Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2421/10 (D. S.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Pritvor
  • Habeas corpus – postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2421/10

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2421/10, rješavajući apelaciju Dževada Salčina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Salčina, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KR- 09/786-1 od 21. septembra 2010. godine, X-KR-09/786-1 od 30.

augusta 2010. godine, X-KR-09/786-1 od 26. maja 2010. godine i X- KR-09/786-1 od 11. maja 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Salčina, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KR- 09/786-1 od 16. jula 2010. godine i X-KR-09/786-1 od 30. juna 2010.

godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dževad Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, trenutno u Kazneno-popravnom zavodu poluotvorenog tipa Mostar, kojeg zastupa Mersudin Pružan, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KR-09/786-1 od 26. maja 2010. godine i X-KR-09/786-1 od 11. maja 2010. godine. Apelant je 14. oktobra 2010. godine podnio dopunu apelacije protiv rješenjā Suda BiH br. X-KR-09/786-1 od 21. septembra 2010. godine, X-KR-09/786-1 od 30. augusta 2010. godine, X-KR-09/786-1 od 16. jula 2010. godine i X-KR-09/786-1 od 30. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 17. juna 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 1. jula 2011. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH su dostavljeni apelantu 7. jula 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 17. septembra 2009. godine apelantu i još dvojici osumnjičenih određen je pritvor u trajanju od dva mjeseca, prema odredbama člana 132. stav 1. tač. b) i d). Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koji je nakon toga dva puta produžavan u trajanju od dva i tri mjeseca iz istih pritvorskih razloga.

7. Sud BiH je 11. marta 2010. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj KT-RZ- 107/05 kojom se apelant i još dvojica osumnjičenih terete za izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) i c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH. Također, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-09/786 od 11. marta 2010. godine kojim je apelantu i ostalim optuženim produžen pritvor do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice.

8. Sud BiH je, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, donio Rješenje broj X-KR- 09/786-1 od 11. maja 2010. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvora apelanta i ostalih optuženih zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, prije svega, naveo da postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora, u konkretnom slučaju proizlazi iz samog čina potvrđivanja Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-RZ-107/05 od 11. marta 2010. godine. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, Sud BiH je naveo da je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta i ostalih optuženih u pritvoru po osnovu člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH. Naime, Sud BiH je ukazao da je veliki broj svjedoka tokom istrage zatražio mjere zaštite zbog direktnih ili indirektnih uticaja ili pritisaka kojima su bili izloženi. Sud BiH je naveo da postoji opravdana bojazan da bi apelant i ostali optuženi boravkom na slobodi mogli uticati na svjedoke i to tako da svjedocima sugerišu kakve će iskaze dati. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da iz izjave svjedoka Darka Drlje, koja je dostavljena uz optužnicu, proizlazi da je apelant kontaktirao s njegovim bratom Draganom Drljom kako bi svjedočio u apelantovu korist. Sud BiH je dalje naveo da činjenica da je veliki broj svjedoka zatražio zaštitu identiteta u tom predmetu ukazuje na nastojanja apelanta i ostalih optuženih da zastrašivanjem i prijetnjama opstruiraju predmetni postupak. Pri tome, Sud BiH je naveo da je bitno ukazati da su prijetnje upućivane tužiteljici u tom predmetu, pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), kao i jednom od osumnjičenih. Također, Sud BiH je naveo da postoji opravdana bojazan da bi apelant i ostali optuženi boravkom na slobodi mogli uticati na suizvršioce, budući da im je poznat krug ljudi koji imaju potpuna saznanja o predmetnom krivičnom djelu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoji ozbiljan rizik da bi apelant i ostali optuženi boravkom na slobodi ostvarili kontakte sa suizvršiocima, te uticajem na svjedoke ometali vođenje predmetnog krivičnog postupka, čime je ispunjen posebni pritvorski uvjet iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

9. Dalje, Sud BiH je naveo da se apelant i ostali optuženi terete za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH za koje je zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora. S obzirom na to, Sud BiH je ukazao da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet za primjenu člana 132. stav 2. tačka d) ZKP BiH koji podrazumijeva da se radi o "krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna". Također, Sud BiH je naveo da su u konkretnom slučaju ispunjeni i subjektivni uvjeti iz člana 132. stav 2. tačka d) ZKP BiH. Naime, Sud BiH je ukazao da se radi o krivičnom djelu koje po svojoj prirodi spada u grupu najtežih krivičnih djela, budući da predstavljaju zločine protiv vrijednosti zaštićenih kako domaćim, tako i međunarodnim pravom. Osim toga, Sud BiH je naveo da su počinjeni zločini u Trusini ostavili trajne i dalekosežne posljedice na veliki broj preživjelih žrtava i srodnika poginulih. Sud BiH je dalje naveo da iz priložene dokumentacije proizlazi da su tokom provođenja istrage upućivane prijetnje istražiteljima SIPA-e, tužiteljici u tom predmetu, kao i jednom od osumnjičenih. Također, Sud BiH je ukazao na prijetnje koje je Zulfikar Ališpago (bivši komandant optuženih) uputio uredniku političkog magazina "60 minuta" Bakiru Hadžiomeroviću u pismu od 25. novembra 2009. godine u kojem je navedeno da će organizirati blokadu saobraćajnica na ključnim mjestima i demonstracije demobiliziranih boraca ukoliko ne budu demantirane optužbe protiv pripadnika jedinice "Zulfikar". U vezi s tim, Sud BiH je naveo da sadržaj tog pisma jasno ukazuje na postojanje javnog poziva građanima na vršenje pritisaka na nezavisno novinarstvo i slobodu medija, kao osnovnog stuba demokratskog društva, te stvaranje atmosfere koja može rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Osim toga, Sud BiH je naveo da vanrednu okolnost u smislu citirane zakonske odredbe predstavlja i hudba imama Nezima Halilovića čiji sadržaj ukazuje na zainteresiranost javnosti za cijeli događaj i predmetni krivični postupak, te utiče na to da vjerski službenici formiraju određeno mišljenje u narodu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za produženje pritvora apelantu i ostalim optuženim propisani odredbama člana 132. stav 2. tačka d) ZKP BiH.

10. Odlučujući o aplantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KR-09/786-1 od 26. maja 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje, kao opće materijalnopravne pretpostavke za određivanje pritvora, u predmetnom postupku utvrđeno prilikom potvrđivanja optužnice Tužilaštva BiH, kao i ranije pravosnažnim rješenjima o određivanju i produžavanju pritvora. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće tog suda pravilno zaključilo da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora po tom osnovu. Naime, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće tog suda pravilno ocijenilo činjenicu da je veliki broj svjedoka tokom istrage zatražilo mjere zaštite zbog toga što su bili izloženi direktnim ili indirektnim pritiscima i uticajima. Također, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće tog suda pravilno zaključilo da postoji opravdana bojazan da bi apelant i ostali optuženi boravkom na slobodi mogli uticati na svjedoke, i to tako da svjedocima sugerišu na koji način će davati svoje iskaze. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je apelant kontaktirao svjedoka Dragana Drlju kako bi ovaj svjedočio u njegovu korist. Sud BiH je dalje naveo da činjenica da je veliki broj svjedoka zatražio da im se odredi mjera zaštite zbog straha za ličnu sigurnost i sigurnost članova porodice, ukazuje na nastojanja apelanta i ostalih optuženih da zastrašivanjem i prijetnjama opstruiraju predmetni krivični postupak. Pri tome, Sud BiH je naveo da nije potrebno dokazivati konkretni uticaj na svjedoke, već da je dovoljno da sve okolnosti ukazuju na razumnu i jasnu sumnju da može doći do uticaja, kao i da bi optuženi mogli imati koristi od tog uticaja.

11. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće pravilno ukazalo da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te da je na taj način ispunjen formalnopravni uvjet iz navedene zakonske odredbe. Što se tiče subjektivnog uvjeta, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće cijenilo i način izvršenja i posljedice predmetnog krivičnog djela, koji se ogledaju u činjenici da je zločin u Trusini ostavio trajne i dalekosežne posljedice na veliki broj preživjelih i srodnika stradalih. Sud BiH je dalje naveo da je prvostepeno vijeće tog suda utvrdilo da su tokom istrage upućivane prijetnje istražiteljima SIPA-e, kao i jednom od osumnjičenih. Također, Sud BiH je naveo da su u nekoliko navrata prijetnje upućivane tužiteljici u tom predmetu, čak i za vrijeme održavanja ročišta, zbog čega je tužiteljica pod stalnom 24-satnom zaštitom. Pored toga, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće tog suda cijenilo i prijetnje koje je Zulfikar Ališpago uputio uredniku političkog magazina "60 minuta" Bakiru Hadžiomeroviću u pismu od 25. novembra 2009. godine. Također, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće cijenilo i hudbu imama Nezima Halilovića koja se odnosi na događaje u Trusini, te učešće pripadnika jedinice "Zulfikar". Po mišljenju Suda BiH, sve navedeno ukazuje da u konkretnom slučaju postoje vanredne okolnosti u smislu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, te da su stoga neosnovani žalbeni prigovori koji se odnose na taj pritvorski osnov. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na zdravstveno stanje optuženih, Sud BiH je naveo da optuženi imaju svu potrebnu njegu u pritvorskoj jedinici u skladu s Pravilnikom o kućnom redu, te da stoga njihovo zdravstveno stanje ne predstavlja novu činjenicu koja bi dovela do drugačije odluke. Što se tiče žalbenih navoda da je sud u konkretnom slučaju trebao izreći blažu mjeru objezbjeđenja prisustva od mjere pritvora, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće tog suda pravilno zaključilo da nijedna druga mjera nije adekvatna i da ne bi mogla ostvariti svrhu osiguranja prisustva optuženih, niti uspješno vođenje krivičnog postupka u toj fazi.

12. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/786-1 od 30. juna 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH X-KR-09/786-1 od 16. jula 2010. godine, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvora apelanta i ostalih optuženih zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH.

13. Sud BiH je, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, donio Rješenje broj X-KR- 09/786-1 od 30. augusta 2010. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvora apelanta i ostalih optuženih zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo iste razloge kao u obrazloženju rješenja od 11. maja 2010. godine.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KR-09/786-1 od 21. septembra 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo iste razloge kao u obrazloženju rješenja od 26. maja 2010. godine. Pored toga, Sud BiH je naveo da apelantov branilac u žalbi opravdano navodi da ima pravo da vrši istragu i utvrđuje činjenice koje idu u prilog njegovom branjeniku. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je samim tim opravdano kontaktiranje branioca sa svjedokom Draganom Drljom s ciljem da pripremi odbranu, ali isključivo pod uvjetom da branilac izvršava svoje obaveze u granicama korektnog i profesionalnog ponašanja. Međutim, Sud BiH je naveo da to ne znači da u odnosu na apelanta ne postoje drugi dokazi koji opravdavaju postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u njegovom slučaju ne postoje razlozi za određivanje pritvora koji su propisani odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Naime, apelant navodi da je netačan navod iz osporenih rješenja da je veliki broj svjedoka zatražio zaštitu tokom istrage, budući da se radi o samo četiri svjedoka, te da činjenica su četiri svjedoka zatražili mjere zaštite ne opravdava određivanje pritvora po tom osnovu. Pored toga, apelant navodi da ne postoji nijedan dokaz da je apelant zastrašivao ili prijetio navedenim svjedocima, te da je na taj način opstruirao predmetni krivični postupak. Apelant dalje navodi da je netačan navod iz osporenih rješenja da je kontaktirao bilo kojeg svjedoka, uključujući i Dragana Drlju. Naime, apelant navodi da je njegov branilac u pripremanju odbrane vršio istragu o tome ko bi mogao svjedočiti u tom predmetu i kakve iskaze bi mogli dati pojedini svjedoci, te da je to njegovo pravo i dužnost kao branioca. Pri tome, apelant navodi da Tužilaštvo BiH nije saslušalo Dragana Drlju na okolnost njegovog razgovora s apelantovim braniocem, a da je prihvatanje izjave njegovog brata o tom razgovoru nedopušteno, te da se ne može koristiti kao osnov za produženje pritvora. Također, apelant smatra da paušalni navodi iz osporenih rješenja o prijetnjama istražiteljima SIPA-e, tužiteljici u tom predmetu i jednom broju osumnjičenih ne mogu biti osnov za produženje pritvora apelantu. U vezi s tim, apelant navodi da ne postoji nijedan dokaz da je prijetio navedenim licima. Dalje, apelant smatra da u njegovom slučaju ne postoje ni razlozi za određivanje pritvora koji su propisani odredbama člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. Naime, apelant navodi da u osporenim rješenjima nije navedena nijedna činjenica niti dokaz koji ukazuju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Pored toga, apelant navodi da je u osporenim rješenjima samo paušalno navedeno da je sud razmatrao moguću primjenu blaže mjere umjesto pritvora. Također, apelant navodi da je lošeg zdravstvenog stanja, te je u prilog tim navodima dostavio medicinsku dokumentaciju.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je taj sud u osporenim rješenjima u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH dao konkretne i odlučne razloge na kojima se temelji postojanje koluzione opasnosti. Naime, da je taj sud ukazao da se radi o kompleksnom predmetu, da je veliki broj svjedoka, još u fazi istrage, zatražio mjere zaštite zbog postojanja direktnih ili indirektnih uticaja ili pritisaka kojima su bili izloženi kako svjedoci lično, tako i članovi njihovih porodica. Osim toga, Sud BiH je naveo da je s ciljem da se donese pravilna i zakonita odluka u predmetnom krivičnom postupku potrebno svim svjedocima obezbijediti pravo da svjedoče na glavnom pretresu bez straha i osjećaja nelagode. Također, Sud BiH je naveo da je taj sud u osporenim rješenjima u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH sasvim razložno ukazao da postoje vanredne okolnosti, kao pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe. Naime, Sud BiH je naveo da je utvrdio posebne okolnosti koje utemeljuju zaključak da je zbog načina izvršenja i posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno da bi se osujetilo narušavanje javnog reda. Također, Sud BiH je naveo da treba imati u vidu ispoljenu brutalnost pri izvršenju krivičnog djela koja za posljedicu ima to da poslije toliko godina od vremena izvršenja krivičnog djela nije izblijedio senzibilitet javnosti u odnosu na taj događaj iz prošlosti.

17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da se u konkretnom slučaju radi o izrazito složenom predmetu, s velikim brojem dokaza koji se ne mogu izdvojeno posmatrati, da isključivo terete pojedine optužene. Naime, Tužilaštvo BiH je navelo da većina dokaza, čak i kada se prvenstveno odnose na odgovornost konkretnog optuženog, posredno utiče na dokazivanje krivične odgovornosti drugih optuženih, te da se na isti način mora posmatrati i postojanje okolnosti uticaja na svjedoke, od kojih su neki direktni učesnici događaja. Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH u predmetnom postupku utvrdio da postoje prijetnje po ličnu sigurnost pojedinih svjedoka i članova njihovih porodica, te da je odredio mjere zaštite za značajan broj svjedoka koji su dali izjave u istrazi. Tužilaštvo BiH je navelo da ta činjenica dobija posebnu težinu kada se ima u vidu da treba početi izvoditi dokazi koji direktno terete apelanta, te da se sve okolnosti koje imaju uticaja na određivanje pritvora jednom optuženom odražavaju i na procesnu situaciju drugog optuženog. Po mišljenju Tužilaštva BiH, Sud BiH je u osporenim rješenjima dostatno obrazložio postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH na osnovu konkretnih činjenica koje ukazuju na postojanje bojazni da bi apelant mogao ometati svjedočenje na glavnom pretresu u predmetnom krivičnom postupku. Također, po mišljenju Tužilaštva BiH, u konkretnom slučaju su ispunjeni objektivni i subjektivni uvjeti za produženje pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH je navelo da se postojanje stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, u slučaju puštanja apelanta na slobodu, temelji na okolnostima težine i posljedice krivičnog djela, prijetnjama upućenim istražiteljima SIPA-e, medijima i tužiteljici u tom predmetu, kao i bojazni da bi se kod preživjelih žrtava i članova njihovih porodica stvorio osjećaj straha i nesigurnosti, odnosno negativne reakcije i uznemirenja građana.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) relevantne odredbe glase:

Član 132. stav 1. tač. b) i d) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na Rješenje Suda BiH br. X-KR-09/786-1 od 16. jula 2010.

godine

21. Apelant je 14. oktobra 2010. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio Rješenje Suda BiH broj X-KR-09/786-1 od 16. jula 2010. godine. S obzirom na to da je apelantu 19. jula 2010. godine uručeno rješenje Suda BiH, a dopuna apelacije je Ustavnom sudu podnesena 14. oktobra 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na rješenjā Suda BiH br. X-KR-09/786-1 od 26. maja 2010.

godine i X-KR-09/786-1 od 21. septembra 2010. godine

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X- KR-09/786-1 od 26. maja 2010. godine kao konačne odluke protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zatim, apelant je dostavio dopunu apelacije kojom je osporio Rješenje Suda BiH broj X-KR-09/786-1 od 21. septembra 2010. godine kao konačne odluke protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporeno rješenje apelant je primio 23. septembra 2010. godine, a dopuna apelacije je podnesena 14. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant osporava navedena rješenja Suda BiH tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

26. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

[...]

28. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

29. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor, između ostalog, zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, odnosno zbog tzv. koluzione opasnosti, tj. kad postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će optuženi, između ostalog, ometati krivični postupak utičući na svjedoke ili saučesnike. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH skrenuo pažnju na brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke i suizvršioce. Naime, Sud BiH je ukazao na činjenicu da je veliki broj svjedoka tokom istrage zatražio mjere zaštite zbog toga što su bili izloženi direktnim ili indirektnim pritiscima i uticajima, kao i na prijetnje upućene jednom od osumnjičenih u tom predmetu, te na mogući uticaj apelanta i ostalih optuženih, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, na suizvršioce. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, odnosno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelant i ostali optuženi, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, ometali krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike. U vezi s apelantovim navodima da je netačan navod iz osporenih rješenja da je kontaktirao svjedoka Dragana Drlju, Ustavni sud zapaža je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi, ukazao da su opravdani apelantovi prigovori da je njegov branilac kontaktirao svjedoka Dragana Drlju, ali samo s ciljem da pripremi apelantovu odbranu, što je njegovo pravo i dužnost kao branioca. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio da to ne utiče na drugačije odlučenje suda, budući da to ne predstavlja jedini razlog za produženje pritvora apelantu u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

31. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor i zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da postoji niz okolnosti koje predstavljaju vanredne okolnosti u konkretnom slučaju, odnosno na težinu predmetnog krivičnog djela, te posljedice izvršenja predmetnog krivičnog djela. Naime, Sud BiH je, između ostalog, ukazao da se radi o krivičnom djelu koje po svojoj prirodi spada u grupu najtežih krivičnih djela, kao i da je predmetno krivično djelo ostavilo trajne i dalekosežne posljedice na veliki broj preživjelih žrtava i srodnika poginulih. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega se produžava pritvor apelantu, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.

32. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja o produženju pritvora, te da je Sud BiH povodom tih žalbi ispitao zakonitost apelantovog lišavanja slobode prema odredbama ZKP BiH. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente ili dokaze koji bi ukazali na to da je u postupku pred Sudom BiH prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske kada je sud u postupku kontrole opravdanosti pritvora utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru i kada je dao jasno obrazloženje, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je sud ispitao zakonitost lišavanja slobode prema relevantnim zakonskim odredbama, te kada apelant ne nudi bilo kakve argumente ili dokaze koji bi ukazali na to da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva ovaj član.

37. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2421/10 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio