud BiH je Presudom broj Uvl-393/09 od 28. decembra 2009. godine navedeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nakon provedenog postupka utvrđeno da osporenom presudom nisu povrijeđene odredbe zakona BiH niti su učinjene povrede pravila vođenja postupka u postupku pred upravnim organom koji je prethodio donošenju osporene presude Suda BiH, te da je, s tim u vezi, zahtjev za preispitivanje predmetne presude neosnovan.
Postupak stavljanja pod nadzor
29. Apelantu je, između ostalih, rješenjima Službe br. UP-1/19.5-07.3-11/09 od 20. novembra 2009. godine, UP-1/19.5-07.3-11-2/09 od 14. decembra 2009. godine, UP-1/19.5-07.3-11-
3/09 od 14. januara 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-4/09 od 12. februara 2010. godine, UP-1/19.5-
07.3-11-5/09 od 17. marta 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-6/09 od 16. aprila 2010. godine, UP-
1/19.5-07.3-11-7/09 od 18. maja 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-8/09 od 18. juna 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-9/09 od 16. jula 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-10/09 od 19. augusta 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-11/09 od 17. septembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-12/09 od 20. oktobra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-13/09 od 19. novembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-
14/09 od 21. decembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-11-15/09 od 20. januara 2011. godine, UP-
1/18.5.1-07-3-11-16/09 od 21. februara 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-17/09 od 24. marta 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-19/09 od 25. maja 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-20/09 od 24. juna 2011. godine, UP-1/18.5.1-07-3-11-21/09 od 26. jula 2011. godine i UP-1/18.5.1-07.3-11-22/09 od 25. augusta 2011. godine, koja je apelant osporio predmetnom apelacijom, u kontinuitetu izuzetno produžavan nadzor, a nakon što mu je inicijalnim Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.4-07.3-163/09 od 24. aprila 2009. godine određena mjera stavljanja pod nadzor i apelant je smješten u Ustanovu za prihvat stranaca – Imigracioni centar Istočno Sarajevo, i navedeno da će apelant boraviti u Imigracionom centru dok se ne stvore uvjeti za povrat u matičnu zemlju. U navedenom inicijalnom rješenju je istaknuto da je to rješenje doneseno po službenoj dužnosti, jer su apelanta, državljanina Tunisa, službena lica Terenskog centra u Zenici (u daljnjem tekstu: TC) pronašla bez identifikacionih dokumenata, zatim da je apelant saslušan i da je izjavio da mu je FMUP oduzeo državljanstvo, ali da je predmetno rješenje poništeno presudom Vrhovnog suda, te vraćeno na ponovni postupak, a da mu je MUP Travnik oduzeo lične dokumente. S obzirom na to da su službenici TC-a, nakon izvršene provjere kod nadležnih institucija, utvrdili da je postupak oduzimanja državljanstva Bosne i Hercegovine okončan, te je, kako je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odlučeno da se apelant stavi pod nadzor.
30. Navedenim rješenjima o izuzetnom produženju nadzora apelantu je uz redovnu kontrolu nadzor produžavan, u suštini, uz isto obrazloženje da u konkretnom slučaju i dalje postoje uvjeti za izuzetno produženje nadzora nad apelantom a s ciljem osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i zbog toga što apelant predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost BiH, kao i zbog postojanja privremene mjere Evropskog suda broj AP-4/09-92/10 od 5. februara 2010. godine kojom je naloženo organima državne vlasti BiH da ne preduzimaju nikakve radnje na izvršenju rješenja o apelantovom protjerivanju do okončanja svih postupaka koji se vode povodom apelantovih zahtjeva.
31. Protiv navedenih rješenja apelant je izjavio žalbe Ministarstvu. Ministarstvo je, između ostalih, rješenjima br. UP-2-06-07-2-83-2/10 od 20. aprila 2010. godine, UP-2-06-07-2-
100/10 od 21. maja 2010. godine, UP-2-06-07-2-140/10 od 20. jula 2010. godine, UP-2-06-07-2-
154/10 od 24. augusta 2010. godine, UP-2-06-07-2-168/10 od 21. septembra 2010. godine, UP-2-06-
07-2-191/10 od 25. oktobra 2010. godine, UP-2-06-07-2-206/10 od 24. novembra 2010. godine, UP-
2-06-07-2-222/10 od 24. decembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-11/11 od 25. januara 2011. godine, UP-2-06-07-2-27/11 od 24. februara 2011. godine, UP-2-06-07-2-28/11 od 29. marta 2011. godine, UP-2-06-07-2-71/11 od 27. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-79/11 od 27. juna 2011. godine, UP-2-
06-07-2-96/11 od 1. augusta 2011. godine i UP-2-06-07-2-109/11 od 29. augusta 2011. godine apelantove žalbe odbilo i potvrdilo rješenja Službe o izuzetnom produženju nadzora nad apelantom. U obrazloženjima je ponovljeno činjenično stanje navedeno u prethodnim tačkama ove odluke i navedeno da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani jer je Ministarstvo u postupku povodom žalbe izvršilo uvid u spis predmeta, navode i priloge žalbi, te zaključilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalni zakon, pravilno utvrdio da postoje uvjeti za izuzetno produženje nadzora nad apelantom, budući da ne postoje bitno izmijenjene okolnosti, te da se, polazeći od informacija Obavještajno-sigurnosne agencije, zaključuje da se blažom mjerom ne bi postigla svrha nadzora i da je, zbog toga, prvostepeni organ donio na zakonu zasnovane odluke. Navedeno je i da se apelantu ne može staviti na teret to što je podnio aplikacije Evropskom sudu u Strazburu već da se zbog te mjere ne može izvršiti rješenje o protjerivanju, a da se, s druge strane, mora uzeti u obzir i informacija Obavještajno-sigurnosne agencije BiH i postupati u skladu sa Zakonom.
32. Dalje, obrazloženo je da u konkretnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. 5, 8, 6. i 13. Evropske konvencije. S tim u vezi, navedeno je da se članom 5. Evropske konvencije štiti osnovno pravo svakog čovjeka na slobodu i sigurnost ličnosti, ali se istovremeno stavom 1. tačka
f) propisuje da je zakonito lišenje slobode ili hapšenje lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Također je navedeno: „Cijeneći kompletan postupak stavljanja žalitelja pod nadzor, produženje nadzora kao i postupak izuzetnog produženja nadzora može se sa sigurnošću smatrati da stavljanje žalitelja pod nadzor nije posljedica proizvoljnog postupanja prvostepenog organa, nego je ovaj postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu i u postupku koji je propisan ovim zakonom.“ Obrazloženo je da su neosnovani i žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je apelantu omogućen pristup sudu na način i u rokovima propisanim članom 101. st. 3. i 4. Zakona, te da su odluke Suda BiH, koji je nadležan da postupa povodom tužbe, u konkretnom slučaju povodom apelantove tužbe, obavezne za organe u postupanju, što je propisano odredbama Zakona o upravnim sporovima. Dalje, Ministarstvo je obrazložilo da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom, a da navedeni član štiti pravo pojedinaca na poštivanje njihovog doma i predviđa da se vlasti ne miješaju u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana, kada je dopušteno miješanje vlasti u ovo pravo pojedinca ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti. Ministarstvo je obrazložilo da, polazeći od navedenih principa Evropske konvencije, odredaba Zakona i činjenica konkretnog predmeta, jasno proizlazi da je stavljanje apelanta pod nadzor izvršeno na osnovu jasno definiranih odredaba i u postupku propisanom u Zakonu i da je, s tim u vezi, uplitanje u apelantovo pravo na porodični život predviđeno zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti. Obrazloženo je i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na povredu prava na djelotvoran pravni lijek jer je apelant u postupku stavljanja pod nadzor kao i u postupcima produženja nadzora i izuzetnog produženja nadzora koristio zakonom propisana pravna sredstva i da je Zakonom omogućeno nezavisno preispitivanje odluka kroz postupak povodom tužbe u Sudu BiH i da apelant nije bio onemogućavan niti ograničavan u korištenju ovog prava a činjenica da nije uspio u postupcima povodom tužbe ne znači da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek.
33. Protiv navedenih rješenja apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Sudom BiH, koji je Presudama br. S1 3 U 007118 11 U od 1. septembra 2011. godine, S1 3 U 006541 11 U od 4. augusta 2011. godine, S1 3 U 006216 11 U od 1. jula 2011. godine, S1 3 U 006009 1 U od 1. juna 2011. godine, S1 3 U 005367 11 U od 20. marta 2011. godine, S1 3 U 004839 1 U od 28. februara 2011. godine, S1 3 U 004132 11 U od 27. januara 2011. godine, S1 3 U 003869 10 U od 28. decembra 2010. godine, S1 3 U 003578 10 U od 24. novembra 2010. godine, S1 3 U 003275 10 U od 29. oktobra 2010. godine, S1 3 U 0001753 10 U od 25. augusta 2010. godine, S1 3 U 000501 10 U od 24. juna 2010. godine, U 332/10 od 26. maja 2010. godine, U 260/10 od 23. aprila 2010. godine, U 171/10 od 24. marta 2010. godine, U 84/10 od 17. februara 2010. godine, U 27/10 od 21. januara 2010. godine, U 628/09 od 21. decembra 2009. godine, U 596/09 od 2. decembra 2009. godine i U 410/09 od 10. novembra 2009. godine tužbe odbio. U suštini, u svim presudama je ponovljeno prezentirano činjenično stanje i navedeno da je predmet razmatranja u konkretnom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor i koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona, zbog čega je vijeće tog suda saslušalo apelanta koji je ostao pri istim navodima u svakoj tužbi. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su osporena rješenja pravilna i zakonita i da apelantova prava zagarantirana čl. 3, 6, 8. i 13. Evropske konvencije nisu povrijeđena i to zbog toga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa da se izuzetno produženje nadzora nad strancem koji je konačnim i pravosnažnim rješenjem stavljen pod nadzor u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati kršenjem tih prava. Navedeno je da, uzimajući u obzir da u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja inicijalnog rješenja o stavljanju pod nadzor, a imajući u vidu i postojanje privremene mjere Evropskog suda kojom je organima BiH zabranjeno preduzimanje bilo kakvih mjera s ciljem apelantovog protjerivanja, Sud BiH je zaključio da se izuzetno produženje nadzora nad apelantom ne može smatrati povredom navedenih prava, zbog čega je apelantove tužbe odbio kao neosnovane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom i porodicu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama da nije državljanin BiH i da nije ranije podnosio zahtjev za međunarodnu zaštitu jer je on to učinio još 2004. godine kada je UNHCR-u, koji je tada bio nadležan za pitanje azila, uputio predmetni zahtjev o kojem se UNHCR nikada nije izjasnio. Osim toga, apelant tvrdi da mu nikada nije omogućeno da se izjasni o svim okolnostima bitnim za njegov slučaj. S tim u vezi, apelant smatra da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Dalje, apelant smatra da mu je u postupku neodobravanja međunarodne zaštite, deportacije i stavljanja pod nadzor povrijeđeno i pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer bi njegovim protjerivanjem iz BiH u Tunis kao zemlju njegovog porijekla bio izložen torturama i zlostavljanju i pri tom se poziva na slučaj Bedrudina Feršišija koji je, navodno, nakon deportacije iz BiH izložen „neviđenoj torturi u Tunisu i dan-danas se nalazi u zatvoru“. Također, apelant ukazuje na slučaj Samija Ben Khemais Essida koji je, kako navodi, u odsustvu osuđen na kaznu zatvora „preko 100 godina“ zbog terorizma a da su mu u ponovljenom postupku bile izrečene dvije kazne zatvora i to u trajanju od 11 i od osam godina. Osim toga, apelant smatra da bi njegovom deportacijom došlo do razbijanja njegove porodice i uskraćivanja prava na porodicu i zajednički život njegovoj djeci i supruzi, koji su BiH državljani, i time do povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je njegovim stavljanjem pod nadzor, a bez navođenja bilo kakvog opravdanja za to, prekršeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
35. Apelant smatra da je neophodno da Ustavni sud po službenoj dužnosti ocijeni ustavnost člana 101. Zakona zato što navedene odredbe nisu u saglasnosti sa standardima koje nameću čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije i pri tom navodi da je taj njegov prijedlog opravdan s obzirom na stav Ustavnog suda iskazan u predmetu broj U 5/10, tj. da svaki sudija koji postupa u predmetu ima pravo ali i obavezu da u skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine pokrene postupak pred Ustavnim sudom za ocjenu ustavnosti pravne norme. Apelant smatra da je u njegovom slučaju nadležni organ koji produžava nadzor nad njim izašao van dopuštene dužine nadzora u smislu člana 102. Zakona i da su na njegov slučaj primjenjive odredbe člana 5. Evropske konvencije koja se pogrešno tumači samo u odnosu na krivične predmete a ne na svaku vrstu lišenja slobode pa i onakvo kakvo je u konkretnom slučaju. Apelant smatra da je u njegovom slučaju produženje pritvora neopravdano i da nije neophodno a da nadležni organi nisu dali opravdane razloge za njegovo produženje, pa mu je time povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije, te kao primjer navodi praksu Evropskog suda. S tim u vezi, apelant smatra da mu je u postupcima neodobravanja međunarodne zaštite i stavljanja pod nadzor povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije jer mu, kako navodi, „nije omogućeno da sagleda sve dokaze koji stoje protiv njega i radi kojih je lišen slobode iz čega proizilazi da nije u mogućnosti da u suštinskom efektivnom smislu koristi svoje pravo na žalbu.“
b) Odgovor na apelaciju
36. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da u postupcima koji su vođeni pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva, te da su sve navedene odluke donesene u skladu sa odredbama Zakona koji propisuje uvjete boravka stranaca na teritoriji BiH, kao i u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
37. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je ponovilo činjenice konkretnog predmeta i suštinu odluka koje je donijelo i navelo da u postupku pred tim organom nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelaciji poziva, te navodi da je od značaja za konkretan predmet i činjenica da je Evropski sud u više navrata produžavao i produžava privremene mjere donesene u postupcima povodom apelantovih aplikacija koje su podnesene tom sudu i kojim se zabranjuje apelantova deportacija do okončanja postupaka koji se vode pred Evropskim sudom.
38. Služba je u odgovoru na apelaciju navela suštinu donesenih odluka i ponovila činjenice konkretnog predmeta i navela da u postupku pred tom službom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
39. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 88. (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
a) je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH;
h) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; […]
Član 91. (Princip zabrane vraćanja, „non-refoulement“) (1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen („refoulement“) na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja („non-refoulement“) odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 99. stav 2. tačka b) (2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:
b) da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH; […]
Član 102. (Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (1) Stavljanje pod nadzor izvršava se smještajem stranca u ustanovu specijaliziranu za prihvat stranaca (imigracioni centar). (2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljavanja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora. (3) Služba će za vrijeme trajanja nadzora preduzeti sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme. (4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora. (5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba. (6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.
Član 105. (Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu. (2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. (3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.
Član 110. (Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona. (2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako: [...]
c) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH; [...] (3) Pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatraju se sljedeći slučajevi: [...]d)ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije; [...]
40. U Pravilniku o uslovima i procedurama ulaska i boravka stranaca („Službeni glasnik BiH“ broj 4/05) relevantne odredbe glase: (2) Shodno odredbi člana 41. stav 1. tačka d) Zakona zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka u BiH odbit će se strancu ako je registriran kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno ako je registriran kao međunarodni prijestupnik pri Kancelariji za suradnju sa Interpolom Ministarstva sigurnosti. (3) Osnova za odbijanje zahtjeva, shodno stavu 2. ovog člana, su činjenice koje proizilaze iz evidencija sa kojima raspolažu navedeni organi, donesene odluke kao i eventualna operativna saznanja sa kojima raspolažu navedeni organi pri odlučivanju o zahtjevu stranca za odobrenje boravka u BiH.
VI.Dopustivost
41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu – prava iz čl. II/3. b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije
43. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U 397/09 od 10. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na odluku donesenu u navedenom postupku u dijelu u kojem se apelant žali na povredu prava iz čl. II/3. b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku stavljanja pod nadzor i izuzetno produženje nadzora – prava iz čl. II/3. b), d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju
45. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja su presude Suda BiH br. S1 3 U 007118 11 U od 1. septembra 2011. godine, S1 3 U 006541 11 U od 4. augusta 2011. godine, S1 3 U 006216 11 U od 1. jula 2011. godine, S1 3 U 006009 1 U od 1. juna 2011. godine, S1 3 U 005367 11 U od 20. marta 2011. godine, S1 3 U 004839 1 U od 28. februara 2011. godine, S1 3 U 004132 11 U od 27. januara 2011. godine, S1 3 U 003869 10 U od 28. decembra 2010. godine, S1 3 U 003578 10 U od 24. novembra 2010. godine, S1 3 U 003275 10 U od 29. oktobra 2010. godine, S1 3 U 0001753 10 U od 25. augusta 2010. godine, S1 3 U 000501 10 U od 24. juna 2010. godine, U 332/10 od 26. maja 2010. godine, U 260/10 od 23. aprila 2010. godine, U 171/10 od 24. marta 2010. godine, U 84/10 od 17. februara 2010. godine, U 27/10 od 21. januara 2010. godine, U 628/09 od 21. decembra 2009. godine, U 596/09 od 2. decembra 2009. godine i U 410/09 od 10. novembra 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio u periodu od 16. novembra 2009. godine do 2. septembra 2011. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 3. decembra 2009. godine do 6. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na odluke donesene u postupku stavljanja apelanta pod nadzor i izuzetno produženje nadzora u dijelu u kojem se apelant žali na povredu prava iz čl. II/3.b), d) i f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za sve odluke obuhvaćene apelacijom
47. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi ovog prava Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
48. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; […]
49. Apelant navodi da je osporenim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar, neodobravanjem međunarodne zaštite i u postupku protjerivanja, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja izričito zastupa stav da, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije, čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam „građanska prava“ u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje nijedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67, X, Y, Z, V. i W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).
51. Isto tako, u odluci Evropske komisije za ljudska prava V. P. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže: „Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili mu to pravo treba da bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije“. Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije (vidi odluku V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. novembra 1987. godine, predstavka broj 13162/87, OI 54, stranica 211, stav 2).
52. S obzirom na navedeno, slijedi da se stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar stranaca u okviru postupka o pravu na boravak, neodobravanjem međunarodne zaštite i u postupku protjerivanja, ubraja u domen javnog prava svake zemlje. Iz toga proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na odluku donesenu u postupku protjerivanja u vezi sa pravom iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije
53. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
54. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
55. Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; […]
56. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
57. U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-
313/09 od 10. novembra 2009. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja upravnih organa kojima mu je izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od pet godina i naloženo da u roku od 15 dana po prijemu konačne odluke dobrovoljno napusti teritoriju BiH pod prijetnjom prinudnog izvršenja. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nadležni organi BiH nisu pokrenuli postupak izvršenja osporenih odluka kao i da u konkretnom slučaju postoji privremena mjera Evropskog suda koja onemogućuje predmetno izvršenje do okončanja postupaka koji se pred tim sudom vode povodom apelantovih aplikacija, zbog čega je predmetna apelacija u ovom dijelu, u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije, preuranjena.
58. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
Postupak povodom zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite
59. Apelant osporava odluke donesene u ovom postupku tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3. b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije.
60. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
61. Apelant je naveo da mu je odbijanjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što bi moglo rezultirati deportacijom, povrijeđeno pravo na „porodični život“, jer bi u slučaju njegove deportacije posljedica bila raskid njegovih veza sa djecom i suprugom, što predstavlja ozbiljno miješanje u pravo na porodični život.
62. Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i naloženo apelantu da u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja dobrovoljno napusti teritoriju BiH, zbog toga što je predmetni zahtjev podnesen nakon odluke o protjerivanju, čime je apelant očigledno pokušao zloupotrijebiti postupak i steći međunarodnu zaštitu, te da su se, s tim u vezi, stekli svi uvjeti za primjenu člana 110. Zakona kojim je propisano da se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kao neosnovan u slučaju ako se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka za sticanje međunarodne zaštite u BiH i ako se zahtjev podnese s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev se mogao ranije podnijeti.
63. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
64. Radi utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, mora se utvrditi da li apelant ima pravo na porodični život, u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje apelantovog „porodičnog života“.
65. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je identično pravno pitanje već razmatrao u svojim odlukama br. AP 5148/10 od 9. februara 2011. godine i AP 3927/09 od 27. novembra 2010. godine (obje odluke dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te utvrdio da nije izvršeno miješanje u apelantov porodični život i da se obrazloženja navedenih odluka u potpunosti mogu primijeniti i na konkretan slučaj.
66. S tim u vezi, a u kontekstu elaboracije ovog pitanja iz Odluke broj AP 5148/10, Ustavni sud i u konkretnom slučaju prvo treba da utvrdi da li se apelantovi žalbeni navodi ubrajaju u domen „porodičnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Evropski sud je, u pogledu „porodičnog života“, objasnio sljedeće osnovne principe: „Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajednici ipso iuredio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu…“ (vidi Evropski sud, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21).
67. U konkretnom predmetu, u provedenom postupku povodom apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom BiH i da su tokom braka stekli dvoje zajedničke djece, također državljana BiH. Zaštita člana 8. Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. U konkretnom slučaju je, dakle, postojanje „porodičnog života“ uspostavljeno samim zaključenjem braka.
68. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li je osporenim odlukama, kojim je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i kojim mu je naloženo dobrovoljno napuštanje teritorije BiH u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, izvršeno miješanje u apelantov porodični život.
69. Ustavni sud primjećuje da je odlukom Suda BiH potvrđeno rješenje Ministarstva kojim je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uvjeta za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice, i to isključivo u odnosu na uvjete za dobijanje međunarodne zaštite. Naime, nadležni organi su utvrdili da su ispunjeni uvjeti iz člana 110. Zakona kojim je propisano da se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kao neosnovan u slučaju ako se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka za sticanje međunarodne zaštite u BiH i ako se zahtjev podnese s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev se mogao ranije podnijeti, iz čega proizlazi da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen zato što apelant nije ispunjavao uvjete propisane članom 110. Zakona.
70. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da predmet ovog upravno-sudskog postupka nije apelantovo protjerivanje, odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama, koje su zasnovane na relevantnim odredbama Zakona, država nije umiješala u apelantovo pravo na porodični život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantovo eventualno dobrovoljno napuštanje BiH ne mora imati kao posljedicu razdvajanje od porodice, te se, prema tome, ne može smatrati miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije. U okviru navedenog, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija i kojom se nalaže da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja ne predstavlja miješanje u apelantov porodični život. Prema tome, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
71. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
72. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama donesenim u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
73. Apelant je istakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu navedenog prava, jer je u postupku koji je okončan osporenim odlukama utvrđeno da ne postoje razlozi za primjenu principa non refoulement, tj. zabrane vraćanja propisane članom 91. Zakona, što će, prema apelantovim tvrdnjama, imati kao posljedicu da će biti vraćen u zemlju porijekla gdje će biti podvrgnut torturi i nehumanom tretmanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi proveli postupak u kojem su utvrđivali da li postoje razlozi za „zabranu vraćanja“ u zemlju porijekla, u smislu člana 91. Zakona, s ciljem eventualnog odobravanja međunarodne zaštite, u smislu člana 105. Zakona, te zaključili da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za zabranu apelantovog vraćanja u zemlju porijekla, te da ne postoji realna opasnost da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen tretmanu koji je zabranjen članom 3. Evropske konvencije.
74. Ustavni sud zapaža da se u kontekstu utvrđivanja uvjeta za „zabranu vraćanja“ iz člana 91. Zakona mora utvrditi individualna opasnost za pojedinca i ta opasnost mora biti realna, a ne samo moguća. U konkretnom slučaju, nadležni organi (Ministarstvo i Sud BiH) utvrdili su da apelant nije dokazao da postoje razlozi zbog kojih njemu lično prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nijednu okolnost istaknutu u svom zahtjevu apelant nije učinio vjerovatnom, a navodi o praćenju, sumnjičenju i prijetnjama ostaju na nivou iskaza, jer nisu propraćeni i odgovarajućim dokazima. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da su se nadležni organi pozvali i na činjenicu da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio tek nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja i time zloupotrijebio postupak s ciljem sticanja međunarodne zaštite.
75. S obzirom na to da su nadležni organi savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za primjenu principa non refoulement (zabrane vraćanja), te utvrdili da ne postoje razlozi za primjenu navedenog principa i o tome dali jasno obrazloženje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite, nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
76. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama donesenim u predmetnom postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije obrazložio na koji način smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno i da osim paušalnog navoda o kršenju tog prava nije ponudio nikakve druge argumente i dokaze iz kojih bi se, eventualno, moglo zaključiti da je navedeno pravo prekršeno. S tim u vezi, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovanim.
Postupak stavljanja pod nadzor
77. Apelant smatra da su mu odlukama donesenim u ovom postupku prekršena prava iz člana II/3. b), d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
78. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom i činjeničnom pitanju povodom apelantovih apelacija odlučivao u predmetima br. AP 1804/09 i AP 2609/09 i da je, s tim u vezi, donio odluke br. AP 1804/09 od 16. jula 2009. godine i AP 2609/07 od 7. septembra 2009. godine (obje odluke dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, npr., u Odluci broj AP 1804/09, u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, naveo: „Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama Suda BiH i rješenjima Službe produženo stavljanje apelanta pod nadzor u Imigracionom centru na period od 24. maja do 22. juna 2009. godine, odnosno od 23. juna do 23. jula 2009. godine, a na osnovu člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U obrazloženju osporenih odluka je navedeno da je nakon provedenog postupka, utvrđeno da apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Nadalje iz stanja spisa proizilazi da je u osporenim presudama Sud BiH detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta te zaključio da je Služba u postupku produženja nadzora nad apelantom donijela pravilnu odluku nalazeći da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor, u smislu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Osim navedenog iz stanja spisa proizilazi da je apelant, u postupku produženja nadzora, u smislu relevantnih odredbi naprijed navedenog zakona (član 101. stav 4.), saslušan pred sudom 20. maja 2009. godine kao i 19. juna 2009. godine. Također proizilazi da je odluka u upravnom sporu donesena od strane sudije pojedinca a shodno članom 7. stav 2. Zakona o dopunama Zakona o upravnim sporovima propisano da sudija pojedinac odlučuje u upravnim sporovima po tužbi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor ili produženju nadzora. Iz navedenih razloga se navodi apelacije u ovom dijelu pokazuju proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da apelant nije državljanin Bosne i Hercegovine jer je utvrđeno da apelant nikad nije ni primljen u državljanstvo BiH, te da je apelant stranac koji nezakonito i ilegalno boravi u BiH. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor odnosno produženju nadzora, bilo predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je produženje nadzora nad apelantom određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije.“
79. U odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u navedenoj Odluci broj AP 1804/09, Ustavni sud je naveo: „U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u postupku stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar a ne rješenja o protjerivanju apelanta te se stoga ovi apelantovi navodi u cijelosti pokazuju paušalnim. S druge strane Ustavni sud zapaža da osporene odluke, o produženju stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, nesporno predstavljaju miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je miješanje u ovo apalantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, dostupna na web stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba)“.
80. Dalje, u Odluci broj AP 1804/09 Ustavni sud je zaključio: „U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH, CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa budući da je u prethodnim tačkama ove odluke već zaključio da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe u upravnom sporu, protiv rješenja Službe o produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, o kojoj tužbi je odlučivao nadležni sud, koji je u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta odnosno produženje stavljanja apelanta pod nadzor […]“. Dakle, Ustavni sud je zaključio da je i ovaj dio apelacije neosnovan. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da je produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar izvršeno na osnovu odluke Službe, odnosno Suda, za koje je u prethodnim tačkama ove odluke već konstatirano da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtjeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu i Zakona o upravnim sporovima (vidi tačke 12. i 13. ove Odluke). Zbog toga, Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie ) neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3307/08, stav 29).
81. Rješavajući i apelantovu apelaciju pod brojem AP 2609/09, Ustavni sud je došao do identičnog zaključka kao i u predmetu AP 1804/09. S tim u vezi, a imajući u vidu da se navedena obrazloženja u potpunosti odnose i na predmetnu odluku, budući da je apelant i u predmetnoj apelaciji, između ostalog, naveo da su mu u postupku stavljanja pod nadzor prekršena prava iz člana II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pri tom imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene okolnosti u odnosu na stanje kakvo je bilo u vrijeme donošenja navedenih odluka, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u odnosu na odluke donesene u postupku produženja nadzora poziva na obrazloženja citiranih odluka br. AP 1804/09 i AP 2609/09. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. II/3. d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju neosnovani, te da u predmetnom postupku nisu prekršena apelantova navedena prava.
82. Osim toga, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
83. Apelant je naveo da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je produžen nadzor. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje povrede ovog prava u postupcima produženja nadzora, pa se umjesto posebnog obrazloženja u ovom dijelu odluke poziva na svoju Odluku broj AP 2608/09 od 17. septembra 2009. godine (objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da: „[…] zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene presude kojima su potvrđena rješenja o produženju nadzora sa povredom prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode i neosnovani, radi čega Ustavni sud smatra da apelant nije 'žrtva' kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine ovog zaštićenog prava.“
84. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o istim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u odnosu na postupak stavljanja pod nadzor i izuzetno produženje nadzora.
Ostali navodi
85. Apelant smatra da Ustavni sud mora po službenoj dužnosti, a u skladu sa stavom iz Odluke broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine i ovlaštenjima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, izvršiti ocjenu ustavnosti člana 102. Zakona. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se navedeni član Ustava odnosi na nadležnost Ustavnog suda na „postupanje po pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u BiH u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom ili sa zakonima BiH ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda“, a ne na ovlaštenje Ustavnog suda da sam pokreće postupak povodom ovih pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnoj odluci neće razmatrati ove apelantove navode.
VIII.Zaključak
86. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje apelantovog porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer odluka kojom se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određivanje roka od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH ne predstavlja miješanje u njegov porodični život. Također je Ustavni sud zaključio da nema povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u postupku neodobravanja međunarodne zaštite kada su nadležni organi savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za primjenu principa non refoulement (zabrane vraćanja), te utvrdili da ne postoje razlozi za primjenu navedenog principa i o tome dali jasno obrazloženje.
87. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u postupku neodobravanja međunarodne zaštite kada, osim paušalnog navoda o povredi tog prava, apelant nije ponudio nikakve druge argumente i dokaze iz kojih bi se, eventualno, moglo zaključiti da je navedeno pravo prekršeno.
88. Nema povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada se u postupku stavljanja apelanta pod nadzor i izuzetnom produženju nadzora radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, u smislu člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, i kada u lišavanju apelanta slobode nije bilo proizvoljnosti jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. st. 1. i 2. tačka b) Zakona i kada su ispoštovana i apelantova neophodna proceduralna prava, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, odnosno o produženju nadzora, bilo predmet sudskog preispitivanja, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
89. Nema povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u postupku stavljanja apelanta pod nadzor i izuzetnog produženja nadzora kada osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera.
90. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant u postupku stavljanja pod nadzor i izuzetnog produženja nadzora imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Službe o produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, o kojoj je odlučivao nadležni sud, koji je u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta, odnosno produženje njegovog stavljanja pod nadzor.
91. Nema povrede prava na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u postupku stavljanja pod nadzor i izuzetnog produženja nadzora jer nije moguće dovesti u vezu sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene presude kojima su potvrđena rješenja o produženju nadzora sa povredom prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku.
92. Nema povrede prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u postupku produženja stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, koje je izvršeno na osnovu odluka Službe, odnosno Suda BiH, za koje je utvrđeno da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtjeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama Zakona i Zakona o upravnim sporovima.
93. Na osnovu člana 16. stav 4. tačke 9. i 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
94. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović