Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-488/09 (V. V.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-488/09

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 488/09, rješavajući apelaciju Vasilija Vidakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vasilija Vidakovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br.

118-0-Kžž-08-000 017 od 6. novembra 2008. godine i 118-0-Kžk- 08-000 003 od 22. aprila 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vasilije Vidaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vera Medan, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-08-000 017 od 6. novembra 2008. godine i 118-0-Kžk-08-000 003 od 22. aprila 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. maja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. juna 2009. godine, a Tužilaštvo 3. juna 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 11. avgusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Optužnicom broj Kt-1060/05 od 21. marta 2006. godine Tužilaštvo je R.M., S.G. i apelanta optužilo kao saizvršioce krivičnih djela razbojništva, teške krađe i iznude i apelanta kao samostalnog izvršioca krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-K-06-000018 od 13. marta 2007. godine apelant je proglašen krivim za navedena krivična djela (radnje činjenja bliže opisane u izreci presude) za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

7. Vrhovni sud je, uvažavajući apelantovu žalbu izjavljenju protiv presude Okružnog suda, donio Rješenje broj 118-0-Kž-07-000 165 od 26. februara 2008. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

8. Nakon održanog pretresa, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kžk-08-000 003 od 22. aprila 2008. godine apelanta, zajedno sa R.M. i S.G., proglasio krivim da je u sticaju izvršio krivična djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1, te u vezi sa članom 23 Krivičnog zakona Republike Srpske («Službene novine Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS), teške krađe iz člana 232 stav 1 tačka 1 KZRS i krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe za krivično djelo iznude iz člana 242 stav 1 u vezi sa članom 20 i članom 23 KZRS. U obrazloženju presude je navedeno da je na pretresu pred tim sudom Tužilaštvo podnijelo izmijenjenu optužnicu, činjenično i pravno kao u izreci presude, kojom su konkretizovane zajedničke radnje optuženih onako kako su činjenično opisane u optužnici, kojom je apelant optužen kao saizvršilac za krivična djela razbojništva i teške krađe i samostalni izvršilac za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. U skladu sa odredbom člana 323 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKPRS), kao dokazni materijal prihvaćeni su svi dokazi izvedeni u prvostepenom postupku. Ocjenjujući iskaz svjedoka Miladina Maksimovića, Vrhovni sud je, kao i prvostepeni sud, utvrdio da iskaz ovog svjedoka pruža pouzdan osnov za utvrđenje svih odlučnih činjenica. Iskaz ovog svjedoka, kako je dalje obrazloženo, u pogledu opisivanja radnji apelanta i ostalih izvršilaca uklapa se u opis izvršenja djela koji je u svom iskazu iznio i svjedok Z.T. (radnik benzinske pumpe), kao i svjedok M.S. (u pogledu načina otuđenja i vraćanja vozila). Vezano za radnje teške krađe, iskaz svjedoka Miladina Maksimovića poklapa se sa iskazom svjedoka oštećenih Đ.A. i M.S., kao i sadržinom zapisnika i foto-dokumentacijom. Utvrđenje radnji u odnosu na krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija temelji se, kako je istakao Vrhovni sud, na zapisniku o pretresu kuće, foto-dokumentaciji pronađenog oružja i municije, te zapisniku o apelantovoj dobrovoljnoj predaji predmeta. U ovom dijelu nije prihvaćena apelantova odbrana kojom je tvrdio da oružje i municija nisu njegovi, već njegovog oca, budući da na automatskoj pušci i raketnom bacaču-zolji postoji upisano apelantovo ime i prezime, kao i vojna pošta. Zatim, iz zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta Vrhovni sud je utvrdio da je apelant predao po dvije ručne bombe M-52 i M-57, 72 puščana metka kalibra 7,9 mm i 209 puščanih metaka kalibra 7,62 mm i da je, kako je apelant potvrdio, učestvovao u ratu kao pripadnik vojne pošte označene na navedenim predmetima. U pogledu apelantove krivične odgovornosti, Vrhovni sud je naveo da je apelant u odnosu na sva krivična djela za koja je osuđen postupao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan stvarnih obilježja krivičnih djela i htio je njihovo izvršenje. Tokom postupka nije izražena sumnja u apelantovu uračunjljivost prilikom izvršenja djela, pa je, u smislu člana 13 stav 1 KZRS, krivično odgovoran. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije Vrhovni sud je kao otežavajuću okolnost imao u vidu raniju osuđivanost za krivična djela razbojništva i teške krađe, a olakšavajuća okolnost je što je otac jednog malodobnog djeteta, te što se u međuvremenu zaposlio radeći kao sezonski građevinski radnik. Vrhovni sud je ocijenio da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kžž-08- 000 017 od 6. novembra 2008. godine kojom je žalba odbijena i u osuđujućem dijelu presuda Vrhovnog suda od 22. aprila 2008. godine potvrđena. Apelant je u žalbi istakao bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnopravnoj sankciji s predlogom da se presuda preinači i da se oslobodi optužbe. U pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud je naveo da žalba insistira na navodnoj povredi prava na odbranu zbog toga što je sud odbio predlog za odgodu pretresa nakon izmjene optužnice. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je žalba propustila konkretizovati ovu tvrdnju i navesti u čemu se ogleda izmjena optužnice koja bi zahtijevala odgodu pretresa. Činjenice koje se odnose na identitet djela ostale su neizmijenjene a postojećem činjeničnom stanju dodane su izvjesne okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnih djela koja ih konkretizuju i koja su bila poznata apelantu tokom cijelog postupka. U odredbi člana 282 ZKPRS, kako je dalje navedeno, propisano je da sud u slučaju da dođe do izmjene optužnice može radi pripremanja odbrane odgoditi glavni pretres. Iz ovakve zakonske formulacije, kako je dalje naveo Vrhovni sud, proizilazi da je izmjena optužnice na glavnom pretresu fakultativan, a ne obligatoran razlog za odgodu pretresa. Stoga, izostanak konkretizacije u čemu se ogleda povreda prava na odbranu predmetnu žalbu čini upštenom i u suprotnosti sa završnim riječima apelantovog branioca pred drugostepenim sudom. Tom prilikom je, naime, apelantov branilac izmjenu optužnice okarakterisao na način da je «optužnica ostala u suštini ista». Stoga je ovaj žalbeni prigovor, po ocjeni Vrhovnog suda, potpuno neosnovan. Žalba je, zatim, osporila kredibilitet svjedoka Miladina Maksimovića, koji je s Tužilaštvom sklopio ugovor o priznanju krivnje. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iskaz ovog svjedoka ne predstavlja jedini osnov utvrđenja drugostepenog suda, već je doveden u vezu sa drugim izvedenim dokazima, naročito iskazima svih ostalih svjedoka koji su saslušani u postupku (šest iskaza svjedoka) i sprovedenim materijalnim dokazima, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi. U pogledu krivične sankcije, Vrhovni sud je utvrdio da su u drugostepenom postupku pravilno ocijenjene otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, te da će se izrečenom sankcijom moći ostvariti svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, nedostatku vremena i uslova za pripremu odbrane po izmijenjenoj optužnici i kršenju principa ravnopravnosti stranaka. S tim u vezi, apelant je istakao da je nakon ukidanja presude Okružnog suda određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom koji nije dozvolio odgodu pretresa zbog pripreme odbrane po izmijenjenoj optužnici. Takvim postupanjem je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ovlaštenog tužioca.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presude koje su predmet konkretne apelacije sadrže potrebne razloge i u skladu su sa odredbama ZKP i odredbama Evropske konvencije. Zatim, kako je dalje navedeno, apelacijom se osporavaju zaključci Vrhovnog suda koji se odnose na primjenu ZKP, o čemu su u presudama navedeni jasni razlozi, pa je predloženo da se apelacija odbije.

12. Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti.

V. Relevantni propisi

13. U Krivičnom zakonu Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase:

Teška krađa Član 232 stav 1 tačka 1 Ako je krađa izvršena:

Obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora;

Učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

Razbojništvo Član 233 st. 1 i 2 Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, Kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili je djelo učinjeno od strane više lica ili upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, Učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija Član 399 st. 1 i 2 Ko neovlašćeno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi, vrši razmjenu, unese u zemlju ili iz nje iznese, vatreno, hemijsko, biološko ili drugo nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno, Kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

Ako je predmet djela iz stava 1 ovog člana oružje, municija ili eksplozivne materije ili druga borbena sredstva u većoj količini ili vrijednosti ili je u pitanju oružje ili druga borbena sredstva velike razorne moći i opasnosti, ili je djelo izvršeno u skupini, Učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) relevantne odredbe glase:

Član 282 Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izm ijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 323 Pretres pred drugostepenim sudom Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazni materijal samo ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja na glavnom pretresu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 268 stav 2 tačka d) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.

Odredbe stava 2 ovog člana se ne odnose na lica koja mogu odbiti svjedočenje (član 147 ovog zakona).

Žalba na presudu drugostepenog suda Član 324 Opšta odredba Protiv presude drugostepenog suda dozvoljena je žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu samo u slučaju ako je drugostepeni sud donio novu osuđujuću presudu ili ako je drugosatepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim.

O žalbi protiv drugostepene presude rješava sud trećeg stepena, shodno odredbama koje važe za postupak u drugom stepenu.

Odredbe člana 315 ovog zakona primijeniće se i na saoptuženog koji nije imao pravo da izjavi žalbu protiv drugostepene presude.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-08-000 017 od 6. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 17. decembra 2008. godine a apelant 2. februara 2009. godine. Apelacija je podnesena 16. februara 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija presude Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka b) Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana,a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 st. 1 i 3 tačka b) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane;

20. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.

21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987, serija A broj 115, str. 21, stav 54).

22. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, nedostatak vremena i uslova za pripremu odbrane po izmijenjenoj optužnici i kršenj e principa ravnopravnosti stranaka.

23. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud, u vezi sa ovim apelantovim navodima, zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, nakon održanog pretresa, u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Trećestepeno vijeće Vrhovnog suda je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv drugostepene presude, potvrđujući pravilnost presude, jasno ukazao da je drugostepeni sud na način propisan odredbom člana 287 stav 2 ZKPRS ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, pa tako i iskaz svjedoka Miladina Maksimovića, čiji kredibilitet je apelant u žalbi osporio. Vrhovni sud za ovakav zaključak je dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da vjerodostojnost iskaza Miladina Maksimovića nije dovedena u pitanje, već da je potvrđena drugim dokazima, a da njegov kredibilitet ne može da se ospori samom činjenicom da je sklopio nagodbu sa tužiocem.

25. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku sproveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na sveukupnoj analizi brojnih izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, te uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantova krivična odgovornost. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnih djela za koja je osuđen, te su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je bilo onemogućeno adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, Ustavni sud naglašava da član 6 stav 3 tačka b) Evropske konvencije zahtijeva da se optuženom „osiguraju vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane“. Ustavni sud napominje da, kada se optuženi i njegov branilac žale da im nisu o bezbijeđeni odgovarajući uslovi za odbranu, odgovornost suda je da odluči da li može da se nastavi suđenje, a da se ne prekrši član 6 stav 3 tačka b) Evropske konvencije. Pri tome se mora voditi računa da pravo optuženog da slobodno komunicira sa svojim braniocem u pripremanju odbrane bude od apsolutno centralnog značaja za koncept pravičnog suđenja (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine). Nasuprot tome, ako su postojećem činjeničnom stanju iz optužnice dodate izvjesne okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnog djela koja ga konkretizuju i koja su bila poznata optuženom tokom cijelog postupka, pri čemu su ostale nepromijenjene činjenice koje određuju identitet djela, onda takva izmjena optužnice po sadržaju i obimu ne iziskuje potrebu prekidanja glavnog pretresa radi pripremanja odbrane. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda jasno navedeno da je apelantova žalba propustila konkretizovati u čemu se sastoji izmjena optužnice. Naime, činjenice koje se odnose na identitet krivičnih djela su ostale neizmijenjene, a okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, u smislu njihove konkretizacije, ne znače istovremeno izmjenu objektivnog identiteta optužnice. Pored toga, obrazlažući neosnovanost ove apelantove tvrdnje, Vrhovni sud je istakao da su navodi žalbe u ovom dijelu u suprotnosti sa izjavom apelantovog branioca u završnim riječima na pretresu pred drugostepenim sudom kojom je apelantov branilac konstatovao da je optužnica u suštini ostala ista. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da izmjena optužnice ne predstavlja obligatoran, već fakultativan razlog za odgodu pretresa i predmet je ocjene svakog konkretnog slučaja (član 282 ZKPRS). Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u pogledu sadržaja i obima izmjene otužnice jasno utvrdio da u konkretnom slučaju izmjena optužnice po sadržaju i obimu nije iziskivala potrebu prekidanja glavnog pretresa radi pripremanja odbrane, jer se izmjena odnosila na okolnosti u pogledu bližih svojstava krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret i bila su mu poznata tokom cijelog postupka, pri čemu su ostale nepromijenjene činjenice koje određuju identitet djela. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

27. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje i u krivičnom postupku optuženom garantuje ista prava koja ima ovlašćeni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Ustavni sud primjećuje da apelant kršenje ovog principa dovodi u vezu sa pravom da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za odbranu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se na okolnost izmjene optužnice na pretresu pred Vrhovnim sudom izjasnio apelantov branilac, potvrđujući da je optužnica u suštini ostala ista, kako je već obrazloženo u prethodnoj tački ove odluke. Osim toga, Ustavni sud napominje da je apelant tokom cijelog krivičnog postupka koji se protiv njega vodio imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Budući da apelant nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

28. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka b) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka b) Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pri čemu je apelant imao mogućnost da predloži i izvodi dokaze i da ih ospori lično ili uz pomoć branioca. Takođe, u apelaciji nema ništa što bi učinilo vjerovatnim apelantove tvrdnje da je narušen princip ravnopravnosti, ili da mu nisu bili obezbijeđeni vrijeme i uslovi za pripremanje odbrane po izmijenjenoj optužnici, jer se ne radi o izmjeni optužnice kada se postojećem činjeničnom stanju iz optužnice dodaju okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnog djela ili konkretizaciju djela koja su optuženom bila poznata.

30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-488/09 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio