Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-223/09 (M. G.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-223/09

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 223/09, rješavajući apelaciju Mileta Govedarice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Govedarice, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Kž-08-000 166 od 4. novembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-K-07-000 008 od 10. jula 2008. godine. .

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mile Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 23. januara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 166 od 4. novembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-K-07-000 008 od 10. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Trebinje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. maja 2009. godine, Okružni sud 27. maja 2009. godine, a Tužilaštvo 8. juna 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Okružnog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantu 3. jula 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 015-0-K-07-000 008 od 10. jula 2008. godine apelant je proglašen krivim što je kao pripadnik paravojne formacije «Beli orlovi» za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kršeći pravila člana 3. stav 1. tačka 1.c) IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, člana 75. stav 2. tačka b) i član 76 Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, u vrijeme i na način pobliže opisanim u tački 1. dispozitiva presude, silovao jedno civilno lice i u vrijeme i na način pobliže opisanim u tački 2. dispozitiva presude lišio života jedno civilno lice, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za navedena krivična djela Okružni sud ga je, na osnovu navedenog zakonskog propisa i primjenom čl. 13, 28, 32. i 37. Krivičnog zakona Republike Srpske, te uz primjenu člana 291. Zakona o krivičnom postupku, osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo na okolnost izvršenja predmetnog krivičnog djela izvelo dokaze saslušanjem svjedoka oštećenih A.H. i M.T., te svjedoka M.P., R.H., Č.DŽ., Š.T. i M.Đ. predočilo i uložilo u spis obimnu dokumentaciju (između ostalog fotodokumentaciju CJB Trebinje, izvode iz MKR, izvještaj vještaka medicinske struke i mišljenje vještaka neuropsihijatra). Okružni sud je dalje istakao da je apelantova odbrana u toku glavnog pretresa izvela dokaze saslušanjem svjedoka G.R., K.R., G.M., K.J., N.Ž., F.Č., M.Š. i O.I., te saslušala vještaka dr. Ratka Kovačevića, dok je sud na glavnom pretresu proveo saslušanje vještaka dr. Milana Stojakovića i dr. Slobodana Stankovića, te izvršio uvid u pismeni nalaz i mišljenje navedenih vještaka.

8. Analizirajući cjelokupni dokazni materijal, svaki dokaz zasebno i u njihovoj međusobnoj logičnoj i povezanoj cjelini, Okružni sud je utvrdio da je apelant počinio krivično pravne radnje koje mu se stavljaju na teret. Okružni sud smatra da je dokazano da je 29. juna 1992. godine, ispred prostorija Hotela «Rudnika i termoelektrane» Gacko, za vrijeme izvođenja protivzakonito zadržanih civila muslimanske narodnosti lišio života A.H. tako što je u zadnji dio njegovog tijela ispalio rafal iz automatske puške za vrijeme dok se oštećeni pokušao popeti na karoseriju kamiona. Okružni sud je istakao da je do ovakvog zaključka došao na osnovu kazivanja svjedoka P.M., Č.Dž., R.H., T.Š., K.E., te pismenog iskaza zaštićenog svjedoka «C-251» kojima je potpuno vjerovao, jer sadržaj svjedočenja sadrži potreban stepen uvjerljivosti, određenosti i međusobne usaglašenosti u bitnim detaljima. Svjedok P.M. je u svom detaljnom iskazu opisao scenu kada je s kamiona vidio moment u kojem je apelant ispalio rafal u stražnji dio tijela A.H., dok je svjedok Ć.Dž. izjavio da se na karoseriju kamiona popeo neposredno prije nego što je to pokušao uraditi oštećeni A.H., tako da mu je pružanjem ruke htio pomoći da se popne pa je u takvom položaju i iz neposredne blizine vidio i na uvjerljiv način opisao način na koji je apelant iz automatske puške ispalio rafal u tijelo A.H. I zaštićeni svjedok «C-251» je, kako dalje navodi sud, u trenutku lišavanja života A.H. bio na kamionu tako da je jasno vidio da je apelant puškomitraljezom počeo udarati A.H. preko leđa, nakon čega mu je ispalio kraći rafal u leđa. Okružni sud je dalje naveo da su svjedoci H.R., K.E. i T.Š. kritične večeri također bili na kamionu ali nisu neposredni očevici ovog ubistva, međutim njihova čulna opažanja i posredna saznanja o ubistvu u cijelosti potvrđuju vjerodostojnost iskaza svjedoka P.M., Č.Dž. i zaštićenog svjedoka «C-251». Sud je iskaze navedenih svjedoka ocijenio kao prihvatljive jer sadrže konkretan opis kritičnog događaja s potrebnom mjerom uvjerljivosti i objektivnosti. Okružni sud je naveo da određene nesaglasnosti u izjavama svjedoka, posebno o pitanju vrste naoružanja kojim je apelant usmrtio oštećenog kao i datum odigravanja događaja, ne dovode u pitanje autentičnost i objektivnost iskaza saslušanih svjedoka. Uočene nesaglasnosti u detaljima koji nemaju karakter odlučnih činjenica, Okružni sud je smatrao logičnim produktom različitih percepcija događaja svakog svjedoka ponaosob, pogotovo kada se ima u vidu stresni i ponižavajući položaj u kojem su se ti svjedoci nalazili. Okružni sud je dalje istakao da iskazi svjedoka odbrane nisu doveli u sumnju činjenično utvrđenje da je apelant lišio života A.H., a saslušani svjedoci odbrane nisu bili neposredni očevici događaja pa je sud u cijelosti uskratio vjeru iskazima M.G. i O. I. čiji iskazi su prožeti očiglednom željom da pomognu apelantu u ovom postupku i u oštroj su suprotnosti sa sadržajem ostalih provedenih dokaza.

9. Okružni sud je dalje istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant 18. juna 1992. godine u prostorijama Motela «Košuta» u Gacku silovao civilno lice M.T. Naime, uvjerljivost svjedočenja oštećene u uzajamnoj vezi sa iskazima svjedoka T.Š. i K.E. predstavlja, kako je to istakao sud, pouzdan osnov za zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Svjedočenje oštećene o traumatičnom iskustvu koje je doživjela u prostorijama Motela «Košuta» ostavilo je dojam upečatljivosti i vjerodostojne reprodukcije događaja. Oštećena je jasnim i određenim kazivanjem, prožetim detaljima, opisala način na koji je uvedena u zamračene prostorije motela u kojoj se nalazilo više muških osoba kojima je apelant rekao: «Ovo je najzgodnija žena koja je u Gacko došla», i gdje joj je apelant naredio da se skine da bi je potom, i pored jasno izraženog protivljenja, silovao. Iz iskaza svjedoka T.Š. i K.E. proizilazi da su oni apelanta vidjeli na lokalitetu Motela «Košuta» mada nisu vidjeli trenutak uvođenja oštećene u unutrašnjost motela. Iz iskaza svjedoka K.J. i F.Č., koje je sud prihvatio kao objektivne, proizilazi da su oni bili pred motelom kritičnog dana i da su vidjeli apelanta u pripitom stanju. Mada tvrde da nisu vidjeli da je iko od ženskih osoba uveden u unutrašnjost motela, Okružni sud smatra da im položaj koji su zauzimali pri obavljanju svog vojnog zaduženja nije omogućio uvid u sve ulaze ovog objekta, s obzirom da su tvrdili da su objekt obezbjeđivali s istočne strane, gdje su se nalazili privedeni muškarci, dok su žene bile na parkingu s druge strane motela pa njihov iskaz u tom dijelu nije podoban da dovede u sumnju svjedočenje oštećene.

10. Ispitujući postojanje opštih elemenata predmetnog krivičnog djela, Okružni sud je zaključio da je u vremenskom periodu koji se odnosi na juni 1992. godine postojao oružani sukob između raznih skupina unutar bivše Jugoslavije. Oružani sukob postoji svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih oružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države. Bez obzira što na teritoriji opštine Gacko u kritično vrijeme nije bilo većih sukoba, primjenjuje se međunarodno pravo. Prilikom ocjene da li su predmetne radnje dovoljno povezane s oružanim sukobom, Okružni sud je utvrdio uzročnost (neksus) između oružanog sukoba i inkriminisanih radnji koje je počinio apelant. Cijenjeno je da je apelant djelo počinio kao vojnik, pripadnik paravojne formacije, a da su žrtve civilna lica i pripadnici «suprotne» strane. Na kraju je sud istakao da je nesporno da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio naoružan puškom i da je bio obučen u uniformu bivše JNA, te je utvrđeno da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio vojno angažovan kao pripadnik legalne vojne organizacije jer je od ranije bio proglašen kao nesposoban za vojnu službu, te proizilazi da je imao status pripadnika srpskih paravojnih snaga i kao takav je bio u službi vojne organizacije jedne od strana u sukobu. Jedan od uslova za postojanje predmetnog krivičnog djela, kako je dalje pojasnio sud, je civilno stanovništvo kao zaštitni objekt. Nesporno je da su žrtve predmetnog djela bili civili, da su bili nenaoružani i da nisu učestvovali u neprijateljstvima, te su kao takvi zaštićeni Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava rata (I-IV) od 12. augusta 1948. godine sa dopunskim protokolima od 8. juna 1977 godine.

11. Okružni sud je dalje naveo da apelantova uračunljivost, a samim tim i krivična odgovornost, nije dovedena u pitanje ni jednim od tri provedena vještačenja. Prihvatljivim je ocijenjeno vještačenje koje je sačinio tim stalnih sudskih vještaka, dr. Milan Stojaković i dr. Slobodan Stanković, iz kojih proizilazi da je apelantova uračunljivost bila smanjena, ali ne bitno. Sud nije prihvatio mišljenje dr. Ratka Kovačevića, specijaliste forenzičke psihijatrije, koji je cijenio trenutnu značajnu psihoorgansku razgradnju ličnosti alkoholnog porijekla koja je nastupila dugogodišnjim konzumiranjem alkohola, jer odbrana nije izvela dokaze iz kojih bi se moglo nesumnjivo zaključiti da je razgradnja apelantove ličnosti nastupila prije više od 16 godina pa da bi zbog toga njegova sposobnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena. Sud je na kraju istakao da je apelant u vojničkoj uniformi u vrijeme oružanog sukoba sa vojnim naoružanjem ispoljio potpunu svijest o značaju svojih radnji i htjenje posljedica, odnosno prilikom izvršenja djela je postupao s direktnim umišljajem.

12. Prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije, Okružni sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje idu u prilog apelantu i na njegovu štetu, te je kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da je od izvršenja djela prošlo više od 16 godina, da je u momentu izvršenja bio smanjeno uračunljiv i da je ispoljio korektno ponašanje na sudu tokom postupka, a kao otežavajuća okolnost uzeta je činjenica da je djelo ratnog zločina učinio s dvije odvojene krivično-pravne radnje te je cijenio jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra.

13. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili apelant i Tužilaštvo, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kž-08-000 166 od 4. novembra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu a uvažio žalbu Tužilaštva, te preinačio u odluci o kazni Presudu Okružnog suda broj 015-0-K-07-000 008 od 10. jula 2008. godine, tako što je apelant zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, za koju je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je činjenično utvrđenje iz tačke 1. prvostepene presude potpuno, pravilno i zasnovano na vrlo uvjerljivom iskazu oštećene M.T. Na uvjerljivost iskaza oštećene u cjelini upućuju i dijelovi iskaza kojima tvrdi da je, nakon što je apelant nad njom izvršio silovanje, prišao drugi muškarac koji je legao pored i koji joj je dva puta ponovio da je neće silovati, kao i tvrdnja oštećene da je pri drugom apelantovom pokušaju da je siluje apelanta u toj namjeri spriječilo drugo lice. Prvostepeni sud je, kako dalje navodi Vrhovni sud, svoje utvrđenje zasnovao djelimično i na iskazima svjedoka T.Š. i K.E., koji su potvrdili da su apelanta vidjeli na lokalitetu ispred Motela «Košuta» ali da nisu primijetili trenutak kada je oštećena odvedena u prostorije motela. Činjenično utvrđenje iz tačke 2. izreke presude zasnovano je na iskazima saslušanih svjedoka koji su vidjeli kada je apelant pucao u leđa oštećenog A.H., ili su čuli apelantovo obraćanje oštećenom kada je ovaj trebao ući u kamion i vidjeli su mrtvo tijelo u kamionu u kojem su se i oni nalazili s većim brojem lica muslimanske nacionalnosti.

15. U odnosu na navode žalbe da nije utvrđena činjenica oružanog sukoba na području opštine Gacko, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na stranici 15 presude iznio iscrpnu argumentaciju koju i taj sud prihvata. Osporena presuda, kako dalje navodi Vrhovni sud, se pozvala i na stanovište žalbenog vijeća Haškog tribunala u predmetu protiv Duška Tadića (presuda od 2. oktobra 1995. godine), prema kojem oružani sukob postoji kad god se pribjegne oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti, organiziranih oružanih grupa ili, pak, između takvih grupa unutar jedne države. Iz navedenog proizilazi, kako je dalje naveo sud, da je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo tijesno povezano s neprijateljstvima koja su se događala u drugim dijelovima teritorija pod kontrolom strana u sukobu. U Bosni i Hercegovini, kako je zaključio sud, u cjelini je trajao oružani sukob najkasnije od proglašenja nezavisnosti, dakle od 6 marta 1992. godine pa sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine.

16. Vrhovni sud je istakao da je o pitanju uračunljivosti prvostepena presuda u svojim razlozima detaljno iznijela zašto prihvata nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatara dr. Milana Stojakovića i dr. Slobodana Stankovića, a ne nalaz vještaka neuropsihijatra dr. Ratka Kovačevića.

17. Vrhovni sud je žalbu Tužilaštva smatrao osnovanom jer je kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, po ocjeni tog suda, preblaga. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, apelant je pri izvršenju radnje iz tačke 1. izreke presude ispoljio upornost u smislu da je i drugi put pokušao silovati oštećenu, u čemu ga je spriječilo drugo lice. Također, pri lišavanju života A.H., apelant je tu radnju preduzeo u okolnostima kada je oštećeni bio lišen slobode i kada je prisilno, s većim brojem lica muslimanske nacionalnosti, odveden na nepoznato mjesto a apelant ga lišio života pucanjem u leđa, dakle iznenada i bez ikakvog razloga. Sve te okolnosti pojedinačno i u svojoj ukupnosti apelantovim radnjama daju karakter povećanog stepena društvene opasnosti počinjenog djela, a istovremeno ukazuju na povećani stepen krivične odgovornosti, a sve to nije došlo do izražaja u mjeri izrečene kazne po prvostepenoj presudi. Vrhovni sud je istakao da kazna od devet godina može na apelanta dovoljno popravno djelovati da ubuduće ne čini krivična djela i da se tako može ostvariti svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, prvenstveno ukazujući da prvostepeni sud nije utvrđivao odlučnu činjenicu da li je u vrijeme izvršenja krivičnog djela na teritoriji opštine Gacko bio rat, oružani sukob ili okupacija, jer se ratni zločin može izvršiti pod tim okolnostima. Apelant dalje navodi da ne negira da je oružani sukob bio na teritoriji Bosne i Hercegovine, ali Tužilaštvo ničim nije dokazalo da je tokom juna 1992. godine počeo oružani sukob na teritoriji opštine Gacko. Apelant je dalje istakao da za dokazivanje krivičnog djela (silovanje civilnog lica) postoji samo iskaz M.T., a potrebne odlike iskaza su istinitost, objektivnost, određenost i potpunost, te svjedočenje treba da predstavlja potpunu i vjernu reprodukciju događaja ali treba imati u vidu da žrtva nikada nije bez uzbuđenja, straha, pa su ta sjećanja uvijek subjektivna. Apelant je dalje istakao da je M.T. izjavila da ju je uveo u prostoriju koja je bila mračna i u kojoj je bilo više lica koji su bili goli, te je pod tim okolnostima teško tvrditi da je čin silovanja uradio baš on. Smatra da se iskaz M.T. treba posmatrati u sklopu svih okolnosti jer je oštećena bila pod jakom dozom straha (muža su joj odvela uniformirana lica, djeca su joj ostala u automobilu, odvedena je u mračnu prostoriju), pa su zapažanja morala biti umanjena, a presuda se ne može graditi samo na jednom iskazu.

19. U odnosu na tačku 2. dispozitiva presude kojom mu se stavlja na teret da je jedno lice lišio života, apelant je istakao da je sud prilikom ocjene iskaza svjedoka H.M., P.M., H.R., Č.Dž., K.E. i zaštićenog svjedoka «C251» morao voditi računa da su svjedoci bili u teškom položaju i da je ta činjenica uticala na njihovu moć zapažanja. Teško je povezati, kako navodi apelant, motiv da ubije A.H. kojeg je poznavao i s kojim se družio. Apelant je dalje naveo da je sud saslušao i svjedoke odbrane koji su potvrdili da se družio i da je poznavao A.H., ali njihove iskaze nije cijenio a nedostaju i dokazi materijalne prirode.

20. Dalje apelant navodi da su o pitanju uračunljivosti provedena tri vještačenja, i to na prijedlog odbrane, Tužilaštva, i na prijedlog suda, te analizira svaki nalaz pojedinačno i ističe da je svako «radio za onoga ko ga je angažovao», te se može posumnjati da su «svi nalazi naručeni», ali je to teško dokazati a postavlja se i pitanje kojem je vještaku trebalo više vjerovati. Apelant smatra da je vještak dr. Ratko Kovačević imao najbolje reference, a nalaz je uradio sa prof. dr. Spasojem Ćeranićem, psihologom, pa smatra da je taj nalaz stručan i potkrijepljen i iskazom svjedoka dr. Dragana Sorajića koji ga je liječio duži vremenski period. Međutim, sud prihvata nalaz «svojih vještaka», a čak ne prihvata prijedlog iz druga dva nalaza da se izrekne mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u ustanovi. Predložio je da se apelacija usvoji kao osnovana.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja apelacije proizilazi da se apelant žali na činjenično utvrđenje presude Okružnog suda koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Odgovarajući na apelaciju Okružni sud je naveo da se iz navoda apelacije ne može zaključiti da je osporenom presudom povrijeđeno ili zanemareno ustavno pravo ili pravo iz Evropske konvencije, niti se može zaključiti da je ocjena dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Tužilaštvo u dogovoru na apelaciju navodi da ne postoji povreda navedenog prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana

V. Relevantni propisi

24. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 21/92), relevantna odredba glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

25. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (Četvrta ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:

Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

(b) uzimanje talaca;

(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci;

(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja na redovno ustanovljenom sudu i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.

[...]

26. U Dopunskom protokolu o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba relevantne odredbe glase:

Član 75.

2. Sljedeća djela jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu, bilo da su ih učinili civilni ili vojni predstavnici:

(a) nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito:

(I) ubistvo;

(II) mučenje svake vrste, fizičko ili mentalno;

(III) tjelesna kazna;

(IV) sakaćenje;

(b) vrijeđanje ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, prinudna prostitucija i svaki oblik nedoličnog napada;

Član 76.

Zaštita žena

1. Sa ženama će se postupati sa posebnim obzirima i one će biti zaštićene naročito protiv silovanja, prinudne prostitucije i svakog drugog oblika nedoličnog napada.

2. Trudnice i majke sa malom djecom koja zavise od njih, a koje su uhapšene, pritvorene ili internirane iz razloga u vezi s oružanim sukobom, uživat će najveći prioritet kod razmatranja njihovih slučajeva.

3. Strane u sukobu će u najvećoj mogućoj mjeri nastojati da izbjegnu izricanje smrtne kazne za povrede u vezi s oružanim sukobom nad trudnicama ili majkama s malom djecom koja zavise od njih. Smrtna kazna za takve povrede neće se izvršavati nad takvim ženama.

27. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 287.

[...] (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Kž-08-000 166 od 4. novembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

31. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

32. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije

33. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

34. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

35. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana, te saslušao vještake medicinske struke. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je eventualno prvostepeni sud proizvoljno odbio neke njegove dokazne prijedloge, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne razloge za zaključak da je apelant silovao jedno civilno lice i da je lišio života jedno civilno lice. To utvrđenje sudovi su zasnovali, kako na osnovu iskaza svjedoka, tako i na osnovu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje. Prvostepeni sud je jasno naglasio da je na osnovu iskaza svjedoka P.M., Č.Dž., R.H., T.Š., K.E., te pismenog iskaza zaštićenog svjedoka «C-251» na pouzdan način utvrdio činjenice vezane za način na koji je lišen života oštećeni A.H. s obzirom da su izjave tih svjedoka uvjerljive, logične i saglasne, a radi se o osobama koje su akteri predmetnog događaja i koji ne ostavljaju bilo kakvu sumnju u njihovu istinitost. Iz obrazloženja jasno proizilazi iz kojih razloga svjedočenja saslušanih svjedoka odbrane nisu dovela u pitanje vjerodostojnost dokaza koje je provelo Tužilaštvo. Prvostepeni sud je obrazložio da svjedoci odbrane nisu neposredni očevici događaja i da su njihovi iskazi očigledno usmjereni da pomognu apelantu i da su u oštroj suprotnosti sa sadržajem svih ostalih provedenih dokaza, dok svjedočenje dr. Dragana Sorajića nema pravno relevantan značaj s obzirom da je njegov kontakt s apelantom u svojstvu pacijenta ostvaren u periodu nakon kritičnog događaja.

36. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući svjedočenja oštećene M.T., detaljno obrazložio zašto je vjerovao iskazu oštećene navodeći da opširnost i konkretnost činjeničnog opisa ovog događaja kojim je prožeto svjedočenje oštećene, njegova logička struktura u odnosu na kontekst cjelokupnog događaja, njegova dosljednost i uklopljenost svih detalja iz sadržaja kazivanja, iskazu oštećene daju karakter objektivnosti i vjerodostojnosti. Prvostepeni sud je također obrazložio da je iskaz oštećene doveo u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka Š.T. i K.E., koji su apelanta vidjeli na lokalitetu Motela «Košuta» mada nisu vidjeli trenutak uvođenja oštećene u unutrašnjost motela, te da su posrednim putem saznali da je apelant silovao oštećenu. Također je sud jasno obrazložio da iskaz svjedoka K.J. i F.Č. nije podoban da dovede u sumnju svjedočenje oštećene, ocijenivši da im njihov položaj koji su zauzimali pri obavljanju svog vojnog zaduženja nije omogućio uvid u sve ulaze objekta-motela.

37. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, ispitujući postojanje opštih elemenata predmetnog krivičnog djela, obrazložio da je predmetni zločin počinjen u kontekstu oružanog sukoba koji je već bio zahvatio veći dio Bosne i Hercegovine a da je upravo kampanja privođenja i protjerivanja bosanskih muslimana s područja Gacka vršena u vezi s etničkim oružanim sukobom. Prilikom ocjene da li su predmetne radnje u dovoljnoj vezi s oružanim sukobom, prvostepeni sud je obrazložio postojanje uzročne veze između inkriminisanih radnji koje je počinio apelant i oružanog sukoba, navodeći da je apelant djelo učinio kao vojnik, pripadnik paravojne formacije, a da su žrtve civilna lica i pripadnici «suprotne» strane i da je selekcija lica koja su u kritično vrijeme protivpravno lišena slobode, među kojima je i oštećeni A.H., vršena isključivo po nacionalnoj pripadnosti, iz čega proizilazi zaključak o uzročnosti oružanog sukoba međuetničkog karaktera sa izvršenim djelom. Također je sud jasno obrazložio zašto je u pogledu apelantove uračunljivosti, a samim tim i krivične odgovornosti, kao prihvatljivo ocijenio psihijatrijsko vještačenje koje je sačinio po naredbi suda tim stalnih sudskih vještaka u sastavu dr. Milan Stojaković i dr. Slobodan Stanković, navodeći da je nalaz ovih vještaka jasan, razumljiv i potpun, pri čemu su vještaci na glavnom pretresu na stručan i uvjerljiv način obrazložili apelantov psihološki portret. Prvostepeni sud je obrazložio da je ovom nalazu u bitnom saglasno i mišljenje vještaka kojeg je angažiralo Tužilaštvo, a također navodeći i zašto nije prihvatio usamljeno mišljenje dr. Ratka Kovačevića kojeg je predložila odbrana i prema čijem nalazu su apelantove sposobnosti shvaćanja značaja djela i mogućnost upravljanja postupcima u vrijeme izvršenja djela bile bitno smanjene. Naime, prvostepeni sud je obrazložio da je navedeni vještak cijenio porijeklo trenutno značajne psihoorganske razgradnje ličnosti, koja je nastupila dugogodišnjim konzumiranjem alkohola. Međutim, u spisu predmeta nema elemenata koji bi sa sigurnošću ukazali da je razgradnja apelantove ličnosti u takvoj mjeri nastupila još prije 16 godina, dakle u vrijeme izvršenja djela. Sud je sasvim jasno obrazložio da je apelant prilikom izvršenja djela postupao s umišljajem koji je jasan i nedvosmislen i proizilazi iz cjelokupnog postupanja apelanta koji zna da su oštećeni civili, da su nezakonito lišeni slobode i kao takvi u položaju bespomoćnosti i da radnje koje je apelant preduzeo objektivno predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava. Dakle, prvostepeni sud je dao jasne i detaljne razloge zašto dokazi odbrane nisu mogli bitno utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i obrazložio zaključke do kojih je došao na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju je ocjenu dao u obrazloženju svoje odluke.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku, kako iskazima svjedoka odbrane i optužbe, tako i čitavom nizu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao advokata, koristio se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te da osporava navode i dokaze Tužilaštva, što je i činio. U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze i pravilno utvrdio činjeničnog stanja i primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Također je evidentno da je taj sud razmotrio sve apelantove žalbene navode, koje apelant ponavlja i u apelaciji, te da je dao iscrpno obrazloženje zašto su oni neosnovani i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda predmetnog krivičnog postupka, kao i zašto su neosnovani apelantovi prigovori da nije utvrđena činjenica da je na području Gacka u vrijeme izvršenja djela za koje je apelant proglašen krivim postojao oružani sukob. Obrazloženo je da je u mjesecu junu 1992. godine postojao oružani sukob između raznih skupina unutar bivše Jugoslavije, da je protjerivanje muslimanskog stanovništva s područja opštine Gacko vršeno u vezi s etničkim sukobom, da je na teritoriji susjedne opštine Foča u periodu od aprila 1992. godine do februara 1993. godine postojao oružani sukob između bosanskih muslimana i Srba, te je navedeno i stanovište žalbenog vijeća Haškog tribunala u predmetu protiv Duška Tadića, prema kojem oružani sukob postoji kad god se pribjegne oružanoj sili između država, ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih oružanih grupa ili pak između takvih grupa unutar jedne države. Žalbeni sud je, dalje, obrazložio da u cijelosti prihvata iskaz oštećene M.T. jer oštećena zaista nije imala nikakvog razloga da neosnovano tereti apelanta da je nad njom izvršio silovanje, a vjerodostojnost iskaza oštećene zasnovana je djelomično i na iskazima T.Š., supruga oštećene, i E.K. Žalbeni sud je također obrazložio da u cijelosti prihvata činjenično utvrđenje iz tačke 2. izreke pobijane presude koje je zasnovano na iskazima svjedoka Tužilaštva i koji su pravilno ocjenjeni uz navođenje valjanih razloga o vjerodostojnosti tih iskaza, a data je i ocjena iskaza svjedoka odbrane pri čemu su iznijeti razlozi zbog kojih se ti iskazi nisu mogli prihvatiti. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da mu je izrečena krivična sankcija u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda u cijelosti neosnovani, i da navedena apelantova prava osporenim presudama nisu povrijeđena.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda, odnosno kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada iz obrazloženja proizlazi da su donesene uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno cijenili dokaze, odnosno da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-223/09 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio