Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-668/09 (F. M.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-668/09

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 668/09, rješavajući apelaciju Fehreta Mujanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Fehreta Mujanića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je vođen pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 073552 09 P (stari broj; P-1210/01) a koji je u toku pred Okružnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 073552 09 P Gž.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 073552 09 P Gž.

U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Fehretu Mujaniću, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fehret Mujanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio povodom njegove tužbe pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tesktu: Osnovni sud) pod brojem 71 0 P 073552 09 P (stari broj; P-1210/01).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 2. juna 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Okružnog suda je 19. septembra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 71 0 P 073552 09 P.

3. Osnovni sud je 24. juna 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud je 3. oktobra 2011. godine dostavio traženi spis.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 29. juna 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelant je 30. maja 2001. godine podnio Osnovnom sudu tužbu kojom je tražio da se Ines Mujinović i Sara Mujinović (u daljnjem tekstu: tužene) obavežu da apelantu na ime duga solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.860,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Apelant je u tužbi naveo da je 4. novembra 1990. godine sa ocem/prednikom tuženih Vehbijom Mujinovićem zaključio ugovor o zajmu na osnovu kojeg mu je posudio iznos od 20.000 DEM sa rokom vraćanja najdocnije do 1. maja 1991. godine, da je ugovoreni iznos zajma predao predniku tuženih u prisustvu svjedoka poimenično navedenih u tužbi istog dana kada je ugovor zaključen ali da novac nije vraćen do ugovorenog roka, niti kasnije. Dalje je naveo da je prednik tuženih umro 1990. godine zbog čega su tužene pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-1028/92 od 8. oktobra 1993. godine proglašene nasljednicama prednikove nepokretne i pokretne imovine, te da, s tim u vezi, traži da sud obaveže tužene da mu solidarno vrate navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknade parnične troškove. Predmet je zaveden pod brojem P-1210/01.

7. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 28. novembar 2002. godine, nakon što je tužena Ines Mujinović 6. jula 2001. godine dostavila odgovor na apelantovu tužbu. Navedeno ročište, kao i ročište zakazano za 6. maj 2003. godine odloženi su na neodređeno vrijeme zbog toga što je adresa prebivališta drugotužene bila nepoznata. Nakon toga, Osnovni sud je zakazao 12 ročišta od kojih je pet ročišta odloženo (jedno zbog bolesti sudije), a sedam ročišta je održano.

8. Na ročištu održanom 22. januara 2010. godine doneseno je Rješenje broj 71 0 P 073552 09 P kojim je odbijen prigovor litispendencije koji su istakle tužene. U obrazloženju rješenja je navedeno da je punomoćnica tuženih na ročištu održanom 12. novembra 2009. godine istakla prigovor postojanja litispendencije u odnosu na parnicu broj P-1218/01, te da je, s tim u vezi, Osnovni sud izvršio uvid u navedeni spis i utvrdio da se radi o tužbi tužiteljke Ines Mujinović, kojom je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zajmu zaključen između prednika tuženih i apelanta sa rokom dospijeća do 1. maja 1991. godine, na osnovu kojeg je prednik tuženih uzeo u zajam 20.000 DEM od apelanta, te da joj se naknade troškovi postupka. Dalje, navedeno je i da je utvrđeno da je u navedenom predmetu 14. jula 2008. godine doneseno rješenje kojim je predmetni postupak prekinut zbog navodne apelantove smrti, što je utvrđeno prilikom pokušaja dostave tužbe apelantu na odgovor (koji je u navedenom postupku bio tuženi) s obzirom na to da apelant nije imao punomoćnika u tom postupku. U rješenju je navedeno da je odredbom člana 60 st. 1 i 3 Zakona o parničnom postupku propisano da parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom, te da se, dok parnica teče, ne može u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, da će sud odbaciti tužbu, kao i da je članom 67 istog zakona propisano da sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako se utvrdi da o istom zahtjevu već teče parnica. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uslovi za postojanje litispendencije, jer u predmetu P-1218/01 tužba nije dostavljena tuženom (apelantu) na odgovor a u konkretnom slučaju u kojem je apelant tužilac odgovor na tužbu dostavljen je 6. jula 2001. godine iz čega, prema obrazloženju Osnovnog suda, proizilazi da je parnica u konkretnom predmetu počela ranije da teče nego u predmetu broj P-1218/01, zbog čega je prigovor o postojanju litispendencije neosnovan.

9. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 073552 09 P od 3. juna 2011. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza bliže navedenih u presudi, između ostalih, grafološkog vještačenja, utvrđeno da je apelant, na zahtjev prednika tuženih, isplatio predniku tuženih na ime pozajmice 20.000,00 DEM, da su se ugovorne strane slobodno izražene volje saglasile da prednik tuženih kao zajmoprimac navedeni iznos vrati apelantu kao zajmodavcu u roku od šest mjeseci, da su navedeni ugovor potpisale obje ugovorne strane u prisustvu dva svjedoka poimenično navedena u presudi, kao i u prisustvu apelantovog brata, da navedeni iznos nije vraćen u ugovorenom roku, te ni u naknadno određenom roku koji je usmeno ugovoren, jer je prednik tuženih poginuo 1992. godine. S tim u vezi, a kako je u postupku utvrđeno da su tužene rješenjem o nasljeđivanju proglašene za zakonske nasljednice prednika tuženih, Osnovni sud je utvrdio da su tužene, shodno odredbama člana 143 stav 1 Zakona o nasljeđivanju, odgovorne za ostaviočev dug, pa ih je, u skladu sa odredbama člana 562 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao na vraćanje duga apelantu. Osnovni sud je naveo i da su tužene obavezane i na isplatu zakonske zatezne kamate koja, shodno odredbama člana 277 stav 1 ZOO, teče počev od dospijeća potraživanja, odnosno od dana kada je zajmoprimac bio dužan da vrati navedeni dug, ali pošto je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu kamata počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, Osnovni sud mu je i dosudio kamatu počev od tog dana.

10. Iz spisa koji je Ustavnom sudu dostavio Okružni sud proizilazi da je apelant protiv navedene presude 27. juna 2011. godine izjavio žalbu Okružnom sudu, da je predmet zaveden pod brojem 71 0 P 073552 09 P Gž, te da je postupak po žalbi pred tim sudom u toku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je devet puta pismeno urgirao da Osnovni sud uzme u rad njegov predmet, ali ni nakon više od sedam godina nikada nije postupljeno po njegovom zahtjevu. Apelant traži da mu Ustavni sud dosudi kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su sudije tog suda opterećene velikim brojem predmeta kako novih, tako i starih, tako da nisu u mogućnosti da ažurno postupaju u predmetima, zbog čega smatra da su neosnovani apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

14. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak po apelantovoj tužbi pred Osnovnim sudom nije bio okončan, te da iz obavještenja Osnovnog suda i dostavljenog spisa proizilazi da je u međuvremenu postupak pred tim sudom okončan i da se predmet nalazi kod Okružnog suda radi odlučivanja po apelanotvoj žalbi. Imajući u vidu da, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva.

18. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

19. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

23. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

24. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, takođe podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

25. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 30. maja 2001. godine i da je još uvijek u toku, te da se nalazi kod Okružnog suda radi odlučivanja o apelantovoj žalbi.

26. Međutim, s obzirom na to da je apelacija podnesena u vrijeme dok se predmet nalazio kod Osnovnog suda, a imajući u vidu da se apelant nakon donošenja presude Osnovnog suda i podnesene žalbe nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne dužine postupka pred Okružnim sudom, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, jeste period od 30. maja 2001. godine do donošenja prvostepene presude, tj. do 3. juna 2011. godine.

27. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka u ovoj pravnoj stvari je 10 godina, i to je period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku.

c) Analiza razumnosti dužine postupka

28. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je trebalo utvrditi da li su tužene obavezne da isplate dug prednika tuženih na osnovu ugovora o zajmu koji je prednik tuženih kao zajmoprimac potpisao sa apelantom kao zajmodavcem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.

29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Osnovni sud, nakon što je tužena (Ines Mujinović) dostavila odgovor na tužbu u julu 2001. godine, pripremno ročište zakazao tek nakon godinu i po dana i da je to ročište otkazano zbog objektivne okolnosti-nepoznate adrese stanovanja druge tužene (Sare Mujinović), kao i da je otkazano i ročište zakazano u maju 2003. godine, i to na neodređeno vrijeme, iz istog razloga uz navođenje da su roditelji tužene izjavili da tužena Sara Mujinović živi već deset godina u Danskoj, nakon čega u predmetu (iako iz stanja spisa proizilazi da je zakonska zastupnica Sare Mujinović već 28. jula 2003. godine dostavila Osnovnom sudu punomoć za njeno zastupanje), osim ponovnog dostavljanja tužbe na odgovor tuženim 25. novembra 2005. godine, nije bilo nikakvih procesnih aktivnosti sve do 22. juna 2009. godine, kada je ponovno zakazano pripremno ročište. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon toga, Osnovnom sudu trebalo tačno dvije godine za donošenje prvostepene presude. Osim toga, iz stanja spisa proizilazi da u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda postupak po apelantovoj žalbi pred Okružnim sudom još nije okončan. Pored navedenog, uvidom u predmetni spis Ustavni sud nije mogao da utvrdi niti jednu okolnost koja bi ukazivala da je apelant doprinio ovako dugom trajanju postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da Osnovni sud, osim velikog broja predmeta u radu, ne nudi nikakve argumente i razloge za trajanje postupka, Ustavni sud smatra da, uvažavajući okolnost da je bilo potrebno izvjesno vrijeme da bi se saznala adresa stanovanja jedne od tuženih, činjenice predmeta ne opravdavaju skoro šest godina potpune neaktivnosti Osnovnog suda u postupku, te zaključuje da isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi Osnovni sud.

30. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred nadležnim Osnovnim sudom od deset godina i četiri mjeseca, od čega šest godina potpune procesne neaktivnosti Osnovnog suda, kao i ponašanje nadležnog suda i apelanta, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Iako nije utvrdio odgovornost Okružnog suda u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi pred tim sudom po apelantovoj žalbi podnesenoj 27. juna 2011. godine, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na weeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), a koja se analogno može primijeniti i u apelantovom slučaju, smatra svrsishodnim naložiti Okružnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu pod brojem 71 0 P 073552 09 P Gž posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odlaganja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje.

d) Kompenzacija

32. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu.

33. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelanove tužbe pred Osnovnim sudom trajao deset godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka pred prvostepenim sudom u periodu od deset godina može da stavi na teret nadležnom Osnovnom sudu koji, osim velikog broja predmeta u radu, nije ponudio niti jedan valjan razlog i argumenat za ovako dugo trajanje postupka.

35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-668/09 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio