Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-604/09 („Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Ispravka Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
Predmeti (1)
AP-604/09
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 604/09, rješavajući apelaciju „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Triglav BH osiguranja” d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001576 od 30. oktobra 2008.
godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-1776/04 od 31.
augusta 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 27. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001576 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1776/04 od 31. augusta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda i tužiteljice R.T. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 2. i 4. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužiteljica dostavili su odgovor na apelaciju 12., 11. i 18. juna 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužiteljica je 22. oktobra 2004. godine pokrenula parnični postupak protiv apelanta radi naknade štete. U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužiteljica je istakla da se 23. februara 2002. godine u Travniku na magistralnom putu dogodila teška saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali putničko motorno vozilo, vlasništvo R.Č. sa međunarodnom oznakom registrirano u Francuskoj (u daljnjem tekstu: vozilo) kojim je upravljao R.F. i tri pješaka od kojih je jedna bila tužiteljica.
7. Presudom Općinskog suda broj P-1776/04 od 31. augusta 2005. godine obavezan je apelant da tužiteljici isplati ukupan iznos od 21.000,00 KM, u izreci precizirani vidovi nematerijalne štete, sa zakonskim zateznim kamatama, te troškove parničnog postupka u iznosu od 2.732,40 KM. Istom presudom odbijen je višak tužiteljicinog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Također, istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada materijalne štete za tuđu njegu i pomoć drugog lica za vrijeme liječenja u iznosu od 2.250,00 KM, kao i zakonske zatezne kamate. Istom presudom utvrđeno je da je povučena tužba u odnosu na naknadu nematerijalne štete za naruženost.
8. Očitujući se na prigovor o nedostatku pasivne legitimacije koji je istakao apelant, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u apelantov dopis, dopise „Avus international“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta i zapisnik o uviđaju iz čega slijedi da vozilo nije imalo valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od automobilske odgovornosti, odnosno da se radi o neosiguranom vozilu. S tim u vezi, tužiteljica je odštetni zahtjev podnijela jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti u smislu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Općinski sud je zaključio da istaknuti prigovor o nedostatku pasivne legitimacije nije osnovan, jer je odredbom člana 78. istog zakona regulirano da, ako oštećeno lice istakne odštetni zahtjev neposredno prema društvu za osiguranje, društvo za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtjev isticati prigovore koji bi na osnovu Zakona o osiguranju imovine i lica i uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti moglo istaknuti prema odgovornom licu zbog nepridržavanja zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti. Dalje, da društvo za osiguranje koje naknadi štetu oštećenom licu, a nije ga bilo obavezno isplatiti prema uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema licu koje je odgovorno za štetu.
9. Obrazlažući zašto je tužiteljici dosudio iznos naveden u izreci presude, Općinski sud je istakao da iz zapisnika o uviđaju slijedi da je tužiteljica u saobraćajnoj nezgodi pretrpjele teške tjelesne ozljede, da iz pravosnažne presude Kantonalnog suda Novi Travnik od 26. oktobra 2004. godine slijedi da je R.F. koji je vozio vozilo proglašen krivim za nastanak saobraćajne nezgode, te da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke slijedi da je tužiteljici, zbog zadobijenih ozljeda, umanjena životna aktivnost za 30%, da je tužiteljica i nakon povreda trpjela jake bolove, da je pretrpjela strah jakog intenziteta nakon povrede i strah srednjeg i niskog intenziteta koji je ostao kao trajna posljedica. Općinski sud je istakao da je, u smislu člana 200. Zakona o obaveznim odnosima, djelomično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 187 od 18. aprila 2007. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke, tako što je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev da joj apelant na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 21.000,00 KM i naknadi troškove postupka u iznosu od 2.732,40 KM. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 108,00 KM. Obrazlažući razloge svoje odluke, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije odlučio na osnovu izvršenog uvida u apelantov dopis, te dopise „Avus international“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta, te zapisnika o uviđaju, odnosno da je zaključio da je šteta tužiteljici prouzrokovana upotrebom vozila koje nema valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od automobilske odgovornosti, te da se pasivna legitimacija apelanta zasniva na odredbama čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je drugačijom ocjenom isprava, koji su kao dokaz izvedeni pred prvostepenim sudom, utvrdio da tužiteljica nije dokazala da joj je šteta pričinjena od neosiguranog vozila i da je prvostepeni sud odlučio o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije pogrešno primjenjujući odredbe čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica. Naime, iz navedenih dokaza ne može se izvesti zaključak da je šteta tužiteljici pričinjena od neosiguranog vozila. Dalje, odredbama člana
85. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano je da lice koje motornim vozilom inozemne registracije ulazi na teritoriju Federacije mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi za teritoriju Federacije ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja, koja pokriva štete i da su granična policija i carina dužne kontrolirati da li je udovoljeno uvjetima iz stava 1. ovog člana, a da je članom 87. istog Zakona propisano da lica koja nemaju valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz iz člana 85. stav 1. ovog Zakona moraju na granici zaključiti ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sa domaćim društvom za osiguranje. Dakle, na osnovu navedenih odredaba tužiteljica je morala pružiti dokaze da vozilo sa inozemnom registracijom nije bilo osigurano. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 88. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano da oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila sa inozemnom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Obradu i isplatu ovih šteta Biro za osiguranje može povjeriti specijaliziranim organizacijama za obradu šteta, koje su dužne odštetni zahtjev obraditi i likvidirati u skladu sa međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila. Budući da tužiteljica nije dokazala da vozilo koje joj je pričinilo štetu nije bilo osigurano, a kako se tužiteljica nije obratila odštetnim zahtjevom Birou za osiguranje, to apelant nije pasivno legitimiran.
11. Odlučujući o tužiteljicinoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-07- 001576 od 30. juna 2008. godine kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev za troškove sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.260,00 KM. Obrazlažući zašto je odluka prvostepenog suda pravilna, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da li je vozilo imalo granično osiguranje ili nije iz člana 87. Zakona o osiguranju imovine i lica, a u spisu postoje dokazi da vozilo nije imalo valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju, tako da je, u skladu sa revizionim prigovorom tužiteljice, pravilnom primjenom odredaba čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica valjalo djelomično usvojiti tužiteljicin tužbeni zahtjev, što neosnovano drugostepeni sud pogrešnom ocjenom presude prvostepenog suda nalazi neispravnim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant ističe da mu je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je on tokom cijelog postupka isticao prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, budući da tužiteljica niti uz tužbu, niti na pripremnom ročištu, niti na glavnoj raspravi nije pružila dokaze da vozilo nije osigurano, odnosno iz sadržaja raspravnih zapisnika sa pripremnog ročišta i ročišta za glavnu za raspravu sasvim je jasno da tužiteljica nije predložila, niti izvela dokaz da vozilo kojim je pričinjena šteta nije osigurano. Dalje, da Vrhovni sud u obrazloženju nije naveo na kojem dokazu temelji svoju odluku, da li je taj dokaz predložen ili izveden na pripremnom, odnosno ročištu za glavnu raspravu, kako je to propisano Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da li mu je omogućeno da se izjasni o tom „dokazu“. Apelant navodi da je Vrhovni sud očitom proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava u predmetnoj stvari povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant traži da Ustavni potvrdi presudu Kantonalnog suda i ujedno donese odluku o meritumu kojom će obavezati FBiH da apelantu na ime naknade štete pričinjene presudom Vrhovnog suda isplati iznos od 35.284,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je presudu donio u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Općinski sud je istakao da je prvostepena presuda donesena u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i uz primjenu citiranih odredaba zakona navedenih u prvostepenoj presudi, odnosno da nije bilo pogrešne primjene materijalnog prava pri donošenju odluke.
15. Tužiteljica je navela da se u vansudskom postupku obraćala nadležnoj kući „Avus international“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta od koje nije uspjela namiriti štetu tako da se obratila apelantu kao jednoj od osiguravateljskih kuća u BiH sa dopisima navedene kuće o nemogućnosti naplate štete. Budući da je apelant još u vansudskom postupku mogao provjeriti da li predmetno vozilo ima osiguranje, što je vjerovatno i učinio, te kada je saznao da vozilo nema valjanu registraciju, pokušao izbjeći plaćanje štete tužiteljici. U odnosu na apelantove navode da tužiteljica nije dokazala da vozilo nema validnu registraciju, tužiteljica je istakla da ona nije bila dužna dokazivati da vozilo nema osiguranje, nego da li ima. S tim u vezi, tužiteljica ističe da je utvrdila da je vozilo bilo osigurano, ona ne bi potraživala štetu od tuženog. Dalje, ukoliko su tvrdnje tužene tačne da je vozilo imalo validnu registraciju, začuđuje zašto apelant nije uputio zahtjev za regresnu isplatu po navedenim odlukama od inoosiguravatelja. Tužiteljica ističe da su apelantovi navodi iskrivljeni kada prigovara da je njen opunomoćenik izjavio da nije dokazano da vozilo nije bilo osigurano, jer iz zapisnika sa ročišta slijedi upravo suprotno.
16. Tužiteljica je uz odgovor dostavila izvod iz kopije zapisnika sa ročišta, presudu Općinskog suda prema kojoj je po istom štetnom događaju tuženi platio tužiteljici A.J.S. nematerijalnu i materijalnu štetu, te kopiju uplatnice.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 78.
Ako oštećeno lice istakne odštetni zahtjev neposredno prema društvu za osiguranje, društvo za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtjev isticati prigovore koji bi na osnovu Zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti moglo istaknuti prema osiguranom licu zbog nepridržavanja Zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti.
Društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenom licu a nije bilo u obavezi isplate prema uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema licu koje je odgovorno za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove Član 82.
Oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.
Društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu šteta pri Birou za osiguranje.
Lice koje nije državljanin Federacije, a kojem je na teritoriji Federacije nanesena šteta upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, ima pravo na naknadu štete po osnovi ovog zakona samo ako po zakonu države čiji je državljanin, državljani Federacije imaju pravo na naknadu štete nanesene upotrebom neosiguranog vozila.
Biro za osiguranje ima pravo na regres prema licu koje je odgovorno za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove.
Član 85.
Lice koje motornim vozilom inozemne registracije ulazi na teritoriju Federacije mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi za teritoriju Federacije ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja, koja pokriva štete najmanje do iznosa iz člana 76. stava 1. ovog zakona.
Granična policija i carina dužni su kontrolirati da li je udovoljeno uvjetima iz stava 1. ovog člana.
Član 87.
Lica koja nemaju valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz iz člana 85. stav 1. ovog zakona moraju na granici sklopiti s domaćim društvom za osiguranje ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti koji vrijedi na teritoriji Federacije.
Član 88.
Oštećeno lice, kojem je šteta nanesena upotrebom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav l. ovog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje.
Obradu i isplatu ovih šteta Biro za osiguranje može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati u skladu s međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila.
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...].
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001576 od 30. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presude Vrhovnog i Općinskog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
24. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivano o tužbenom zahtjevu tužiteljice protiv apelanta radi naknade štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
26. Ustavni sud uočava da je tužiteljica odštetni zahtjev podnijela prema apelantu kao jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti u smislu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica zbog pretrpljenih ozljeda u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je učestvovalo vozilo sa međunarodnom oznakom registrirano u Francuskoj. Međutim, apelant smatra da on nije pasivno legitimiran u predmetnom slučaju, tvrdeći da u postupku nije dokazano da se radilo o neosiguranom vozilu, što je, u smislu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica, uvjet da oštećeno lice može podnijeti odštetni zahtjev bilo kojem društvu za osiguranje, pa tako i apelantu.
27. Iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da nije osnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, jer iz apelantovog dopisa, dopisa „Avus international“ d.o.o. Sarajevo za obradu i likvidaciju šteta i zapisnika o uviđaju slijedi da vozilo nije imalo valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od automobilske odgovornosti, odnosno da se radi o neosiguranom vozilu, tako da tužiteljica, u smislu čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica, može potraživati naknadu štete od apelanta. Međutim, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi potpuno suprotno stajalište, tj. Kantonalni sud smatra da tužiteljica nije dokazala da se radi o neosiguranom vozilu, odnosno da izvedeni dokazi ne mogu potvrditi da se radi o neosiguranom vozilu, te da je, pošto nije podnijela odštetni zahtjev Birou za osiguranje, u smislu člana 88. Zakona o osiguranju imovine i lica, apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije osnovan. Dalje, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je stav drugostepenog suda neispravan, jer apelant u postupku nije dokazao da li je vozilo imalo granično osiguranje ili nije u smislu člana 87. Zakona o osiguranju imovine i lica, a pošto u spisu postoje dokazi da vozilo nije imalo valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju, to je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 78. i 82. Zakona o osiguranju imovine i lica.
28. Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 82. stav 1. navedenog zakona propisano: Oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, a odredbe člana 88. stav 1. također istog zakona propisuju: Oštećeno lice, kojem je šteta nanesena upotrebom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stava l. ovog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Dakle, navedene odredbe sasvim jasno reguliraju pitanje kome oštećeno lice može podnijeti odštetni zahtjev u slučaju kada se vlasnik vozila, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, odnosno kome se podnosi odštetni zahtjev ako vozilo inozemne registracije ima valjanu dokumentaciju, tj. ako je osigurano.
29. Ustavni sud ponovo ukazuje na prethodno iznesene stavove i principe prema kojim sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora, te da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ako je njihova primjena bila očito proizvoljna. U smislu navedenog, Ustavni sud ocjenjuje obrazloženja odluka Vrhovnog i Općinskog suda kao argumentirana i logična. Naime, suštinsko pitanje od kojeg je zavisila odluka o prigovoru o nedostatku pasivne legitimacije jeste da li je vozilo imalo valjanu dokumentaciju, odnosno da li je bilo osigurano. Ustavni sud nalazi da obrazloženje presude Općinskog suda daje odgovor zbog čega smatra da je tužiteljica dokazala da vozilo nije imalo valjanu dokumentaciju, a da obrazloženje presude Vrhovnog suda osnovano ukazuje da tuženi nije dokazao da li je vozilo imalo granično osiguranje ili nije, a da u spisu postoje dokazi da vozilo nije imalo valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju zbog čega ima mjesta za primjenu odredbe člana
82. Zakona o osiguranju imovine i lica. U prilog navedenom, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana
7. ZPP koje propisuju: Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odredbe člana 123. istog zakona: Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te odredbe člana 8. također istog zakona: Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud primjećuje da, ako se imaju u vidu citirane odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, postavlja se pitanje kakva bi svrha bila da je tužiteljica podnijela odštetni zahtjev Birou za osiguranje kada je uvjet za podnošenje zahtjeva da postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, čega u konkretnom slučaju nije bilo. U skladu sa navedenim, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi nisu osnovani.
30. Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjenično stanju. Međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu povrijeđeni u situaciji kada su Vrhovni i Općinski sud jasno obrazložili zašto je apelant u predmetnom postupku pasivno legitimiran u smislu odredaba Zakona o osiguranju imovine i lica, te s tim u vezi obavezan da tužiteljici naknadi štetu.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović